|
(tekst iz prošlog broja)
U plejadi uglednih ličnosti iz svih sfera društvenog života, koji su Matvejeviću dali podršku i osudili izrečenu zatvorsku kaznu zbog javno izgovorene misli, nalazi se i poznati italijanski pisac i naučnik Claudio Magris. On ističe da je Matvejević pobornik univerzalnih ljudskih vrijednosti, poznat u cijelom svijetu po svojim izvrsnim knjigama i po stavovima branitelja ljudskih prava ”bez obzira ko ih i gdje ih krši”. Aludirajući na neke novinare i pisce koji su tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini varvarski i neodgovorno huškali na nacionalističku mržnju on praktično raskrinkava krugove čiji je jezik bio uprljan mračnim porukama zarad stvaranja karijere.
”Na skromnijoj književnoj razini su i u nedavnim jugoslovenskim ratovima, istinskom trijumfu krvoločne iracionalnosti i imbecilnosti, upravo neki pisci izrekli najodioznije, najpodlije, najdivljije riječi nasilja. To su činili i hrvatski i srpski i bošnjački intelektualci, pripadnici svake nacije i svake etničke skupine, kao što je u Drugom svjetskom ratu bilo ubojica i onih koji su opjevali ubojice, ukaljavši sve zastave sviju naroda, bez iznimke.”
Očito da je za sve njih nazivnik isti i da oni čine konstantu društvenih kretanja, posebno u ratnim i postratnim vremenima. Magris ide dalje i kroz radnje ličnosti koja je tužila Matvejevića zahvata krug sličnih pojedinaca, marioneta retrogradnih krugova i sistema. On tvrdi da je u inkriminisanom ogledu Matvejević kao izazivače nacionalističke mržnje žigosao intelektualce, bez obzira kojoj naciji pripadaju ali da to ne znači da pri tome vrši političko niveliranje svih sukobljenih strana. On jednostavno osuđuje nasilje i zločin tvrdeći da podjednaku kaznu zaslužuju svako zlodjelo i svako poticanje na zlodjelo. Zanimljivo je, piše Claudio Magris, da je jedino Mile Pešorda nakon Matvejevićevih kritika intelektualaca koje je okarakterisao da su ”talibani”, reagovao sudskim putem. On zaključuje:
”Činjenica da je (Mile Pešorda) Hrvat i da je zadovoljštinu dobio od hrvatskog suda nije bitna: naravno da je razumljivo da su se mnogi Hrvati osjetili uvrijeđenim tom presudom, što su se zabrinuli da će ona baciti sjenu na njihovu zemlju, te su osjetili sakrosanktnu dužnost da izraze solidarnost Matvejeviću, počevši od predsjednika Vlade Ive Sanadera (ovdje u ulozi člana Hrvatskog PEN kluba), vođe HDZ-a stranke desnog centra, nipošto sumnjive da je nedovoljno domoljubna.”
Uostalom, Matvejević je mnogo tekstova napisao u kojima je ubjeđivao i potvrđivao kako laičnost mora biti neidolatrijski način življenja ne samo vlastite religije nego i svoga nacionalnog identiteta.
|
Predrag Matvejević (drugi slijeva) s učesnicima
Evropskih književnih susreta u Mostaru
|
|
Nažalost sredinom dvanaestog mjeseca 2005. godine Predragu Matvejeviću je postala pravomoćna presuda zagrebačkog Općinskog suda kojom je osuđen na uslovnu kaznu zatvora od pet mjeseci za naredne dvije godine. Njegova braniteljica Vesna Alaburić je kazala da se takva odluka očekivala s obzirom da se njen klijent Matvejević, kako je i najavljivao, nije htio žaliti na nepravomoćnu presudu od 2. novembra 2005. godine. Da se kojim slučajam (što ne bi bilo u duhu njegovog moralnog kodeksa) Matvejević žalio na presudu, tužba bi u drugostepenom sudskom procesu zastarjela i ona bi se ukinula. Orhan Pamuk, Predrag Matvejević i ini svjetski intelektualci ne bi bili to što jesu da ne idu ispred vremena krčeći puteve ka priznavanju ljudskih vrijednosti koje omogućavaju human život po mjeri savremenog čovjeka potpuno oslobođenog od predrasuda i okova nametnutih od strane užeg kruga apsolutista.
Matvejević potvrđuje svoju hercegovačku žilavost i akcentirani optimizam, očevu upornost i damar te majčinsku sklonost ka istinoljublju time što za vrijeme trajanja procesa piše novu knjigu. Početkom decembra prošle godine, upravo u mjesecu kada se očekuje konačna presuda, u danima kada njegova supruga poboljeva, iz štampe mu izlazi zbirka eseja na francuskom jeziku ”Mediteran i Evropa – predavanja s Collège de France i drugi eseji”. Knjiga je promovisana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu što jasno govori o privrženosti svojoj Hrvatskoj. To je prema riječima autora nastavak Mediteranskog brevijara, njegove kultne knjige koja je doživjela niz izdanja i prevođenja na nekoliko svjetskih jezika. Matvejević u knjizi progovara iskrenim jezikom žaleći što se na Mediteranu sukobi stanovito ponavljaju, i što se Evropa okrenula ka Briselu, Strazburu, Frankfurtu i drugim gradovima zanemarujući svoj bogati jug.
”Rođen sam u Mostaru i o sebi s ponosom govorim kao o čovjeku s Balkana. Balkan je kolijevka ali i barutana Evrope”,
poručio je Matvejević.
Stavljajući se na staranu svog sugrađanina Mišo Marić je za RTV Mostar napisao tekst u kome piše:
”Sezona lova na Predraga Matvejevića nije otvorena zagrebačkim procesom. Otvorena je prvom Matvejevićevom javnom pobunom zbog ugrožavanja ljudskih prava. Nakon povampirenja nacionalizma na južnoslovenskim prostorima hajka je postala bučnija a sačma u medijskim patronima krupnija. Kada nije izdao čovjeka – optužili su ga da je izdao naciju. A suština nesporazuma je različitosti misli i osjećaja. Bojovnici za namicanje nacionalnih oreola ne mogu shvatiti Matvejevićeve porive da više brine o drugima, nego o sebi.”
Tu je, po svoj prilici i ključ ataka na evropskog pana Matvejevića. U vrijeme procesa Emir Balić i pisac ovih redova su ispred Centra za mir i multietničku saradnju Mostar pohrlili da pokupe što više potpisa Mostaraca kako bi mu prenijeli poruku o privrženosti Mostaraca. Kada smo postavili stol kod Narodnog pozorišta podno granate glicinije koja u bokorima cvjeta na pergolama i ponudili građanima da potpisuju peticiju, jedan naš je stari Mostarac upitao za koga to činimo. Kad je saznao o kome je riječ uzeo je olovku i rekao: – Za tog čovjeka ću i krvi dati ako treba!
|
Emir Balić i Zlatko Serdarević
|
|
Matvejević je volio pisati za mostarski časopis ”Most” i to je bila jedna od onih veza sa zavičajem koja ga je činila bližim rodnom gradu. U bilješci uz prevod ”Anabaze” u kom piše o Saint-John Persu (Saint-John Perse ili čovjekovo kraljevstvo na zemlji) objavljenom 1975. godine on potvrđuje širok zamah intelektualne zainteresovanosti. ”Za jednu tipologiju stvaralaštva u NOB-u” je podnaslov teksta ”Poezija i otpor” koji je štampan u Mostu br. 37 iz 1981. godine, pisan sa ciljem da ukaže na duhovni otpor u najtežim vremenima borbe za egzistenciju. ”Problematika nacije i nacionalne kulture danas” je njegov prilog iz 1976. godine danas itekako aktuelan što dokazuje njegov nivo razmišljanja ka univerzalnim temama. Posebno je upečatljivo njegovo svjedočenje o unutrašnjim turbulencijama nakon rušenja Starog mosta 1993. godine. Tekst Most prepun je emocija i prisjećanja na vrijeme izobilja ljubavi u rodnom gradu i rezignacije na količinu mržnje emanirane kroz rušenje simbola grada. Boravak u Mostaru 2002. godine pretočio je u ispisane stranice ”U rodnom gradu” objavljene u broju 156 ovog časopisa. Slijedi prikaz knjige ”Sok od velebilja” Veselka Koromana u izdanju ”Armando caramanica” iz Rima i nekrolog Izetu Sarajliću ”Čajne ruže”. ”Sjećanje na Vladu Isaića” je toplo kazivanje o prijatelju koga je prvi put susreo u Cernici 1939. godine.
Matvejevićevi nastupi u Zagrebu i Beogradu na otvaranju izložbe ”Stari most spomenik mira” u organizaciji Centra za mir i multietničku saradnju Mostar ostaju kao trajni spomenik i oda gradu na Neretvi ali u isto vrijeme oni zrcale poruke o potrebi drugačijeg promišljanja i ponašanja želi li se uspostaviti trajan mir i suživot na ovim prostorima. Matvejević je ukazivao na potrebu jedinstva i obračuna s netrpeljivošću i mitologijama.
Univerzitet ”Džemal Bijedić” u Mostaru bi trebao odati priznanje književniku koji slovi kao jedan od najvećih evropskih intelektualaca i boraca za ljudska prava, time što bi ga upisao u knjigu počasnih doktora nauka, tim prije što u okrilju ove ustanove djeluje Fakultet humanističkih nauka. Grad Mostar sa svoje strane bi trebao pokrenuti inicijativu da se za života Matvejevića izda poštanska marka sa njegovim likom, da se jednoj gradskoj ulici da njegovo ime, da se na rodnoj kući u Cernici postavi spomen ploča i konačno da se otvori spomen soba gdje bi se sakupili njegovi rukopisi, djela, sva priznanja koje je dobio i sve ono što bi govorilo o njegovom velikom djelu. Tada bi Mostar pokazao da je veliki grad i da ima ljude koji znaju vrijednovati istinske vrijednosti. Ovoj garnituri čelnih ljudi Univerziteta i grada Mostara pruža se šansa da na taj način ostanu zapisani u istoriji kao ličnosti sa razvijenim osjećajem za valorizovanjem univerzalnih vrijednosti koje Matvejević nesporno kroz svoja djela i nastupe kontinuirano afirmiše. Pisac ovih redova će sam učiniti napor da inicira i svojim prilozima odnosno eksponatima stvori preteču Spomen sobe ”Predrag Matvejević”.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-06-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|