|
O ustavnim promjenama koje slijede (ili će uslijediti, odnosno i dalje slijediti) vodi se tzv. ”pregovaračka demokratija”. Zapravo, i ova, sadašnja ”pregovaračka demokratija”, pokazuje, manje, više, u retorici ”pregovarača” prikrivene suprotstavljene koncepcije i mišljenja, u odnosu na ”krajnje” političke ciljeve, ma koliko su ti ciljevi u svojoj realizaciji realno ostvarljivi. Osnova suprotstavljenosti političkih ciljeva i koncepcija, može se iskazati, pojednostavljeno rečeno, u vidu opredjeljenja ”za” ili ”protiv” konstituisanja Bosne i Hercegovine iz, rekli bismo osobenog pretpolitičkog stanja, koje (stanje), u političko-pravnom smislu se može označiti kao ”daytonska ustavnost”, u stanje ”normalne” političke zajednice (države) građana (državljana) Bosne i Hercegovine.
|
|
Lidere bosansko-hercegovačkih političkih stranaka u procesu ”pregovaračke demokratije” podstiču predstavnici međunarodne zajednice. Ustavne promjene koje bi se trebale dogoditi, koliko je to poznato široj javnosti, odnose se na izmjenu normi Ustava Bosne i Hercegovine o Vijeću ministara, Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Dakle, po ocjeni mnogih, ne pripremaju se značajnije ustavne reforme – radi se o manjim, rekli bismo ustavnim popravkama, koje će, možda poboljšati efikasnost funkcioniranja državnih organa (Vijeća ministara, Predsjedništva, Parlamentarne skupštine), ali će osnov ”daytonske” konstitucije, ili tačnije ”daytonske” konstrukcije, Bosne i Hercegovine, u osnovi, ostati neizmijenjen. Revizija ustavno-pravnih načela državnog ustrojstva Bosne i Hercegovine ”kao demokratske teritorijalne države svojih građana zasnovane na izgradnji civilnog društva”1, odgođena je za neka bolja vremena, bez obzira na općepoznatu činjenicu da je temeljna oznaka modernih država da one predstavljaju teritorijalno-političko i pravno jedinstvo. Kao takve, moderne države, ne mogu u svoj državni teritorij ”uključivati” više država ili pseudodržava. Unutar tako pojmljenih država, demokratija se može razvijati kao vladavina političkog naroda (demosa), kao vladavina političke nacije sastavljene od svih građana date države. Naravno, pretpostavljenu ustavnu reviziju o kojoj smo govorili i koja je odgođena, ne priječi samo po sebi postojanje bosansko-hercegovačkih naroda (koju činjenicu i u slučaju ustavne revizije treba uvažavati), kao etno-kulturnih bosansko-hercegovačkih subidentiteta. Ustavnu reviziju, kakvu smo kao moguću naznačili, priječe neriješena ”prethodna pitanja” koja kao takva, u vidu političkih ideja, ciljeva i programa unutar Bosne i Hercegovine i izvan nje, i sada egzistiraju. Riječ o problemu priznanja Bosne i Hercegovine sopstvenom državom, od jednog broja njenih građana (i političkih lidera!), a potom nepostojanje saglasnosti etno-nacionalnih (nacionalističkih) političkih elita o državnom uređenju Bosne i Hercegovine, koje bi se razlikovalo od njenog ”daytonskog” uređenja. Neki bosansko-hercegovački akteri ”pregovaračke demokratije”, stvarno nepriznavanje Bosne i Hercegovine sopstvenom državom, a posebno energično suprotstavljanje bilo kakvim ustavnim promjenama koje bi značajno promijenile ”daytonsku sliku” Bosne i Hercegovine, prikrivaju raznoraznim retoričkim kamuflažama i akrobacijama, te ispraznim političkim frazama, stalno ponavljajućim, kako Bosna i Hercegovina ne može biti građanska država (kao da postoji neka država koja nije država njenih građana?), poistovjećujući takvu državu sa unitarnom (ili unitarističkom) državom.
A, općepoznato je da postoji razlika između unitarnog i unitarističkog. Bosna i Hercegovina kao unitarna država značila bi samo jedno: da na njenom teritoriju može egzistirati samo jedna, a ne, kako je to Daytonskim sporazumom uređeno, više, uz to ratom i nasiljem teritorijalno-etničkih definiranih država, poludržava ili paradržava. Međutim, nacionalističke elite ne žele transetničko, nego, obrnuto, hoće etnički (etno-nacionalno) zaokruženi teritorij kako bi u kontekstu mira dovršili realizaciju neostvarenih ratnih ciljeva. Politička stajališta ”ustavobranitelja”, u političkom diskursu, banaliziraju se do nivoa ultimatuma – ili zadržati postojeće stanje, ”ili razlaz”. Pri tom se ultimatum naznačenog sadržaja legitimira pravom naroda na samoopredjeljenje, mada se zaboravlja da je općeusvojena interpretacija prava naroda na samoopredjeljenje u sadašnjem vremenu da to pravo ne mogu imati ”etnoelite” i etniciteti, to pravo mogu imati samo građani države. Naravno, nužan korelat ovakvoj interpretaciji prava naroda na samoopredjeljenje je poštivanje ljudskih prava, izgradnja struktura pravne države i ustavna zaštita manjina. Nacionalna prava i slobode (kao kolektivna prava) ne mogu se ostvarivati putem nasiljem stvorenih teritorija nego preko eksteritorijalnog sistema ljudskih individualnih i kolektivnih prava. Na ovaj način iz političkog života se eliminira potencijalna težnja ka stvaranju ”titularne nacije” (”temeljnog naroda”) i dominacije totalitarne volje većine.
Među ”ustavobraniteljima” nalaze se i neki protagonisti ratne destrukcije Bosne i Hercegovine, koji grčevito brane ”Daytonski ustav”, funkcioniraju na njegovim pretpostavkama i u okviru njegovih formalnih struktura.
|
Slavko Medunić: Mostar, ulje na platnu
|
|
”Daytonska rješenja” poimaju i podržavaju kao sopstveni, legitiman i pravno sankcioniran ”ratni plijen”. U kontekstu rečenog, o promjeni temeljnog konstitucionalnog principa teritorijalne podjele vlasti (entitetska podjela), za sada ne postoji ni elementarna politika kompromisa. Uspostavi drugačije (od entitetske) teritorijalne podjele vlasti, bez izuzetka, suprotstavljaju se ”srpske političke stranke”, odnosno političke stranke iz Republike Srpske. Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Daytonskog sporazuma) ”ozakonjuje” teritorijalnu podjelu vlasti nastalu ratom (nasiljem). Ovoj ”ustavno-pravnoj kreaciji” korespondiraju konstitutivni narodi kao ustavotvorna vlast. Ta dva ustavna principa vode Bosnu i Hercegovinu u trend dekadencije zbog toga što postojeća teritorijalna podjela i fingirana ustavotvorna vlast smještena u entijima počiva na pozitiviranoj nepravdi (ratom uspostavljenim realitetima), koja je ”slovom Ustava”, pokrivena projekcijom pravne države i demokratije. Ustav cjelokupnu zajednicu građana prebacuje u zajednicu entija. ”Umjesto državnog naroda korespodentnog savremenoj državnoj kulturi uspostavlja se kultura jezičko-bioloških nacija sa ideologijama 19. stoljeća”.2 U Bosni i Hercegovini, dakle, postoji glorifikacija etnički definisanih nacija.
U dijelu Ustava Bosne i Hercegovine koji regulira organizaciju vlasti, normirano je da državnim organima, pa i donošenjem prava, u prvom redu raspolažu tri bosanskohercegovačke etnije (konstitutivni narodi). Ovim su konstitutivni narodi prevedeni u državne ili njima slične zajednice koje se služe državnim organima kao sopstvenim instrumentima vlasti. Državni organi su u funkciji zaštite etničkih zajednica, a ne u funkciji zaštite građana kao temeljne premise pravne državnosti. Posljedica su politički etno-konflikti, nefunkcionirajući parlamentarizam, bezizgledni socijalni konsenzus koji bi konstitutivne narode bar približio standardu državnog naroda, a suprotstavljene etnije standardu državne nacije.
Uvid u normativna određenja Daytonskog ustava upućuje na zaključak da taj ustav istovremeno promovira nacionalističke politike i politiku građanske pravne države, princip univerzalne pravde s pozitiviranom nepravdom, demokratiju s etnokratijom, i tako dalje. Sve u svemu, Dejtonski (Daytonski) ustav vodi uspostavljanju i trajanju haotičnog političkog, pravnog i društvenog stanja. Taj ustav je, zapravo, u znatnoj mjeri antinomičan. (O antinomijama u pravnoj nauci govorimo kada su pravne norme istog ranga svojim materijalnim sadržajem takve da njihova primjena nužno vodi potpuno različitim rezultatima). Neke antinomije se ne mogu otkloniti a da se ne ”otkloni” sam ustav (ustavni sistem). I ustavno uređenje Bosne i Hercegovine je samo po sebi antinomično jer ga, u svakom trenutku, proizvoljno može suspendirati Visoki predstavnik, demokratski nelegitimirana institucija, koja svoj titulus vladanja opravdava ovlaštenjima ”konačnog tumača na terenu” (tumača Dejtonskog Daytonskog sporazuma), na osnovu Aneksa 10 tog sporazuma i političkih deklaracija (posebno Bonske). Međutim, ”konačni tumač na terenu” ne može se bilo kakvim u pravu poznatim oblikom tumačenja poistovjetiti sa ”apsolutnim vladaocem”, koji je ”sebi odredio” i nadležnost ustavotvorca (do sada samo entitetskog, jer je mijenjao entitetske ustave), zakonodavca i izvršne vlasti. Znači, bosansko-hercegovački ustavni sistem je do te mjere antinomičan da se njegove popravke koje bi imale svrhu, izgledaju nemogućim. Nove perspektive Bosne i Hercegovine mogu se otvoriti jedino donošenjem novog, radikalno drugačijeg ustava u odnosu na sada važeći. Postojanje Visokog predstavnika i drugih aktera međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini može imati smisla samo ukoliko bi njihova aktivnost bila usmjerena ka ”uklanjanju” Dejtonskog Daytonskog ustava, iz prostog razloga što je taj ustav kreacija međunarodne zajednice. Jer, ”Aneks 4 (Daytonskog sporazuma – op. aut.), predstavlja međunarodni sporazum i najmanje što se moglo očekivati jest brza modernizacija ratom razorenog bosanskog društva”.3
U kontekstu rečenog o antinomijama u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine, reći ćemo nešto, ukratko, i o problemu suvereniteta. Suverenitet je problem koji je u bivšoj Jugoslaviji imao poseban značaj. Rat je dijelom pripreman i vođen u pozadini pitanja suvereniteta država nasljednica bivše Jugoslavije. O suverenitetu se odlučivalo ili pokušavalo odlučivati i skupštinskim deklaracijama. Država koja je suverena naprosto funkcionira – efektivna državna vlast se ne uspostavlja deklaracijama. Daytonski ustav propisuje da je Bosna i Hercegovina suverena država. Međutim, Ustav u ustavni sistem postavlja nosioca suvereniteta – konstitutivne narode – kao smetnju efektivnom vršenju državne vlasti i formiranju državne zajednice kao jedinstvene, cjelovite i suverene države. Ustavom proklamirani državni suverenitet, supstituiran je stvarnim suverenitetom Visokog predstavnika. On odlučuje o izvanrednom stanju, on je izvan Ustava, on donosi zakone. Stoga, parlamenti u Bosni i Hercegovini, nerijetko ritualno oponašaju suverenog zakonodavca. Iz ustavne pozicije konstitutivnih naroda, pozicije (realne) Visokog predstavnika i državne cjeline, proizilazi da na jedinstvenom teritoriju konkurira više nosilaca suvereniteta. Ovakvo pozicioniranje nosilaca suvereniteta ”prevodi bosansku državnu zajednicu u visoko eksplozivan državni eksperiment”.4 Sve u svemu, Daytonski ustav ima funkciju genetske greške. On unaprijed ”osuđuje” na neuspjeh sve smislene i racionalne političke projekte, naprosto iz razloga što je nemoguće izgraditi demokratiju bez demosa. Institucionaliziranje etničke pripadnosti pojedinca kao izvora, prvenstveno njegovih političkih prava, Daytonski ustav u najboljem slučaju može izgraditi etnokratiju. Stanovnici Bosne i Hercegovine ne postoje kao jedno socijalno tijelo. Oni su zatočenici suprotstavljenih političkih projekata koji su se u Bosni i Hercegovini našli u najžešćem sukobu, a ti politički projekti prezentiraju se kroz kolektivitete – etno-nacije. Mir koji je međunarodna zajednica iznudila, od lokalnih aktera smatra se ”nedovršenim mirom”. Svaka od nekadašnjih ”sukobljenih strana” smatra se nepravedno uskraćena u ostvarenju svojih legitimnih ciljeva. Uvjet svih uvjeta za bilo kakve ustavne, političke i društvene reforme u Bosni i Hercegovini jest ”da ona najprije postoji kao političko društvo, što danas nije slučaj. Ona čak ne postoji ni kao društvo društava”.5
Za razliku od lokalnih, bosansko-hercegovačkih političkih aktera, čiji se politički i društveni aktivizam i angažman iskazuje u rasponu od korupcije (u bukvalnom smislu te riječi) do nacionalnog romantizma, akteri međunarodne zajednice, kao glavni ”upravljači” Bosnom i Hercegovinom, u tom ”upravljanju” rukovode se realizmom (real-politikom). Realizam pretpostavlja deskripciju (opis određenog stanja) i preskripciju (propis o ponašanju koje treba zauzeti u datoj situaciji). Vrijednost propisa ovisi od tačnosti opisa. Međunarodna zajednica, po našoj procjeni, prije desetak godina, u svom realističkom pristupu pošla je od netačnog opisa zatečenog stanja i od tada uvijek netačno opisuje trenutno stanje kad s vremena na vrijeme procjenjuje napredak koji je ostvaren ili se navodno ostvaruje u Bosni i Hercegovini. Posljedično navedenom postupanju, izostalo je pravo dijagnosticiranje stanja u Bosni i Hercegovini – da njeno ustavno uređenje, definirano u Daytonskom ustavu iz samog sebe producira antagonističke sukobe oko supstancijalnih interesa građana i proizvodi politiku (politike) etničkog distanciranja, koje (te politike) dosežu i do ”poricanja Drugih”. Politike etničkog distanciranja računaju na mentalitet faktokratije, ”faktor vremena” i moć navike. Preciznije, mentalitet faktokratije, ”faktor vremena” i moć navike uključeni su u politike aktera destrukcije bosansko-hercegovačkog društva i države. Stoga je prihvatljiv stav koji navodimo: ”Probosanski inspiriranoj futurologiji stoji na putu figurirajuća svijest koju označavamo mentalitetom faktokratije. Manifestira se on u različitim likovima – od apstinencije u izborima, preko svakodnevne utilitarističke čak privatističko-hedonističke, čak mazohističko-stoičke svijesti pa do osviještene, što racionalno motivirane što osjećajem duboke depresije, posredovane politički.”6
Nemogućnost da se Bosna i Hercegovina konstituira kao moderna politička zajednica svojih građana, obrazlaže se i postojanjem značajnih kulturnih razlika između bosanskohercegovačkih etno-nacija (konstitutivnih naroda). Mora se priznati da je propitivanje veze i odnosa između multikulturalizma i demokratskog građanstva postalo odlučujuće i predstavlja oznaku savremene rasprave oko multikulturalizma. Ova rasprava čini se posebno važnom za bosansko-hercegovački kontekst gdje se pitanje značaja (i značenja) multikulturalizma.
(nastavlja se)
____________________
1) Esad Zgodić: Politika poricanja, Sarajevo, 2005., str., 259.
2) Edin Šarčević: Upravno-pravni paradoksi Bosne i Hercegovine, Zbornik: Evropska unija i Bosna i Hercegovina: Između upravljanja krizom i izgradnja države, Sarajevo, 2005., str. 22.
3) Isto, str. 22.
4) Isto, str. 25.
5) Tarik Haverić: Političke, kulturne i društvene pretpostavke za evropeizaciju Bosne i Hercegovine, nav. Zbornik, str., 28.
6) Esad Zgodić, nav. rad, str., 199.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-06-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|