|
(tekst iz prošlog broja)
Mediteranski brevijar, kapitalno djelo koje se svrstaje u antologijska ostvarenja ovoga žanra predstavlja sukus njegovog spisateljskog rada. Preveden je na desetak evropskih jezika, te na japanski, arapski, finski, hebrejski i turski. U Italiji je za ovu knjigu dobio niz nagrada: Premio Malaparte, Premio Silone, Premio Boccaccio, Premio Marinita, Premio Fregene, Premio Obiettivo Europa. Spisateljski opus umjetnika pisane riječi ubuhvaća ove knjige: Sartre (1965.), Razgovori sa Krležom (1969.), Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975.), Književnost i njezina društvena funkcija (1977.), Te vjetrenjače (1977.), Jugoslovenstvo danas (1982.), Otvorena pisma (1985.), Mediteranski brevijar (1987.), Istočni epistolar (1995.), Gospodari rata i mira (2000.), Druga Venecija (2002.). Gotovo sve knjige su doživjele nekoliko izdanja u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu i Splitu. Gospodari rata i mira je knjiga o događajima na prostorima ex Jugoslavije devedesetih godina prošlog vijeka u kojoj autor analitičkim postupkom daje ocjenu o ličnostima koje su dijelile Jugoslaviju. Prva izdanja su se pojavila u Francuskoj i Italiji a potom i kod nas.
|
Predrag Matvejević
|
|
Na francuskom jeziku napisao je slijedeće knjige: Poésie de circonstance (disertacija odbranjena na Sorbonni 1967, objavljena 1972.), Pour une poétique de l’événement (1979.), De la dissidence (1993.), Le Monde ex-confessions (1996.), Les îles de Méditerranée, (2000.), La Méditerranée et l'Europe – Leçons de l'auteur au Collège de France, (1998.), Les seigneurs de la guerre (sa V Stevanovićem i Z. Dizdarevićem 1999.). Sve knjige su izdane od strane izdavačkih kuća u Parizu, Ženevi i Actes Sud.
Na italijanskom jeziku izdavači su mu objavili prevode slijedećih knjiga: Breviario mediterraneo (1988.), Epistolario dell'altra Europa (1992.), Il diario di una guerra (1995), Sarajevo (1995.), Golfo di Venezia (1995.), Mondo ex-Confessioni (1996.), Fra asilo ed esilio (1998.), Il Mediterraneo el’Europa (1998.), Il signori della guerra (1999.), Isolario mediterraneo (2000.), Sul Danubio (2001.), Compendio d'irriverenza (2001.).
O kulturi je često pisao eseje tvrdeći da nacija sama po sebi nije legitimna za vlastitu kulturu a da su samo univerzalne kulturne vrijednosti mjerodavne za prihvatljiv doseg nacionalnih posebnosti. Zagovara stav da se identitet nacionalne kulture otkriva i potvrđuje u razlici spram drugog, u međusobnom prožimanju i ogledavanju. Pisao je: ”Prije svega romantizam je, između nacionalnog i svjetskog uspostavio razmjere u kojem se konstituiraju kulturne vrijednosti kao najbliži rodni pojam nacionalnih kultura.
Pozivajući se na misli Montesquieua, Goethea, Puškina, Fichtea, Marxa, Šenoe, Matvejević je govorio o dvovrijednom iskušenju umjetnosti o tendenciji u njoj i o umjetnosti kao umjetnosti. Ogorčeno se suprostavljao mišljenju da nacionalna kultura može biti sebi cilj. Pisao je: ”Nacionalna kultura, kao princip, ukida samu sebe. Ona zabacuje osobitosti regionalne u vlastitom sklopu i ne prihvaća odnosno čak i odbacuje utjecaje drugih.”
Matvejević je svojevremeno javno zagovarao ideju da se predsjednik Tito treba povući sa svoje funkcije. To je obrazlagao idejom da je potrebna svježa rukovodeća krv i da se upravo u socijalizmu uspostave novi kriteriji za ljudska prava i politički pluralizam. Kasnije je u jednom listu ovako prokomentarisao svoj stav: ”Požalim što sam prije trideset godina pisao predsjedniku Titu, čije djelo cijenim, da se povuče sa svih funkcija, jer doživotno predsjedništvo nije spojivo sa idejom socijalizma. Mislio sam na socijalizam s ljudskim licem i želio da on nad svoj dom u Jugoslaviji. S takvom sam primisli pisao knjigu Jugoslovenstvo danas”. Otvoreno je kritikovao Miloševićev i Tuđmanov režim tako da je sam odlučio, nakon što su mu u Zagrebu ispalili tri hica u poštansko sanduče, napustiti Hrvatsku i preći u Francusku. On je mišljenja da je stereotipno tvrditi kako je pisac u egzilu izgubljen. To je dokazao pišući niz djela upravo van svoje domovine što je, kako kaže, i Plutarh dokazivao.
On je u najgorem vremenu nacionalnih prebrojavanja ostao vjeran duhu razuma preuzimajući ulogu afirmatora političke kulture zasnovane na slobodnoj misli a ne vezanju za nacionalna znamenja. Suživot u multikulturnoj sredini je odrednica kojom je hodio i zagovarao izlaz iz mraka balkanskog pomućenog jednoumlja. Razmatrao je uzroke i posljedice rata raskrinkavajući huškače i nacionalne vođe.
|
Rim, 12.11.2003. god.: Sa otvaranja filatelističke izložbe ”Stari most” i projekcije filma ”Dobri duh Starog mosta” – s lijeva: Zlatko Serdarević, Predrag Matvejević, Emir Balić i Izudin Šahović
|
|
Kada je jednom novinaru saopštavao ličnu ispovijest o tragičnim trenucima tokom posljednjeg rata kazao je da mu je najgore bilo u trenutku rušenja Starog mosta. U časopisu Most iz Mostara u kome je član redakcije pisao je o utiscima nakon rušenja simbola grada. Tada je istakao da su mu u ratu stradala dva člana porodice – dva Hrvata ubijena od strane Hrvata i Srba. Akcentirao je apsurd posljednjeg rata u kome su svi kolektivno stradali. Govorio je da se Mostaru desilo nešto najgore i da je taj zločin djelo ljudi kojima je Mostar dalek. Kao dobar poznavalac istorije ovih prostora zaključio je da su Mostar osvajali tuđini i u prošlosti ali su bili blaži i obzirniji od domaćih ljudi jer raniji osvajači nisu istjerivali starce i djecu iz svojih stanova i nisu rušili i skrnavili bogomolje i mostove. Pitao se da li je ijedan drugi grad na prostorima ex Jugoslavije doživio takav urbicid i sveukupna stradanja kao što je to lijeva obala Mostara. Za vrijeme i poslije posljednjeg rata Matvejević je u ulozi svojevrsnog ambasadora Mostara u nekoliko evropskih gradova širio istinu o stradanju svog rodnog Mostara. Pomagao je i još uvijek pomaže mnoge mostarske porodice i prijatelje iz Sarajeva koji se nalaze u izbjeglištvu ili u domovini. Za vrijeme naše posjete Rimu, kada sam sa Emirom Balićem priredio filatelističku izložbu o Starom mostu i projekciju filma Dobri duh Starog mosta autorice Nađe Mehmedbašić, Predrag Matvejević je manirom starog odvažnog, gordog i skromnog Mostarca samo sporadično naznačavao gdje sve šalje pomoć ne navodeći imena. U njegovom glasu bilo je dosta sjete ali i radosti što im to može priuštiti. Multikulturalna iskustva vaspitanja u Mostaru jasno će definisati i profilisati njegov kasniji angažman. Posjetio je Sarajevo za vrijeme opsade koja je trajala duže nego opsada Lenjingrada. Saosjećao je sa izbjeglicama i stradalnicima podjednako prema Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Jevrejima i o tome je ostavio dragocjene zapise.
Povodom izlaska novog izdanja knjige Jugoslovenstvo danas koja je prvi put objavljena 1982. godine Matvejević je kazao da je iznenađen ponudom da se nanovo štampa. Za nove režime na našim prostorima je rekao da su mnogo više obećavali nego što su pružili ali da je došlo do prekida između prošlosti i sadašnjosti tako da se između sadašnjosti i budućnosti javljaju tek nagovještaji demokratije i ostaci diktature. On taj hibrid vrlo simpatično naziva demokraturom. Kao čovjek koji je okupiran Mediteranom uvaženi Prodi ga je izabrao za svog savjetnika u komisiji koja se bavi temom Mediterana odnosno politikom Evropske unije prema jugu. Kao savjetnik u toj komisiji (”grupi mudrih”) u kojoj se želi promijeniti politika EU prema njenom jugu, Matvejević zagovara ideju da se ne može napraviti EU bez kolijevke Evrope a to su Mediteran, Grčka i Balkan. On je uvidjeo da su sve evropske institucije koncentrisane u Starzburu, Bruxellu, Luxemburgu, Frankfurtu i da ih nema u Napulju, Atini, Barceloni, Sevilji.
Matvejević se zalaže da sadašnja Evropa bude manje eurocentrična nego što je bila ona koju znamo iz prošlosti. Po njemu ona treba da bude više otvorena prema trećem svijetu, Evropa građana koji sarađuju a manje Evropa nacija koje su međusobno vodile iscrpljujuće ratove. On želi da Evropa u budućnosti bude više kulturna nego komercijalna, više kosmopolitska nego regionalna, da postane više uviđavna a manje arogantna i ohola sa više ”socijalizma s ljudskim srcem” a manje kapitalizma bez lica ”utjelovljenog u multinacionalnim kompanijama koje zauzimaju tržišta osvajajući svijet”. U svojim esejima Matvejević se bavi problemom puta i teškoćama na tom putu kojim treba ići Evropa. Elaboraciju počinje konstatacijom da u većini istočnoevropskih zemalja postkomunističko razdoblje nije donijelo u nekim važnim oblastima veći nivo prethodnog društvenog sistema među kojima su proizvodnja, socijalna zaštita, penzioni sistem i uopšte životni standard, premda procesi tranzicije traju dugo. Po njemu je posrijedi stvarnost koja je prekinuta a da nije zaključena. Ideologije koje se vraćaju na scenu – ovdje pritajeno i obazrivo, ondje javno i napadno, često su ”gore od onih koje pokušavaju zamijeniti. U javnom životu previše je mitova” – poručuje razmišljajući o Evropi.
|
S lijeva: Ekrem Ibrulj (u vrhu), Mešak Mahić, Emir Balić,
Predrag Matvejević i dr. Ahmo Ćurić
|
|
Kada razmišlja o režimima koji su se uspostavili na bazi rušenja starog poretka a ne na izgradnji novog, Matvejević zaključuje da oni više obećavaju a manje nude, nastaje prekid između prošlosti i sadašnjosti dok se između sadašnjosti i budućnosti ukrštavaju nagovještaji demokratije i zaostaci diktature. To je za njega demokratura, hibrid autentičnog Matvejevićevog naziva. Njoj je cilj osvajanje sadašnjosti pri čemu se ne uspijeva ovladati prošlošću. Očit primjer su aktuelni sistemi u državama stvorenim raspadom Jugoslavije. Zato će on zapisati: ”Tamo gdje je prije bilo nužno braniti nacionalno nasljeđe – valja se ponekad braniti od samoga tog nasljeđa. Povratak u prošlost obično je iluzija, povratak prošlosti često je tragedija.
On će istaći manjkavosti nekih sistema fokusirajući se na današnjoj Sloveniji koja ima veći dohodak po glavi stanovnika od nekih članica EU, što je postigla zahvaljujući mirazu kojeg je ponijela iz Jugoslavije. Ali pri tome će akcentirati njenu veliku manjkavost. Naime, odmah po osamostaljenju iz slovenskog državljanstva su izbrisani Bosanci, Hrvati, Srbi i Albanci njih 18.000 koji su se zatekli u Sloveniji u ratnom vremenu. To je svakako, ocjenjuje Matvejević, ispod demokratskih načela što ih je država preuzela i u svakom slučaju nisu u duhu politike Evropske unije čija je članica.
Za njega će Sergej Roić, prozni pisac koji živi u Luganu u Švajcarskoj reći da je motor, pokretač, inspirator, revolucionar istine, ”čovjek koji je u moru laži, tražio i nalazio svoju istinu i čestitost koja mu daje pravo – njemu jedinom ili jednom od malobrojnih – da super partes ocjenjuje sve ono što se u našim krajevima, nažalost, dogodilo.”
Matvejević je aktivno učestvovao u radu Korčulanske ljetne škole koristeći prilike da, kad se nađe u društvu sa najznačajnijim svjetskim imenima iz oblasti sociologije i filozofije razmatra aktuelne teme o položaju evropske ljevice, za smisao marksizma i potrebu njegovog suprostavljanja marksističkoj vulgati.
(nastavak u sljedećem broju)
|
|
Zadnja izmjena: 2006-02-06
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|