|
Dnevnik nedužnog
Zima 1992.
17.
za prignuti se i primiti riječi
koje u svom srcu i na francuskom
jeziku uputih Gospodinu koji odozgo
naginje se da bi saslušao moje budalaštine
kad sam porastao nastavih na crkvenim
klecalima nuditi oba svoja koljena
na nedjeljnoj misi sklapah svoje ruke da bih uputio
svoje molitve Isusu ili Djevici
”kod nas” svim svojim srcem ja pjevah
”budite kraljica”
18.
čak i poslije kad imah dlaka na bradi
ja sklapah ruke i pružah jezik
za primiti svetu pričest
pod uvjetom da sam se pokajao
nad svojim grijesima bi mi veoma nelagodno
oh! ja se stidjeh žudnji tijela
i željeh one čija grižnja
ne izjeda dušu kad su žudnje
tjelesne koje mi daju veliki ushit
ali da se ne usuđujem nikad suosjećati
19.
tako ja vrlo rano uđoh u dob
ne gubeći izgled mladog djevca
koji čuvaše u sred lica
jasni pogled djeteta u zipci
od Williama Blakea primih pečat
definitivno neraspadiv i htjedoh
preporoditi svaki dan vatrom
radosti koju nježno djetinjstvo proglasi
idi tijelo moje idi igrati s očima
tijela ali ti dušo moja budi plamen
20.
ledene studi koje bjesnješe ovdje
učiniše noći cvokotave tada
kad jutro najzad zabijeli
sa svojim sjajem nebo učini se da
mi iziđosmo iz jednog studenog sarkofaga
da mi izmakosmo jednom grobu od leda
nos je začepljen koža je ispucala
zbog napada mraza
mi stavismo velike podstavljene ogrtače
da bismo sišli i pojeli svoje objede
21.
bacamo se na voće na kruh
ispijamo kavu iz velikih šalica
žvačemo nezdravi sir
mažemo velike namaze masnog
slanog maslaca pršuta zagađuje
svojim lošim lojem naše ukrućene
ruke malo po malo osjećamo bolest
smanjivati u našim čelima punim sline
krv podgrijava naše žućkaste vene
toliko da najzad napuštamo svoje tužne tikve
22.
a bistrina pogleda nam se vraća
ah! mučnina kazna u noćima
zaboravljeni su ali sada nas obuzima
potreba dnevnog rada
u širu nebeskom luna je
usnila Bog zna gdje dan počinje
zvijezde nestale bacaju svoje sulice
ognjene u oči koje ne poznajemo
a ako se i probudio naš pogled
ne vidi više ništa od onoga što se vrti u krugu
23.
sastojci tijela nas iziskuju
u jučer prezrenim mislima
zamrznuta priroda se strmoglavljuje
prema proljeću njoj toliko potrebnom
to je krug koji zemlja čini
okolo zvijezde koja nas osvjetljava
a ja zatvoren u toj provincijskoj
kuhinji gdje moja krv iz dana u dan
zgušnjava se i postaje sve teže i teža
a ja se pitam kamo se moje vrijeme upućuje
24.
jer ako je moja duša budna moje tijelo
zahtijeva svaki dan da ga se nahrani
ni jedna duša ne mogući živjeti u mrtvacu
čije prnje trunu pod zemljom
da bi živjela treba njena pelerina od
tijela biti hranjena pojena
ljeti okupana i zimi zagrijana
da bi izbjegla patnje koje ona
podnosi ako je lišena toga svega
a koje je njoj u svemu bitno
25.
otkud potreba da se dobije novac
da se kupuje jesti i piti da se
stanuje u jednom apartmanu
imati vode i čime se grijati
ali meni sirotom jadniku oteli su
posao pomoću kojeg bih mogao vjerovati
dolazećem vremenu da se neću bojati
da ne padnem u novčanu oskudicu na žalost
moju ladicu koja nije kurva ja vidim
svakim danom bivati sve praznijom
Proljeće 1993 (1)
26.
čujem metro kako štropoće pod mojim leđima
u dubini prokopane zemlje
na Trgu Monge i kako brzo odmiče
prema Villejuife gdje se njegov prekida krug
prebačen na drugi smjer
on iznova prelazi Trg Monge i ide prema
Jussieu Operi potom na Istočni Kolodvor
polegla na svom temelju puna prašine
Ulica Lacépède ja slušam, svog crva
kako klopoče u zvuku metroa u zemlji
27.
ah! što li ću danas napisati u stihu?
Bože slavim Te da bar to mogu reći
dopusti da spram Tebe dignem ovu čašu
punu crvenog bordeauxa noć izvlači
svoje dugo tijelo iz crnila kroz gnjev
vraća se iz grada smirena kiša
koja koja je sve do maločas padala je nestala
Samuel u susjednoj sobi hrče
lagano tako da njegovo hrkanje ne škodi
dubokom snu u koji on utanja
28.
poput lješa u kadi punoj formalina
ja opružen u istoj prašini
ovog postolja uobličavam riječi
ritmiziram ih da poput lađe na moru
mogu podnijeti tamu zime
slušajući zaglušujući metro
kako vibrira svoje brundanje
crijevo svjetovnog Pariza
ali vino se u meni budi i ja se uvlačim
u svoju vreću i gasim svjetlost
(odlomak)
Preveo: Tomislav Dretar
|