|
Svaka zajednica ima potrebu sačuvati sjećanje na znamenite osobe, a načini da se to učini su doista raznoliki. Udžbenici su najrelevantnije mjesto da se to ostvari. No, da bi ste ušli u udžbenike trebate iza sebe ostaviti nešto značajno: znanstveno dostignuće, umjetničko postignuće, humanističko djelovanje, politički doprinos, vojnu pobjedu, jednom riječju veliko djelo pa makar to bio i veliki pokolj. Tako se sjećanje na velikane pisane riječi najčešće nalazi u čitankama, na izuzetne glazbenike u kajdankama, na znanstvenike u stručnim knjigama, na slikare u galerijama, na vojskovođe i političare u udžbenicima povijesti, na svece i svete ljude u martijarijima, ali nećemo o udžbenicima iako i u njima prečesto (pre)više poklanjamo pozornost raznoraznim tiranima nego ljudima koji su zadužili čovječanstvo svojim izumima i dobrim djelima.
Naime, pored udžbenika, knjiga i medija koji čuvaju određene oblike stvaralaštva, sjećanje na određene osobe za koje se u određenoj zajednici drži da su zaslužile da ih se (pri)sjeća nastoji se sačuvati pravljenjem spomenika i imenovanjem raznih ustanova i objekata njihovim imenom. Ako je netko moćan (vojna i politička i ekonomska moć) onda mu se još za života podižu spomenici i njegovim imenom ukrašavaju razni objekti. No, često se događa da se imenima takvih, kojima su se klanjali za života, poslije njegove smrti ili sklanjanja s pozornice moći, više nikada ništa ne obilježe, osim pogrdnih viceva i psovki. Neke se lagano zaboravi, neke pak izbrišu iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojali, neke proklinju, u neke se samo rijetki zaklinju, nekih se s nostalgijom sjećaju, ali njihovih imena nema na objektima kao što su škole, bolnice, vojarne, ulice, parkovi, šetališta, spomen sobe, muzeji, spomenički kompleksi i sl. Neke od znamenitih osoba u nekoj zajednici ostanu u sjećanju lokalne zajednice i ne postanu šire značajni, a nekim osobama koje su šire značajne, koje su čovječanstvu nešto baštinile, u nekim zajednicama se ne daje nikakvoga značaja.
|
Savo Petković: Gracije, stereotipija, 2004.
|
|
Svugdje je to manje-više tako i svugdje to ovisi od stanja svijesti i dometa demokratske kulture, od vladajuće svijesti i odnosa u vladajućim strukturama. No, u Bosni i Hercegovini to je tri puta neukusnije, nesuvislije, nastranije, jednostranije, jednoumnije, neprincipijelnije nego igdje na svijetu, jer kod nas je sve i onako tri puta kompliciranije.
Zbog neprekidne neprincipijelnosti koju proizvodi ovako ustrojena vlast, kod nas se imena ulica mijenjaju svake četiri godine. Imena škola svakih osam godina, imena kulturnih ustanova svakih 12 godina, a imena vojarni poslije svakoga rata. No, kod podizanja spomenika mrtvim zaslužnim ljudima više nisu bitni oni, sami po sebi, već oni koji podižu spomenike.
A spomenike najviše podižu (kontra)revolucionarne vlasti, jer kada (kontra)revolucija prođe onda (kontra)revolucionari žele, čuvajući uspomene, sačuvati vlast. To je sasvim razumljiv obrazac, ali do zla boga primitivan za 21. stoljeće, a u našim uvjetima tri puta primitivniji nego bi bio negdje drugo gdje nije izvedena kleronacionalistička poseljačena (kontta)revolucija, pod krinkom borbe za nacionalnu emancipaciju. Što je najgore, najneukusnije, najneproduktivnije, gotovo bez ikakva smisla, (kontra)revolucionari na svim stranama takmiče se tko će podići više i većih spomenika vođama koji su ih vodili u tragediju za sve. (Kontra)revolucionari podižu spomenike osobama o kojima postoji povelik dosje na Međunarodnom tribunalu u Haagu. Podižu spomenike i onima protiv kojih je podignuta optužnica, a posebno se trude oko onih protiv kojih nije podignuta optužnica jer su pravodobno (na vrijeme) umrli te su idealni za heroje, mučenike i svece.
(Kontra)revolucionarima može samo pasti na pamet da školama daju imena vojnih postrojbi. Nazivale se one ”proleterske”, ”slavne”, ”lahke”, ”brdske”, ”motorizirane” itd. one ne bi trebale da ukrašavaju školske objekte. Naprosto neprimjereno je na našim prostorima školama davati imena nekih brigada, jer koje god one bile, u školama uvijek ima roditelja djece koji su bili u onim drugim brigadama, vjerujući da su na pravoj strani, tj. sa svojima. To je naš usud i bilo bi uljudno izbjegavati da bilo tko bilo koga nepotrebno iritira. Povijest je pokazala da to nikada ne izađe na dobro.
Zato je krajnje vrijeme da se u ovoj državi donese jedan zakon koji bi uredio problematiku čuvanja sjećanja na znamenite osobe, ali ni po kojemu revolucionaru ni kontrarevolucionaru ja ne bi dao naziv ni najmanje ulice dok ne prođe 50 godina od njegove smrti. Ako se sjećanje na njegov lik i djelo sačuva toliko onda on zaslužuje da njegovim imenom nazivamo i ulice i trgove i aerodrome, i škole i bolnice i vojarne i muzeje, spomen kuće itd. Stvari, naprosto, treba postaviti principijelno i sukladno civilizacijskim dometima, a ne da svake četiri godine, čim se promijeni politička garnitura, mijenjamo nazive ulica i sl.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-01-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|