|
U nizu priznanja dodjeljenih piscu, istoričaru, humanisti, esejisti, estetičaru, naučniku, sociologu, pacifisti, akademiku prof. dr. Predragu Matvejeviću za svoj izuzetno bogat i raznovrsan društveni angažman, posljednje pečati Internacionalna liga humanista kojom ga ova asocijacija proglašava humanistom godine.
Uručenje Zlatne povelje mira ”Linus Pauling” sa plaketom i značkom koju mu je u Rimu dodjelio prof. dr. Faris Gavrankapetanović, takođe njen laureat, obavljeno je u prisustvu ambasadora BiH u Italiji i Vatikanu, predstavnika diplomatskog kora te visoke delegacije Kantona Sarajevo. Predstavnika grada Mostara nažalost nije bilo. Nagradu je predao premijer kantona Sarajevo Denis Zvizdić, laureat Lige humanista. Za ukupan kulturni doprinos Matvejević je prije tri godine od Voltera Vetronija, gradonačelnika Rima, dobio počasnu titulu ambasadora Rima. Tada su posebno istaknute vrijednosti njegove pjesme u prozi posvećene Villi Borgeze, najvećem i najljepšem parku Rima.
Od 2003. godine postaje član ANU BiH sa obrazloženjem da su njegovi radovi na polju kulture od posebnog društvenog značaja za našu zemlju. Prije toga on je primio diplomu počasnog doktorata međunarodnih i diplomatskih nauka od strane Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Đenovi (2004.), u Francuskoj (2000.) i u Italiji-Tršćanski Univerzitet (2001.). Matvejević je prvi dobitnik italijanske nagrade Tomizza koju je ustanovio Lions Club ”Trst–Evropa” u saradnji sa Tršćanskom opštinom i regijom Furlanija – Venecija i Julijskom krajinom a nazvana je po italijansko-hrvatskom književniku ”piscu granica” Fulvio Tomizzi (1935–2003.) rođenom u istarskom gradu Materadi na granici slavenskog i romanskog svijeta. Nagrada se sastoji od srebrne medalje, skulpture i novčanog iznosa kojeg je laureat namijenio obnovi svog rodnog Mostara. U ovoj nagradi je satkano puno simbolike s obzirom da je Fulvio Tomizza živio na granici između Italije i slavenskog svijeta a Matvejević je svo svoje plodno poslanje obavljao između nekoliko kultura – italijanske, bosanskohercegovačke, hrvatske i francuske. Tomizzu su njegove kolege književni kritičari nazvale ”pisac granica” jer je kao pisac s granice dvije države prošao brojna životna iskušenja nailazeći na nerazumijevanje obje strane. Bio je osporavan upravo od italijanskih i hrvatskih nacionalista. U obrazloženju nagrade dodjeljene Matvejeviću stoji:
– Priznanje se daje za njegovo snažno, neprekidno i smiono djelovanje protiv svih oblika totalitarizma i nacionalizma u odbrani slobode kulture i poticanja dijaloga i razumijevanja naroda Evrope i Mediterana.
Tek što je krajem jula 2004. godine završeno otvaranje Starog mosta u Mostaru na kome je bio prisutan, ovaj eminentni književnik i intelektualac morao je otputovati u Rim gdje je primio nagradu ”Kultura voda” a povod je bilo peto dopunjeno i prošireno izdanje knjige Mediteranski brevijer na italijanskom jeziku. Akcentirajmo podatak da je do sada Brevijar preveden na dvadesetijedan svjetski jezik.
Grad Sanremo ustanovljava međunarodnu nagradu ”Knjiga o moru” i po prvi put dodjeljuje je upravo Predragu Matvejeviću. Uvidjevši književne vrijednosti njegove dvije knjige Mediteranski brevijar i Druga Venecija žiri je jednoglasno donio ovu odluku.
Prije dvije godine Matvejević je zajedno sa Dubravkom Ugrešić (hrvatska književnica živi u Holandiji) uvršten među osmero evropskih pisaca čime je obezbijedio da dobije najprestižniju italijansku književnu nagradu ”Evropska Strega” koja se dodjeljuje piscima iz država članica Evropske unije. Time je ovaj vrsni književnik, esejist, filozof i pacifist ušao u elitni krug savremenog evropskog književnog Panteona. Nagrada je ustanovljena povodom italijanskog preuzimanja predsjedanja Evropskom unijom a uručuje se u vječnom gradu gdje je 1957. godine Rimskim ugovorima osnovana Evropska unija. I ovaj put, što je potpuno neshvatljivo, niko od zvaničnih predstavnika grada Mostara nije bio prisutan.
Predrag Matvejević je rođen u Mostaru 1932. godine u naselju Cernica (ulica Adema Buća) u kući sa numerom 43 na kojoj još uvijek nema nikakve oznake kojom bi se podcrtala veza sa nekadašnjim stanarem, danas eminentnim intelektualcem evropskog i svjetskog formata. Kuća se nalazi uz samu ulicu sa naglašenim doksatom i lijepom avlijom u kojoj i danas svake godine u bokorima poput đulbehara cvjetaju jarko crvene starinske ruže. Kasnije su Matvejevići preselili na Bulevar, u kuću na jedan boj sagrađenu od miljevine neposredno do Krankase (Doma zdravlja).
Stare smokve sa koje je mlađani Matvejević u jutarnjim satima brao hladne u vrhu medom obogaćene tenice, više nema. Iščupali su je ratnici u posljednjoj kataklizmi. (Pa tajno ćeš kao vješt uhoda sa zapada / Moje žilište sažeći / Do samog dna / I pada / I čudit ćeš se potom kad čuješ kako / Ponovi koracam / Tih po gradu / Opet te / želeći.). Kao dječak često je odlazio u kuću Tiđe Sitar kod koje bi znao objedovati. Tako se u Mostaru živjelo. Sitareva bi svakoga dana uzimala postećiju i klanjala, a Predragu su se te slike duboko urezale u pamćenje. Kupao se pod Starim mostom sa poznatom rajom. I sada zna napamet nazive svih pećina oko Starog na obje obale. Pisao je: – Još kao dječak bio sam uvjeren da je Neretva zelenija od svih drugih voda. Uz njenu obalu su visoke i oštre stijene koje Mostarci zovu pećinama. Svaka ima svoje ime, ponekad i nadimak od milja: zelenika, nad kojom raste divljaka smokva i ljuti šipak, Šuplja pod kojom je opasan kapak po mostarski, Veliki i mali Soko kraj ušća pritočice Radobolje te, pokraj njih, Glavar, nalik molu u nekoj jadranskoj luci, njemu je nasuprot Duradžik na kojem su se mladići pripremali za skok sa ćuprije.
Roditelji, baka, ujaci i cijela rodbina su mu sahranjeni u groblju Masline podno Brkanovog brda, u blizini nekadašnje Ciglane u vlasništvu porodice Ribica. Veoma senzibilni Predrag, ali u isto vrijeme, što je neobično, vrlo hrabar čovjek, sa nevjerovatnim žarom i porodičnim osjećajem tražio je u Odesi svoga djeda koji se izgubio u Staljinovim čistkama. Maleni rastom Prokopije Čokorilo iz Mostara svojevremeno je sa istim žarom i hercegovačkom žilavošću na ruskoj zimi sjedio pred portama tamošnjih crkava tražeći milostinju za izgradnju Saborne crkve u Mostaru. Pošteno je svaku kopejku donio u Mostar za božiji hram.
Predrag Matvejević je studirao u Sarajevu i Zagrebu. U grad pod Sljemenom je otputovao u svojoj 23. godini. Francuski jezik predavao je punih 26 godina na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je 1967. godine na Sorboni iz komparativne književnosti gdje je (1994. g.) odbranio habilitaciju za redovnu profesuru. Praktično, on svom ocu ukrajinskom Bjelorusu koji se nastanio u Mostaru duguje upotrebu francuskog jezika. Naime, poznato je da se u Rusiji francuski jezik mnogo koristio u krugovima tamošnje inteligencije. Njegova doktorska disertacija objavljena je pod naslovom ”Poésie de circonstance – étude des formes de l'événement poétique” (ed. Nizet, 1972 iza koje je nekoliko godina kasnije uslijedila ”Poétique de l'événement” (ed. 10-18, 1979.): promišljanje nadahnuto iskustvima ruskih formalista.
Prvi put 1968. godine objavljen je njegov intervju s Miroslavom Krležom u francuskom književnom sedmičnjaku Le Figaro. To će biti predložak za njegovu knjigu Razgovori sa Krležom koja je doživjela šest izdanja. U njoj je Matvejević snažno zadirao u srž odnosa književnosti i umjetnosti s angažmanom političara. Ovom knjigom on je pokazao da je energičan sagovornik, željan britkih dijaloga sa tendencijom socioloških istraživanja. Nakon izbivanja iz domovine na katedri Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2003. godine je kao afirmisani univerzitetski profesor sa dragocjenim iskustvom stečenim u Parizu i Rimu održao predavanje na temu Kultura i nacionalna kultura.
Hrvatsku je napustio 1991. godine odabravši položaj, kako je sam kazao ”između azila i egzila”. Rado ga primaju na Novoj Sorboni u Parizu (Paris III, Sorbonne nouvelle) gdje radi u ulozi predavača na Odsjeku za opću i komparativnu književnost. Prethodno su mu pomogli prijatelji na taj način što su mu davali povremene poslove i ugovore na par mjeseci. Od 1994. godine Matvejević je redovni profesor na Odsjeku za slavistiku rimskog univerziteta ”La sapienza” i predsjednik Naučnog komiteta Mediteranskog laboratorija u Napulju. I ovaj put su ključnu ulogu odigrali njegovi prijatelji ali i prvi prevodi njegove knjige Mediteranski brevijar na italijanski jezik. Priznat mu je cijeli radni staž što je uticalo da mu se stvori osjećaj sigurnosti prema cijeloj porodici. ”Tamo sam našao jedan izuzetno pozitivan dijalog sa njihovom ljevicom koja je doživljavala evoluciju na neki način kao i ja, tako da su to praktički bili moji drugovi”, kasnije je zapisao Matvejević. Za gradonačelnika Rima 2001. godine izabran je njegov prijatelj Veltroni što je za Predraga predstavljalo veliku satisfakciju. Njemu je data počast da bude podpredsjednik Međunarodnog PEN kluba gdje aktivno djeluje na promovisanju mira i multietničke saradnje. Radio je na nekoliko univerziteta među kojima su: New York University (1982.), École des langues orientales (1991.), Université catholique de Lavain (2000.), Univerzitet u Parpignanu i drugim. Jedan je od osnivača Asocijacije Sarajevo u Parizu i Rimu.
|