|
Mome drugu iz mladosti, nezaboravnom pregaocu kulture preminulom Ihsanu-Ici
Muteveliću
|
|
Rubajija je pesnička forma od četiri stiha, u arapskoj i persijskoj lirici, koju je proslavio persijski učenjak, filozof i pesnik Omer Hajjam.*
Puno mu je ime: Gijasuddin Ebulfettah Omer bin Ibrahim, a nadimak Hajjam označava ”čovjeka koji tka i gradi čadore”, što je bio zanat pesnikove porodice.
Hajjam je rođen 1040. godine u gradu Nišaburu, jednom od ondašnjih kulturnih centara Istoka, gde je i umro u 83-oj godini života.
Njegovi biografi kažu da je u svim znanostima koje su se tada predavale na Istoku ”imao dugu ruku”, a da mu u astronomiji i matematici nije bilo premca. Tadašnji vladar, Dželaluddin Meleksah, poverio mu je da sastavi komisiju koja je reformisala persijski kalendar, koji je i danas na snazi, a za te zasluge postavljen je za direktora velike zvezdarnice u Bagdadu.
Prijatelji i učenici dali su mu, po istočnjačkom običaju, počasni naziv – Hudžadžetul-Hakk, što znači: dokaz istine.
|
|
|
Evropa je upoznala Hajjama preko rukopisa. Najstariji, od 158 rubajija, čuva se u Bodleanskoj biblioteci u Oxfordu, a pisan je 1461. godine tri i po veka posle pesnikove smrti.
Prvi je na Persijanca skrenuo pažnju oxfordski profesor Thomas Hyde, 1700. godine, nazvavši ga ”kraljem mudraca” i ”čudom 11. veka”. Engleski pesnik Tennison, laureat kraljice Viktorije, naziva ga ”zlatni Istočnjak” i ”zvezda prethodnica koja se sa suncem može takmičiti, kada izlazi na horizont”…
Francuski prevodilac Hajjamovih rubajija, Jules de Marthold, okarakterisao je njegove stihove kao ”izraz umne opozicije, energični protest protiv svake dogme i samovolje, vazda i svuda kao bič licemerju i laži i kao iskrenu reč prijatelja”. Po njemu, to je delo ”večno moderne ideje, koja podseća na Lukrecija, Dantea, Rablea, Paskala, Leopardija, Bodlera i na sve velikane koji su, kao braća Hamletova, u svetom ludilu težili za bezdanom i dosegli do smione žudnje…”
O značaju koji je evropska naučna i književna misao i kritika pridavala Hajjamovom delu, možda najbolje svedoči ocena nemačkog pesnika Fr. Bodensteda koji je, 1881. godine, objavio prevod 467 Hajjamovih rubajija. U uvodu svoga dela on kaže: ”Mnoge stihove, kada bi se u valjanom nemačkom ruhu izneli pred čitaoce, koji ništa unapred ne znaju, oni bi ih prije smatrali novootkrivenim Geteovim stihovima, nego stihovima drevnog Perzijanca, koji je živeo osam stotina godina pre nas i koji je, još onda, imao tako razvijene nazore o svetu i tako se duboko zagledao u prirodu kao da je imao sve rezultate i hipoteze naše filozofske spekulacije i modernih prirodnih nauka…”
Arthur Christiansen, profesor univerziteta u Kopenhagenu, koji se najviše bavio proučavanjem Hajjamovog stvaralaštva, u zaključku svog dela ”Recherches sur le ruba'iyyat de Omar Chayyam” (Heidelberg, 1905. g) ističe: Rubajije su pesnička enciklopedija umnog razvitka Perzijanaca – i s toga su gledišta neosporno jedno od najvažnijih dela koje nam je dala perzijska literatura.”
|
|
|
Rubajije su u naše krajeve stigle relativno kasno, zaslugom jednog Hercegovca, a pomalo i igrom slučaja.
Naš ugledni naučnik i pesnik, Dr. Safvetbeg Bašagić (1870-1934. g.), prvi domaći orijentalist ”evropskog kova”, objavio je u Sarajevu, 1920. i 1928. godine, ukupno 221 rubajiju, iz rukopisa do kojeg je došao na jedan zaista neobičan način. Prepustimo ovom zaljubljeniku u persijsku, a posebno u Hajjamovu liriku, da to sam opiše:
”Jedan dio današnje Kočićeve ulice, između gradske vijećnice i Baščaršije u Sarajevu, narod naziva Telali, t.j. ulica u kojoj se prodaju i kupuju stare stvari. Koliko se sjećam, u proljeće 1915. godine, idući kroz Telale video sam telalbašu kako drži u ruci dvije knjige i viče: ’Kruna, prvi put!’ Zastanem i opazim, po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim, kao od šale: ’Dvije krune!’ Neko još primače 20 filera, a ja dignem na tri krune. Telalbaša na to povika: ’Tri krune prvi. tri krune drugi i treći put! Teslim!’ Čekajući da mi telalbaša vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: ’Rubaijati Omer Hajjam’. Nađem se u čudu i odmah upitam telala, čija se to ostavština prodaje. On mi kaže da se radi o nekom esnafu koji je umro kao samohran bećar. Dodao je da mu se čini da je bio – kazandžija. Neko od prisutnih je rekao da mu je djed bio hodža, za koga se govorilo da je čovjek dubok i da ima mnogo ćitaba…”
Od tog dana Hajjamove rubajije osvojile su srce pesnika S. Bašagića koji o tome sam kaže: ”Hajjamove rubajije u originalu, gdje su izlivene sve tajne njegova srca i duše u jednom zvučnom jeziku, drugačije osvajaju negoli najsavršeniji prijevodi. Taj jezik još i danas služi persijskim pjesnicima kao uzor-jezik, a rubajija kao forma u koju se odijevaju poletne filozofske misli. Njegov duh probudi u meni neko više čuvstvo koje, ni prije, ni poslije, nisam osjetio ni prema jednom istočnom pjesniku.”
|
|
|
U Evropi je bilo raznih mišljenja o postanku rubajija, ali je malo koje odgovaralo stvarnim okolnostima njihovog nastajanja, kao pesničke forme i sadržaja. Naime, onaj ko nije duže boravio na Istoku i nije imao prilike da se kreće u raznim sredinama tog podneblja, nije mogao ni da razume način života i smisla za uživanje istočnih pesnika i učenjaka, koji su u najvećem broju bili epikurejci.
Dr. Safvetbeg Bašagić preneo nam je, ”prema predanju i priči”, jednu sliku tog života i uživanja:
”Zamislite momenat kada sunce plamti u rumenilu i ostavlja posljednje zrake na terasi, pod kojom se stere divna bašća, gdje cvatu ruže i jasmini, pjevaju ptice pjevice i žubore bistri šedrvani. Na toj terasi sjedi pjesnik sa nekoliko prijatelja, a pred njima je vrč malvazije i nekoliko posuda biranih đakonija za mezećenje. Krčmar stoji podvijenih ruku i pazi na svaki mig pojedinog gosta, da smjesta izvrši zapovijesti. U takvom društvu obično se naređuje pokretom glave ili ruke, da se razgovor ne prekida… Kada svagdanjim radom izmučenim gostima i domaćinu vino ulije energije i dadne poleta, obično se jezik razveže i učenim i neukim ljudima. Neuki pjevanjem narodnih pjesama daju oduška svome veselju, a učeni otvaraju razgovor o aktuelnim ili znanstvenim pitanjima…”
Dr. Bašagić pretpostavlja da su upravo u takvom društvu i nastajale Hajjamove rubajije. ”On je branio živom riječju svoje nazore, dok je mogao da ne prekorači granice šerijata, a kad bi došao u škripac, dozivao bi Muzu u pomoć i jednom rubajijom rekao bi ono što ne bi smio reći u nevezanom govoru. Postoji priča kako je, jedne večeri, sjedio u društvu i zabavljao se sa svojim pjevidruzima. Najednom puhne oluja, potrne im svijeće i razbije vrč iz koga se prolije vino. Razjareni pjesnik tada digne glavu prema nebu i improvizira sljedeću rubajiju:
Vrč moga vina leži raskomadan,
Bože Mome si veselju ti zavidan, Bože!
Ti po zemlji prosu moje rujno vino,
U ustima mi je zemlja – jesi li pijan, Bože?”
Prema Bašagiću, momenat i razgovor stvarao je rubajije, a šta će dalje od njih biti, pjesnik se nije brinuo. ”Prijatelji su ih bilježili za uspomenu, a protivnici ih prepisivali da ga kompromituju u javnosti. Eto, tako ih je sačuvano nekoliko stotina, a sigurno ih je dosta izglodao zub vremena, ili ih je uništila ortodoksna ulema, koja je znala kako se takve i slične umotvorine predaju vječnom zaboravu…”
Iz Bašagićevog sjajnog prevoda donosimo pregršt Hajjamovih rubajija, koje govore o ljubavi i vinu, čovekovom svetu, veri i Bogu:
|
|
|
1.
Zbirka poezije i burence vina
Komad suha hljeba – nijema tišina
A ja i ti sami – oko nas pustinja
To je carstvo, a ne kruna od rubina!
2.
Krčmarice toči vina – ta dobar je Bog!
On dijeli svakog blaga iz obilja svog.
Ne pravi se farisejem, živi dok si mlad,
Ako kome nije šteta od užitka tvog!
3.
Pij čistoga vina iz bistra kristala
I sjećaj se svojih mladih ideala!
Vino je krv loze, a loza ti zbori:
Pij – ne trebaš tražiti od mene halala!
4.
I po nebu i po zemlji moje oko leta,
da pronađe stvar najljepšu od ovoga svijeta.
Ne imade na nebesim nijedne zvijezde,
a na zemlji, ko što ti si, nijednoga cvijeta.
5.
Tvojom dušom zefir moje srce blaži
Kad kraj mene prođe tebe da potraži
Sad se mene ko da i ne sjeća više;
Tvoju ćud primio, pa me ko ti draži.
6.
Pokraj vina i svirača u mejhani stojim
Sve ću za to dvoje dati, što nazivam svojim.
Ja u milost nemam nade, nit od kazne straha,
Vjetra, zemlje, vatre, vode – ničeg se ne bojim!
|
|
|
II
1.
Oni, štono žalibože umom rade dovijeka,
Muzu vola misleć da će namusti mlijeka!
Na svijetu danas bolje suludima ide,
Jer pametnu šaku sijena ne daju za lijeka!
2.
U današnje vrijeme pamet baš ne vrijedi,
Kako hoće budale, ovo vrijeme gredi
Nađi kakvo sredstvo, što uzima pamet,
Da varamo vrijeme – neka i nas gledi!
3.
Kada mene najprije meni predstavi,
Što me najposlije od mene rastavi?
Kad me u iskonu napustio nisi,
Što me na svijetu budalom napravi?
4.
Nebesa, koja nas u brige bacaju,
Dok što ne rastvore, ništa ne stvaraju!
Oni, koji nisu još na svijet došli,
Ne bi došli, što mi trpimo da znaju!
5.
Ne sudi čovjeka po njegovu znanju,
Već po tvrdoj vjeri i ljudskom držanju.
Ako ti obeća, pa riječ održi,
Vrijednost mu odredit ti nisi u stanju!
6.
Pet-šest zlikovaca opsjenjuju mase
I s četom kenjaca drže je uza se.
Ti svog posla gledaj – neka uživaju,
Kao što uživa za koritom – prase!
|
|
|
III
1.
Ja u jednoj ruci čašu, a u drugoj držim Kur’an,
Na krivome putu jedan, a na pravom drugi dan.
I pod ovim plavim svodom eto kakav izgledam:
Niti sam ti neznabožac, niti potpuni musliman!
2.
Daj, prođi se, hodža, uzalud ne gudi,
Prepusti nas Bogu, neka nam on sudi!
Mi idemo pravo, a ti gledaš krivo,
Idi – vidaj oči, pa gledaj ko ljudi!
3.
Da svećenik na svijetu za sve primjer dava
Svaki dan bi bio Bajram ili kućna slava.
Svak bi mogo barem jednom ispuniti želju,
Da prijetnje nije, koju vjera naučava.
4.
Kad o mom bezboštvu i bezvjerju zbori hodža,
Vidiš, prizma iz njega govori.
Ja, priznajem, da sam ono što o meni veli,
Al’ on pozvan nije da me za to kori!
5.
Kad je udes odredio da uz vino spim,
Ne znam što se hodže opet bave s tim!
Da opija svaki haram, kao rujno vino,
Tko bi mogo iskazati sebe trijeznim?
6.
Pobožnjak tvoju dobrotu ne shvaća,
Bože, gdje stranac razumjeti te može?
Veliš: ”Ako griješiš, u pak’o ćeš doći!” –
To ti kaži hodžam’, što se za te glože!
|
|
|
|
Naš prvi prevodilac i najveći poznavalac Hajjamovog stvaralaštva, Dr. Safvetbeg Bašagić rođen je u Nevesinju 1870. godine. Po završenoj gimnaziji u Sarajevu, nastavio je školovanje na univerzitetu u Beču, gde je doktorirao na odseku orijentalnih jezika. Nakon toga vraća se u Sarajevo, gde živi i bavi se naučnim i umetničkim radom do svoje smrti, 1934. godine. Opčinjen persijskom i Hajjamovom lirikom, Bašagić je uzeo za sebe, kao pesnički pseudonim, persijsko ime Mirza (Mirza Safet).
Glavna naučna dela su mu: ”Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine, 1463-1850.”, ”Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, ”Znameniti Bosanci i Hercegovci u turskoj carevini” i dr.
Najvažnija Bašagićeva pesnička dela su: ”Trofanda iz hercegovačke dubrave” (1896.), ”Misli i čuvstva” (1906.) i ”Izabrane pjesme” (1913.). Napisao je i tri dramska speva: ”Abdulahpaša”, ”Pod Ozijom” i ”Bosanski prkos”.
U njegovoj lirici glavnu ulogu imaju žene, pesma i piće, a tu su mu uzor bili upravo persijski anakreonski pesnici Omar Hajjam i Hafiz Širizija. Inače, pesme su mu, po formi i sadržaju, pod uticajem bosanske sevdalinke. Neke od njih bile su toliko popularne da su u narodu dobile i melodiju i bile pevane kao sevdalinke (”Golubice, sivoga ti perja” i dr.).
Bajić Ranko, Beograd
____________________
* U ovom tekstu korišćeni su podaci, ocene i citati iz Bašagićevog predgovora uz prvo izdanje prevoda Hajjamovih rubajija (1920. g.) i iz pogovora Alije Bejtića, uz drugo izdanje prevoda (1954. g.)
Vidi tekst u ”Mostu” br. 111 (200), jula-avgusta 2006. god.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-17
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|