|
Knjiga
kao proizvod paralelnog
angažiranja
Rijekom vremena knjiga je, ustvari, neke vrste svjedočenje o paralelnom životu i radu Čede Kisića tokom i više od pola stoljeća. S najvećom mogućom odgovornošću, uspješno i kvalitetno, Čedo Kisić je obavljao povjerene mu poslove, zadatke i društvene uloge, ali, svoj unutarnji svijet oblikovao je kao reminiscencije koje sada, očigledno u najstrožijem izboru i redakciji nudi u knjizi, lijep broj godina poslije svega.
Kisićevi tekstovi, s tako nepretencioznim formalnim određenjem, kao – reminiscencije, sjajno svjedoče o Kisićevoj ljudskoj i svakoj drugoj širini i mjeri, uvažavanju i razumijevanju drugačijeg, o neponovljivoj veličini i ljepoti njegove inventivno-kreativne ljudske fizionomije, istinoljubive i skromne prirode.
Tu vrstu ljudske dobrote i kvaliteta sugeriraju i bliže odrednice cjelina u njegovoj knjizi: Poetsko i vremenito – prvi dio, Vječita mladost teatra – drugi dio, te nepretenciozan pokušaj osvjetljavanja sopstvene pojave tekstovima pisanim povodom njegove knjige Između zaborava i sjećanja, U svjetlu kritike i savremenika, gdje nalazimo tekstove koje su o Čedi Kisiću pisali Midhat Begić – obiman tekst pod naslovom: Za portret Čede Kisića, pisan u Parizu 1983. godine, a objavljen u časopisu za književnu kritiku Izraz, broj: 10/84. Također širi tekst Jure Kaštelana – O estetici doživljaja, pisan 1986. godine za Treći program Radio Sarajeva. Tekst Hanife Kapidžić-Osmanagić – Estetičnost trena i utiska objavljen u Izrazu 1986. godine. Tekst Oskara Daviča: Lepa, visprena i umna knjiga, pisan 1985. godine. Tekst Fadila Hadžića: Estetski dnevnik suvremenih zbivanja, objavljen u zagrebačkom Oku, 1986. godine. Tekst Mileta Stojića: Suvremenost i otpori, objavljen u Oslobođenju, 1986. godine i tekst Arifa Tanovića: Inspirativno svjedočanstvo – objavljen u reviji Odjek, 1986. godine.
Tako Čedo Kisić još jedanput, ovaj put na sopstvenom primjeru, demonstrira svu ljudsku odgovornost za vlastitu pojavu, rad i prisustvo u kulturnom prostoru, baš na onaj način, na koji je to činio kad je riječ o brojnim drugim ljudima koji su mu slali tekstove kao uredniku rubrika i glasila.
Razumije se, Čedo Kisić je pažljivo i odmjereno obavio ovaj posao koji bi u nas teško mogao neko obaviti kao on. Izdvojio je najbitnije, a tako i najmanje što je mogao, a time – svoju knjigu Rijekom vremena učinio uistinu značajnom, održivom i dragocjenom u remenu i potencijalnoj čitateljskoj recepciji, u nezaustavljivom protjecanju života i nade.
Radu odan,
Kisić više misli o drugima,
nego o sebi
Samo su uistinu veliki i kontinuiranom radu odani ljudi koji postižu stvarne rezultate, spremni na takvu, skoro, pa: dirljivu skromnost, kakvu u ovoj knjizi na sopstvenom primjeru pokazuje autor – Čedo Kisić, kao sam svoj priređivač.
U Predgovoru, Dževad Karahasan tu osobinu Čede Kisića označava kao: impresionistički artikuliranu svijest koja zna vrijednost svakog životnog trenutka i zato, mimo trenutka ne prihvata ni osobni značaj. Knjigu tekstova koji u svakom pogledu nadilaze tek: reminiscentni i esejistički prilaz, a često dosežu detaljnu koncepciju ili čak formu razvijene studije, u formalnom smislu pobliže odrediti tek, kao: reminiscencije, sjajna je i Čedi Kisiću bliska, a njegovim čitateljima znana nepretencioznost.
Ta vrsta ljudske i kreativne skromnosti, kod Čede Kisića ne dolazi iz straha ili nesigurnosti u ocjeni sopstvenoga djela, jednako kao ni iz osjećaja formalno manje vrijednosti ponuđenih ostvarenja, ili zbog činjenice što je mahom riječ o kraćim tekstovima, riječ je o tome: što je Čedo Kisić pregnantni autor i čovjek koji je u dugom vremenu mnogim tekstovima odredio mjeru i sada to, kako je uvijek činio, na isti način – s istom preciznošću i strogošću, uredničkom odgovornošću i ljudskim poštenjem čini: sam prema sebi i svojim tekstovima.
Tu, očiglednu skromnost, koja nas se doima kao dirljiva, generira stvarna Kisićeva ljudska i profesionalna mjera izgrađena u dugim godinama predanoga i odgovornog rada, koja je bila i uvjetom vlastitoga izrastanja. Rasta u odnosima sa ljudima i razmjeni s blistavim energijama njihovih djela i pojava, koje autori i djela nose zauvijek, kao križ ili kao aureolu, što je sporedno i svejedno.
Reminiscencije Čede Kisića, izvrstan su inventivno-kreativni korak i prilaz djelima i ličnostima brojnih autora. Nisu to obasjanja ostvarena tek: unutar referentnog čitateljskog odnosa. Riječ je o tekstovima kojima se Čedo Kisić godinama vraćao, koje je nebrojeno put provjeravao, nad kojima je sazrijevajući bdio, koje je dograđivao, provjeravao i zgušnjavao njihov smisao u stravičnom rasponu između odrastanja i smrti, smjene i rušenja, pada i uspravljanja društveno-ekonomskih formacija i sudjelovanja generacija. Čedo Kisić je intelektualac koji je shvatio svoju priliku: sve to što je njegovao i njihao u zanosu i radosti odrastanja, opkoračilo je moćno vrijeme pred njegovim očima i on je dužan svjedočiti. Pošteno, svjedočiti. Barem isto onako kako je njegovao i podsticao, kako je bdio i odobravao, čuvao i podsticao sam i, uistinu rijetko – osporavao.
Čedo Kisić je sušta nježnost i brižna pažnja ljudskoga razuma i razumijevanja. Čitajući knjigu Rijekom vremena, osjetit ćemo svu njegovu ljudsku bol i duboku, strašnu patnju zbog svega što se dogodilo. Jer, upravo on, bolje nego drugi zna: koliko je umom moćan čovjek i koliko je, upravo zato: glupo i nepotrebno zlo koje se nametnulo kao dominanta.
Svjedočenje o dubini i kontinuitetu
kulturnih procesa
Knjiga Rijekom vremena, pokazuje nam kako je Čedo Kisić postao dijelom dubokog i kontinuiranog procesa u kojem čovjek postaje biće kulturalno antropološke mjere prema sebi, drugom čovjeku i svijetu u cjelini. U toj mukotrpnoj opciji, posebnu mjeru imao je bosanskohercegovački kulturni prostor stavljen u djelatni odnos s drugim kulturama i kulturnim krugovima ex-Yu prostora. Znalački, spisateljski i urednički odvažno, Čedo Kisić je decenijama uspostavljao mjeru i balans koji je izazivao divljenje. Kultura ne trpi osrednjosti i mediokritetska rješenja, inferioran odnos. Djelatno sučeljavanje vrijednosti u uredničkim zahvatima Čede Kisića, otvaralo je procese i stvaralo nove mogućnosti kulturne komunikacije.
Naime, barem Čedo Kisić pouzdano zna: koliko je i kakvo je strašno nemilosrđe i mjera koju određuju život i neumitno prolaženje života i vremena, ravnodušnost skromnog kulturnog okruženja. I, kako se nije varao do sada, želi da to tako ostane i nadalje: on, Čedo Kisić, u knjizi Rijekom vremena, izmjeren je sobom. Potom, primjereno naslovu knjige, on i njegove reminiscencije rijekom vremena teku. Ako shvatimo stvarnost Kisićeve pojave, to može biti Čedina rijeka, jer to što je Čedo Kisić radio može se po njemu zvati makar mjereno i našim sudjelovanjem i protjecanjem.
Tako nam i Čedo Kisić kao ljudska dobrota i dragost može potrajati, jer i sami smo tekli čedom kisićem – šaljući mu tekstove, prateći njegov rad, tražeći i sami sebi mjeru u njegovome odnosu prema sebi. Uostalom, ma kako to razumjeli, Čedo Kisić se sam pobrinuo o tome. Jer, spuštanje svoje ličnosti i angažmana u rijeku vremena kao sudbonosnu odrednicu matice života i protjecanja uopće, uključuje razumijevanje svijeta i svoje pojave u njemu.
Nepretencioznost kulturne mjere
Čede Kisića
Čedo Kisić je čovjek iznimno visokih vrijednosnih kriterijuma i baš zato znatne i nepretenciozne kulturne mjere prema predmetu svoga bavljenja, prema autoru, okruženju i tekstu, prema ljudima i njihovome djelu. Čedo Kisić svojim tekstovima i stavovima samo želi upotpuniti sklad i ljepotu opstajanja umjetničkog djela, čovjeka angažiranog plemenitim činom. Kisićeva nezahtjevnost prema umjetničkom djelu svjedoči o njegovim iznimno visokim mogućnostima recepcije i tolerancije, o njegovoj spremnosti da uvažava drugo i drugačije i da time snaži svoju ljudsku širinu i osobenost. Knjiga njegovih tekstova: Rijekom vremena – Kisićev odnos argumentira nebrojenim pojedinostima i stvarnošću širokoga uvida u kulturu, umjetnost, filosofiju, posebno – književnu kritiku.
Uostalom, u našim kulturnim uvjetima, malo je ljudi ispred čijih očiju i duša je prodefiliralo toliko onih koji su duboko ponijeti nadom da mogu dohvatiti vječnost umjetničkim činom. Kisić im pruža priliku i ruku, širi prostor njihovoj ptici, omogućuje egzistenciju njihovome djelu. Revija Odjek, kao niti jedno glasilo u oblasti kulturnog života izlazila je konzistentno primjerena osnovnoj koncepciji i ujednačeno uređivački, urednički i kritički opservirajući ostvarenja, u čemu je udio ljudske dobrote i uredničke mjere Čede Kisića, u dugom vremenu, bio i ostao neizmjeran.
Sva ta građa, koja sada označava epohu čiste vjere i zanosa, baš kao u Kisićevom citiranju Marka Ristića na početku knjige: … nije i ne može biti samo predmet hladnog esejističkog ili publicističkog razmatranja, jer to je za mene živa materija mog sopstvenog sećanja, materija moje sopstvene prošlosti… Ona je kao blagi, široki vetar oživljavanja, koji povija lisnate grane dana, šušti kroz krošnje sezona, donosi sobom dah prošlosti.
Dakle, cijela ova knjiga, jeste istinski čin samopoštovanja dobijen prosijavanjem na gustom i sitnom situ izmijenjenih uvjeta života i odnosa prema kulturi i umjetnosti. Sada je očito: Čedo Kisić, nema razloga ni provjeravati ni mijenjati sopstveni odnos. A to što je u produktivnom smislu iz tog odnosa proizišlo, vrijedi i nadalje u primjeni, baš – kao u vrijeme nastajanja.
Kontinuitet kulturnog bića
omogućuje egzistencijalno sada
Na Kisiću imanentan način, svoja obasjanja, reminiscencije može početi na bilo kojem mjestu, iz bilo koje riječi i rečenice, iz svake misli, jer duhovno i fenomenološki, referentno ljudski opstaje na mjestu koje proizilazi iz prolaznosti i smisla koji čovjeku kao mislećem biću – prolaznost daruje. Prolaznost u mišljenju Čede Kisića nije tragika i smiješna sentimentalnost, već kontinuitet obilja. Pa pomišljamo, kako je Čedo Kisić uistinu takav čovjek jer ima misao o prethodnom, sadašnjem i budućem kao za čovjeka najbitnijem.
Duboko, intimno označen i ozračen prolaznošću, Kisić ulazi u organiziranje svoje knjige Rijekom vremena inicijacijski dotičući misli Thomasa Manna: Iznenađeni ćete biti da čujete da na pitanje – u šta vjerujem i šta stavljam na najviše mjesto – odgovaram: prolaznost. Ustvari, Čedo Kisić smiruje sopstvenu misao ispred huka prolaznosti koji odnosi i XX. stoljeće, kao i sva minula stoljeća, reći će predajući se Mannovom raspravljanju prolaznosti kao kategorije bivstvovanja koja cijelome životu podaruje vrijednost i dostojanstvo…
Dakle, mudrost Čede Kisića s kojom je gradio ovu knjigu obasjanja, usmjerila ga je na umjetnost, književnu umjetnost prije svih, jer njome se u svome životu i najviše bavio i ona mu sada štedro pribavlja dokaze koliko je bio i kako jeste upravu. Jer, Ma koliko se trudio da budeš onaj koji si bio nekada – možeš biti samo onaj koji si sada… citirat će Czeslawa Milosza, kako bi ubrzo potom zaključio: Nemoguće je sakupiti svu misao svijeta o prolaznosti, koja se obnavlja u beskrajnim varijacijama, nemoćna da objasni sve tajne vremena i da za trenutak zaustavi njegovo proticanje. No, ta misao pomaže da se ne uzoholimo, da vidimo svoju sićušnost i da pronađemo vlastitu ljudsku mjeru življenja. (Č. K., str. 23.)
Istinita je samo duboka
ljudska bol
Prolazeći životom, Čedo Kisić sebe pronalazi uvijek blizu umjetnosti, a tako, slijedeći misao Antuna Barca u njegovoj studiji o Vladimiru Vidriću, uvijek i blizu … jedinstvenog ljudskog bola, koji kao okosnica cijelog čovječanskog života proniče i svu povijest čovječanstva… da ne kažemo, kako na taj način i umjetnost biva sva povijest čovječanstva. Jer, činjenica da je riječ o konstanti i varijacijama, u svakome životu i mišljenju bljeska i kao uzaludnost opiranja i kao uvijek prigušivani sram zbog ponavljanja, jednako u zlu i ruglu, dobroti i ljepoti.
U ovoj knjizi nevjerojatno izgleda tek jedna stvar: kako je Čedo Kisić sjajan čitatelj i kako je uspio za svaku pojedinost u svome mišljenju i tekstu pribaviti toliko citata kao argumenata?! Potom, nikad sve to ne uzeti kao osobni doprinos i konačnu, već samo kao aproksimativnu sliku!
Kisićeva potreba da svijet vidi u složenosti koju čini raspon između stvarnosti i sna, pridonijela je, pa nam njegovi tekstovi ostaju trajno važni izvori u razmatranju najznačajnijih pitanja oko kojih će se uvijek, kao oko konstanti, postavljati pitanja, ponavljati dvojbe i njihove varijacije. Osim svega, Čedo Kisić je i davao doprinos raščlanjivanju i umnožavanju slike koju činimo svojim odnosom. I, nikad se nije libio stati uz dobrotu, uz razum i istinu, makar to i ne bilo produktivno i proizvodilo osudu, postavljanje pitanja i zahtijevalo odgovore. Detaljno iščitava A. G. Matoša i njime razmiče svoj prostor. Sučeljava se sa sobom i etabliranim vrijednostima, a to mu pribavlja snagu novih kriterijuma i izvodi ga iz odnosa koji ima ikakve veze s pukim promatranjem i pasivnošću, čini ga djelatnim i otvorenim za novo i drugačije. Jer, Čedo Kisić prihvata hajdegerovski odnos spram čitanja i kritike poezije: kritika je ništa, ali to ništa tiho, nevidljivo, objelodanjuje mogućnosti negovoreće stvarnosti djela. I uvijek, iznova, to nenapadno prisustvo čini, pa Kisića nalazimo i u sebi snijući sopstvenu sliku.
Čedo Kisić
fluidno prisutan u kulturnom prostoru
Naime, njegovo fluidno prisustvo taman je ona kategorija ljudskosti koja je uvijek na granici i na podjednakom rastojanju između svih ljudskih – umjetničkih mogućnosti, a da im ne zasmeta. Riječ je o Čedi Kisiću, kao čovjeku i u svemu biću: mjere. Nesumnjivo, mjera Čede Kisića, uvijek je u jednakom obimu proizilazila iz njegove izuzetne i bogate ljudske prirode i izvanredne obaviještenosti o predmetu njegovoga bavljenja.
Kisićeva optika je otvorena za sve što čini svijet i okruženje, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost, nauku, kulturu i umjetnost. To je činilo njegovu mjeru stvarnom i recentnom, kriterijumom života i rada, razumijevanja drugih pojava: Miroslava Krleže, ali i Žil Verna, Antuna i Branka Šimića, ali i Jure Kaštelana, Artura Remboa, ali i Midhata Begića, Isaka Samokovlije, ali i Karla Levija, Viljema Šekspira, ali i Josipa Kolundžića, etc., etc. Sada, kada se već susrećemo s istrošenošću srušenih i opskurnih modela kulturalnog komuniciranja, najbolji način za uspostavljanje novih, upravo je iskustvo i djelo, primjer Čede Kisića.
Priređujući knjigu Rijekom vremena, Čedo Kisić je na samo njemu blizak način ostvario djelo koje je otvoreno iz svih smjerova i koje sve smjerove mosti. Takav je, ustvari, Kisićev život, a njegov put i trag imaju isti smisao: zavidno zahtjevnu Jednoću kulturne slike.
Svaka riječ koju donose tekstovi u ovoj knjizi, ima svoj puni smisao, opravdanje i pokriće. Ali, nikad mi u nekoj knjizi kao sada u ovoj – nije toliko nedostajao: registar imena na kraju. Ova knjiga kao nijedna od onih koje sam čitao i koje ću nužno čitati, sazdana je od samih neprohodnosti ljudskoga prisustva. Potom, nisu u pitanju spiskovi i natrpavanje poznanika i prijatelja, ili nastojanje da se tekstovi učine zasnovanim i učenim i tek: referentnim.
Riječ je o tome, da je Čedo Kisić uvažavajući autore i djela, na taj način shvatio svoju mogućnost viđenja života i svijeta. Sve što je znao da su drugi vidjeli, nije htio imenovati kao svoje viđenje. Skromnost Čede Kisića, veća je od svega što se može vidjeti ili ima priliku saznati o njemu i njegovome djelu.
Kisićeva knjiga kao mjesto
uspostavljanja kontinuiteta
kulturološko-antropološke predstave
o prostoru Bosne i Hercegovine
Knjiga Čede Kisića Rijekom vremena, u ovome trenutku kulturalne slike bosanskohercegovačkog i šireg prostora, upravo je onaj impuls, ono inicijalno mjesto s kojega se može krenuti u obnavljanje vitalnog i djelatnog odnosa kulturnih vrijednosti radi nadrastanja kulturnoga bića koje ima potrebu otrgnuti se od prisutnog mediokritetskog haosa.
Kisićeva knjiga je brižljivo brušeno ogledalo koje će nam bez izobličenja vratiti odraz. A to je ono sa čime bismo se morali ljudski i pošteno suočiti, kao i sa činjenicom, da ako nam se ne dopadne slika: nije kriv ni Čedo Kisić, ni njegova knjiga. Kriv je tek, naš stvaran izgled koji smo svim silama nastojali učiniti upravo takvim i kojemu smo tako i sami pridonijeli.
Naime, sa nama se u međuvremenu događalo svašta i nerijetko, vladali su nama, kad smo trebali vladati sobom. Nametnute su nam nebrojene prosječnosti, tj. lažne vrijednosti, presječeni su vitalni tokovi, zaustavljeno cirkuliranje života, podmetnuta kukavičija jaja iz kojih su se izlegli ptići koje zdušno hranimo i podupiremo kao najbolji dio svoga bića, slijepi i bez distance za sopstveni izgled i poziciju, za svoju stvarnost, sasvim podlegli intencijama palanačkog duha.
Napomena: Kao čitatelj, želim izraziti posebnu zahvalnost gospodinu Čedi Kisiću, jer je pri kraju knjige sa čitateljima podijelio i dio svoje dragocjene intime, jedan broj privatnih pisama, razglednica, posveta: Karla Levia, Jure Kaštelana, Meše Selimovića, Blaža Koneskog, Midhata Begića, Miroslava Krleže, Virgilija Nevjestića, Mihaila Šolohova, kao i lijepo odmjeren album fotografija iz najrazličitijih prilika i povoda.
Povodom osamdesetogodišnjice života i pedesetogodišnjice književnog i publicističkog rada Čede Kisića,
Prosinca/decembra, anno Domini, 2004.
|