|
O ustavnim promjenama koje slijede (ili c'e uslijediti, odnosno i dalje slijediti) vodi se tzv. ”pregovarachka demokratija”. Zapravo, i ova, sadashnja ”pregovarachka demokratija”, pokazuje, manje, vishe, u retorici ”pregovaracha” prikrivene suprotstavljene koncepcije i mishljenja, u odnosu na ”krajnje” politichke ciljeve, ma koliko su ti ciljevi u svojoj realizaciji realno ostvarljivi. Osnova suprotstavljenosti politichkih ciljeva i koncepcija, mozhe se iskazati, pojednostavljeno recheno, u vidu opredjeljenja ”za” ili ”protiv” konstituisanja Bosne i Hercegovine iz, rekli bismo osobenog pretpolitichkog stanja, koje (stanje), u politichko-pravnom smislu se mozhe oznachiti kao ”daytonska ustavnost”, u stanje ”normalne” politichke zajednice (drzhave) gradjana (drzhavljana) Bosne i Hercegovine.
|
|
Lidere bosansko-hercegovachkih politichkih stranaka u procesu ”pregovarachke demokratije” podstichu predstavnici medjunarodne zajednice. Ustavne promjene koje bi se trebale dogoditi, koliko je to poznato shiroj javnosti, odnose se na izmjenu normi Ustava Bosne i Hercegovine o Vijec'u ministara, Predsjednishtvu Bosne i Hercegovine i Parlamentarnoj skupshtini Bosne i Hercegovine. Dakle, po ocjeni mnogih, ne pripremaju se znachajnije ustavne reforme – radi se o manjim, rekli bismo ustavnim popravkama, koje c'e, mozhda poboljshati efikasnost funkcioniranja drzhavnih organa (Vijec'a ministara, Predsjednishtva, Parlamentarne skupshtine), ali c'e osnov ”daytonske” konstitucije, ili tachnije ”daytonske” konstrukcije, Bosne i Hercegovine, u osnovi, ostati neizmijenjen. Revizija ustavno-pravnih nachela drzhavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine ”kao demokratske teritorijalne drzhave svojih gradjana zasnovane na izgradnji civilnog drushtva”1, odgodjena je za neka bolja vremena, bez obzira na opc'epoznatu chinjenicu da je temeljna oznaka modernih drzhava da one predstavljaju teritorijalno-politichko i pravno jedinstvo. Kao takve, moderne drzhave, ne mogu u svoj drzhavni teritorij ”ukljuchivati” vishe drzhava ili pseudodrzhava. Unutar tako pojmljenih drzhava, demokratija se mozhe razvijati kao vladavina politichkog naroda (demosa), kao vladavina politichke nacije sastavljene od svih gradjana date drzhave. Naravno, pretpostavljenu ustavnu reviziju o kojoj smo govorili i koja je odgodjena, ne prijechi samo po sebi postojanje bosansko-hercegovachkih naroda (koju chinjenicu i u sluchaju ustavne revizije treba uvazhavati), kao etno-kulturnih bosansko-hercegovachkih subidentiteta. Ustavnu reviziju, kakvu smo kao moguc'u naznachili, prijeche nerijeshena ”prethodna pitanja” koja kao takva, u vidu politichkih ideja, ciljeva i programa unutar Bosne i Hercegovine i izvan nje, i sada egzistiraju. Rijech o problemu priznanja Bosne i Hercegovine sopstvenom drzhavom, od jednog broja njenih gradjana (i politichkih lidera!), a potom nepostojanje saglasnosti etno-nacionalnih (nacionalistichkih) politichkih elita o drzhavnom uredjenju Bosne i Hercegovine, koje bi se razlikovalo od njenog ”daytonskog” uredjenja. Neki bosansko-hercegovachki akteri ”pregovarachke demokratije”, stvarno nepriznavanje Bosne i Hercegovine sopstvenom drzhavom, a posebno energichno suprotstavljanje bilo kakvim ustavnim promjenama koje bi znachajno promijenile ”daytonsku sliku” Bosne i Hercegovine, prikrivaju raznoraznim retorichkim kamuflazhama i akrobacijama, te ispraznim politichkim frazama, stalno ponavljajuc'im, kako Bosna i Hercegovina ne mozhe biti gradjanska drzhava (kao da postoji neka drzhava koja nije drzhava njenih gradjana?), poistovjec'ujuc'i takvu drzhavu sa unitarnom (ili unitaristichkom) drzhavom.
A, opc'epoznato je da postoji razlika izmedju unitarnog i unitaristichkog. Bosna i Hercegovina kao unitarna drzhava znachila bi samo jedno: da na njenom teritoriju mozhe egzistirati samo jedna, a ne, kako je to Daytonskim sporazumom uredjeno, vishe, uz to ratom i nasiljem teritorijalno-etnichkih definiranih drzhava, poludrzhava ili paradrzhava. Medjutim, nacionalistichke elite ne zhele transetnichko, nego, obrnuto, hoc'e etnichki (etno-nacionalno) zaokruzheni teritorij kako bi u kontekstu mira dovrshili realizaciju neostvarenih ratnih ciljeva. Politichka stajalishta ”ustavobranitelja”, u politichkom diskursu, banaliziraju se do nivoa ultimatuma – ili zadrzhati postojec'e stanje, ”ili razlaz”. Pri tom se ultimatum naznachenog sadrzhaja legitimira pravom naroda na samoopredjeljenje, mada se zaboravlja da je opc'eusvojena interpretacija prava naroda na samoopredjeljenje u sadashnjem vremenu da to pravo ne mogu imati ”etnoelite” i etniciteti, to pravo mogu imati samo gradjani drzhave. Naravno, nuzhan korelat ovakvoj interpretaciji prava naroda na samoopredjeljenje je poshtivanje ljudskih prava, izgradnja struktura pravne drzhave i ustavna zashtita manjina. Nacionalna prava i slobode (kao kolektivna prava) ne mogu se ostvarivati putem nasiljem stvorenih teritorija nego preko eksteritorijalnog sistema ljudskih individualnih i kolektivnih prava. Na ovaj nachin iz politichkog zhivota se eliminira potencijalna tezhnja ka stvaranju ”titularne nacije” (”temeljnog naroda”) i dominacije totalitarne volje vec'ine.
Medju ”ustavobraniteljima” nalaze se i neki protagonisti ratne destrukcije Bosne i Hercegovine, koji grchevito brane ”Daytonski ustav”, funkcioniraju na njegovim pretpostavkama i u okviru njegovih formalnih struktura.
|
Slavko Medunic': Mostar, ulje na platnu
|
|
”Daytonska rjeshenja” poimaju i podrzhavaju kao sopstveni, legitiman i pravno sankcioniran ”ratni plijen”. U kontekstu rechenog, o promjeni temeljnog konstitucionalnog principa teritorijalne podjele vlasti (entitetska podjela), za sada ne postoji ni elementarna politika kompromisa. Uspostavi drugachije (od entitetske) teritorijalne podjele vlasti, bez izuzetka, suprotstavljaju se ”srpske politichke stranke”, odnosno politichke stranke iz Republike Srpske. Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4 Daytonskog sporazuma) ”ozakonjuje” teritorijalnu podjelu vlasti nastalu ratom (nasiljem). Ovoj ”ustavno-pravnoj kreaciji” korespondiraju konstitutivni narodi kao ustavotvorna vlast. Ta dva ustavna principa vode Bosnu i Hercegovinu u trend dekadencije zbog toga shto postojec'a teritorijalna podjela i fingirana ustavotvorna vlast smjeshtena u entijima pochiva na pozitiviranoj nepravdi (ratom uspostavljenim realitetima), koja je ”slovom Ustava”, pokrivena projekcijom pravne drzhave i demokratije. Ustav cjelokupnu zajednicu gradjana prebacuje u zajednicu entija. ”Umjesto drzhavnog naroda korespodentnog savremenoj drzhavnoj kulturi uspostavlja se kultura jezichko-bioloshkih nacija sa ideologijama 19. stoljec'a”.2 U Bosni i Hercegovini, dakle, postoji glorifikacija etnichki definisanih nacija.
U dijelu Ustava Bosne i Hercegovine koji regulira organizaciju vlasti, normirano je da drzhavnim organima, pa i donoshenjem prava, u prvom redu raspolazhu tri bosanskohercegovachke etnije (konstitutivni narodi). Ovim su konstitutivni narodi prevedeni u drzhavne ili njima slichne zajednice koje se sluzhe drzhavnim organima kao sopstvenim instrumentima vlasti. Drzhavni organi su u funkciji zashtite etnichkih zajednica, a ne u funkciji zashtite gradjana kao temeljne premise pravne drzhavnosti. Posljedica su politichki etno-konflikti, nefunkcionirajuc'i parlamentarizam, bezizgledni socijalni konsenzus koji bi konstitutivne narode bar priblizhio standardu drzhavnog naroda, a suprotstavljene etnije standardu drzhavne nacije.
Uvid u normativna odredjenja Daytonskog ustava upuc'uje na zakljuchak da taj ustav istovremeno promovira nacionalistichke politike i politiku gradjanske pravne drzhave, princip univerzalne pravde s pozitiviranom nepravdom, demokratiju s etnokratijom, i tako dalje. Sve u svemu, Dejtonski (Daytonski) ustav vodi uspostavljanju i trajanju haotichnog politichkog, pravnog i drushtvenog stanja. Taj ustav je, zapravo, u znatnoj mjeri antinomichan. (O antinomijama u pravnoj nauci govorimo kada su pravne norme istog ranga svojim materijalnim sadrzhajem takve da njihova primjena nuzhno vodi potpuno razlichitim rezultatima). Neke antinomije se ne mogu otkloniti a da se ne ”otkloni” sam ustav (ustavni sistem). I ustavno uredjenje Bosne i Hercegovine je samo po sebi antinomichno jer ga, u svakom trenutku, proizvoljno mozhe suspendirati Visoki predstavnik, demokratski nelegitimirana institucija, koja svoj titulus vladanja opravdava ovlashtenjima ”konachnog tumacha na terenu” (tumacha Dejtonskog Daytonskog sporazuma), na osnovu Aneksa 10 tog sporazuma i politichkih deklaracija (posebno Bonske). Medjutim, ”konachni tumach na terenu” ne mozhe se bilo kakvim u pravu poznatim oblikom tumachenja poistovjetiti sa ”apsolutnim vladaocem”, koji je ”sebi odredio” i nadlezhnost ustavotvorca (do sada samo entitetskog, jer je mijenjao entitetske ustave), zakonodavca i izvrshne vlasti. Znachi, bosansko-hercegovachki ustavni sistem je do te mjere antinomichan da se njegove popravke koje bi imale svrhu, izgledaju nemoguc'im. Nove perspektive Bosne i Hercegovine mogu se otvoriti jedino donoshenjem novog, radikalno drugachijeg ustava u odnosu na sada vazhec'i. Postojanje Visokog predstavnika i drugih aktera medjunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini mozhe imati smisla samo ukoliko bi njihova aktivnost bila usmjerena ka ”uklanjanju” Dejtonskog Daytonskog ustava, iz prostog razloga shto je taj ustav kreacija medjunarodne zajednice. Jer, ”Aneks 4 (Daytonskog sporazuma – op. aut.), predstavlja medjunarodni sporazum i najmanje shto se moglo ochekivati jest brza modernizacija ratom razorenog bosanskog drushtva”.3
U kontekstu rechenog o antinomijama u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine, rec'i c'emo neshto, ukratko, i o problemu suvereniteta. Suverenitet je problem koji je u bivshoj Jugoslaviji imao poseban znachaj. Rat je dijelom pripreman i vodjen u pozadini pitanja suvereniteta drzhava nasljednica bivshe Jugoslavije. O suverenitetu se odluchivalo ili pokushavalo odluchivati i skupshtinskim deklaracijama. Drzhava koja je suverena naprosto funkcionira – efektivna drzhavna vlast se ne uspostavlja deklaracijama. Daytonski ustav propisuje da je Bosna i Hercegovina suverena drzhava. Medjutim, Ustav u ustavni sistem postavlja nosioca suvereniteta – konstitutivne narode – kao smetnju efektivnom vrshenju drzhavne vlasti i formiranju drzhavne zajednice kao jedinstvene, cjelovite i suverene drzhave. Ustavom proklamirani drzhavni suverenitet, supstituiran je stvarnim suverenitetom Visokog predstavnika. On odluchuje o izvanrednom stanju, on je izvan Ustava, on donosi zakone. Stoga, parlamenti u Bosni i Hercegovini, nerijetko ritualno oponashaju suverenog zakonodavca. Iz ustavne pozicije konstitutivnih naroda, pozicije (realne) Visokog predstavnika i drzhavne cjeline, proizilazi da na jedinstvenom teritoriju konkurira vishe nosilaca suvereniteta. Ovakvo pozicioniranje nosilaca suvereniteta ”prevodi bosansku drzhavnu zajednicu u visoko eksplozivan drzhavni eksperiment”.4 Sve u svemu, Daytonski ustav ima funkciju genetske greshke. On unaprijed ”osudjuje” na neuspjeh sve smislene i racionalne politichke projekte, naprosto iz razloga shto je nemoguc'e izgraditi demokratiju bez demosa. Institucionaliziranje etnichke pripadnosti pojedinca kao izvora, prvenstveno njegovih politichkih prava, Daytonski ustav u najboljem sluchaju mozhe izgraditi etnokratiju. Stanovnici Bosne i Hercegovine ne postoje kao jedno socijalno tijelo. Oni su zatochenici suprotstavljenih politichkih projekata koji su se u Bosni i Hercegovini nashli u najzheshc'em sukobu, a ti politichki projekti prezentiraju se kroz kolektivitete – etno-nacije. Mir koji je medjunarodna zajednica iznudila, od lokalnih aktera smatra se ”nedovrshenim mirom”. Svaka od nekadashnjih ”sukobljenih strana” smatra se nepravedno uskrac'ena u ostvarenju svojih legitimnih ciljeva. Uvjet svih uvjeta za bilo kakve ustavne, politichke i drushtvene reforme u Bosni i Hercegovini jest ”da ona najprije postoji kao politichko drushtvo, shto danas nije sluchaj. Ona chak ne postoji ni kao drushtvo drushtava”.5
Za razliku od lokalnih, bosansko-hercegovachkih politichkih aktera, chiji se politichki i drushtveni aktivizam i angazhman iskazuje u rasponu od korupcije (u bukvalnom smislu te rijechi) do nacionalnog romantizma, akteri medjunarodne zajednice, kao glavni ”upravljachi” Bosnom i Hercegovinom, u tom ”upravljanju” rukovode se realizmom (real-politikom). Realizam pretpostavlja deskripciju (opis odredjenog stanja) i preskripciju (propis o ponashanju koje treba zauzeti u datoj situaciji). Vrijednost propisa ovisi od tachnosti opisa. Medjunarodna zajednica, po nashoj procjeni, prije desetak godina, u svom realistichkom pristupu poshla je od netachnog opisa zatechenog stanja i od tada uvijek netachno opisuje trenutno stanje kad s vremena na vrijeme procjenjuje napredak koji je ostvaren ili se navodno ostvaruje u Bosni i Hercegovini. Posljedichno navedenom postupanju, izostalo je pravo dijagnosticiranje stanja u Bosni i Hercegovini – da njeno ustavno uredjenje, definirano u Daytonskom ustavu iz samog sebe producira antagonistichke sukobe oko supstancijalnih interesa gradjana i proizvodi politiku (politike) etnichkog distanciranja, koje (te politike) dosezhu i do ”poricanja Drugih”. Politike etnichkog distanciranja rachunaju na mentalitet faktokratije, ”faktor vremena” i moc' navike. Preciznije, mentalitet faktokratije, ”faktor vremena” i moc' navike ukljucheni su u politike aktera destrukcije bosansko-hercegovachkog drushtva i drzhave. Stoga je prihvatljiv stav koji navodimo: ”Probosanski inspiriranoj futurologiji stoji na putu figurirajuc'a svijest koju oznachavamo mentalitetom faktokratije. Manifestira se on u razlichitim likovima – od apstinencije u izborima, preko svakodnevne utilitaristichke chak privatistichko-hedonistichke, chak mazohistichko-stoichke svijesti pa do osvijeshtene, shto racionalno motivirane shto osjec'ajem duboke depresije, posredovane politichki.”6
Nemoguc'nost da se Bosna i Hercegovina konstituira kao moderna politichka zajednica svojih gradjana, obrazlazhe se i postojanjem znachajnih kulturnih razlika izmedju bosanskohercegovachkih etno-nacija (konstitutivnih naroda). Mora se priznati da je propitivanje veze i odnosa izmedju multikulturalizma i demokratskog gradjanstva postalo odluchujuc'e i predstavlja oznaku savremene rasprave oko multikulturalizma. Ova rasprava chini se posebno vazhnom za bosansko-hercegovachki kontekst gdje se pitanje znachaja (i znachenja) multikulturalizma.
(nastavlja se)
____________________
1) Esad Zgodic': Politika poricanja, Sarajevo, 2005., str., 259.
2) Edin Sharchevic': Upravno-pravni paradoksi Bosne i Hercegovine, Zbornik: Evropska unija i Bosna i Hercegovina: Izmedju upravljanja krizom i izgradnja drzhave, Sarajevo, 2005., str. 22.
3) Isto, str. 22.
4) Isto, str. 25.
5) Tarik Haveric': Politichke, kulturne i drushtvene pretpostavke za evropeizaciju Bosne i Hercegovine, nav. Zbornik, str., 28.
6) Esad Zgodic', nav. rad, str., 199.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-06-25
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|