|
(tekst iz prošlog broja)
Septembarska lira (Septemberlyran, 1918.)
Trijumf što se još postoji… (Triumf att finnas till...)
Čega se bojim? Ja sam dio beskraja.
Dio sam velike snage univerzuma,
svijet usamljen unutar miliona svjetova,
prvoklasna zvijezda što zadnja gasne.
Trijumf što se živi, trijumf što se diše, trijumf što se još postoji!
Trijumf što se osjeti da vrijeme ko led studeno struji žilama svojim
i čuje tiha plima noći
i pod suncem na brijegu stoji.
Po suncu hodim, na suncu stojim,
nizašta drugo osim sunca ne znam.
Vrijeme – prevrtljivče, vrijeme – pustahijo, vrijeme – sihirbazu,
donosiš li spletke nove, hiljadu smicalica da trajanje mi ponudiš
ko sjeme sitno, ko guja sklupčana, ko hrid usred mora?
Vrijeme – ti ubico – odbij od mene!
Sunce mi grudi do vrha zaslađuje medom čarobnim
i kaže: zvijezde se jednom gase, al’ uvijek neustrašivo blistaju.
(1916)
Jaki zumbuli (Starka hyacinter)
Ne mogu me uvjeriti u muhe odvratne
– osvetu i želje sitne.
Vjerujem jakim zumbulima što snagom iskonskom nakapaju.
Ljiljani su ljekoviti i čisti kao britkost moja vlastita.
Ne mogu me uvjeriti u muhe odvratne
koje smrad i zarazu donose.
Vjerujem da zvijezde velike zaprječuju put želji mojoj –
negdje između sunca i juga, između sjevera i noći.
(1916)
Svijet se u krvi kupa (Världen badar i blod)
Svijet se u krvi kupa da bi Bog živjeti mogao.
Da bi potrajala slava njegova, iščeznuće sve ostalo.
Šta mi ljudi znamo kako vječni malaksava
i šta bogovi piju da nahrane snagu svoju.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Zato se munjama opasuje,
zato krunu od trnja plamtećeg nosi,
zato zemlju sljepilom i mrakom prekriva.
Zato okrutno motri. Njegove ruke tvoračke zemlju moćno stežu.
Šta stvara to niko ne zna. Al’ je to kao strepnja
nad sviješću polubudnom. Kao nesvijest od osjećaja provalije.
Prije no što horovi ushićeni u hvalospjev sijevnu
tiho je k’o u gaju pred rađanje sunca.
(1918)
Zemlja koje nije: Posljednje pjesme
(Landet som icke är: Sista dikter)
Ciganka (Zigenerskan)
Ciganka sam iz tuđine,
u garavim tajnovitim rukama karte držim.
Dani na dane se vežu, jednoliki i šaroliki.
Prkosno ljudima u lice gledam:
šta znaju oni da karte gore?
Šta znaju oni da slike žive?
Šta znaju oni da karta svaka jest sudba jedna?
Šta znaju oni da karta svaka u ruci mojoj
hiljadu značenja ima?
Niko ne zna da ruke ove nešto traže.
Niko ne zna da su ruke ove davno upućene.
Da su rukama ovim dobro znane sve stvari
a sve, međutim, u snu dotiču.
Samo je jedan takav par ruku na svijetu.
Ove kandže čudesne
pod stolnjakom crvenim skrivam
u prkosu i sjeti, prstenjem urešene i jake.
Ove oči garave žudnjom beskrajnom motre.
Ove usne rumene plamom neugasivim gore,
ove ruke nehajne zadaću će obaviti svoju u noći tmurno
oslikanoj sjajem vatrenim.
(februara 1920.)
Povratak kući (Hemkomst)
Stablo djetinjstva moga oko mene kliče: o čovječe!
a trava me dočekuje željno iz tuđine.
Glavu travi prislanjam: konačno kući.
Leđa okrećem svemu iza sebe:
drugovi jedini biće mi šuma i žal i jezero.
Sad mudrost ispijam iz jelinih sočnih kruna,
sad istinu ispijam iz brezinog isušenog stabla,
sad moć ispijam iz najmanje i najnježnije vlati:
zaštitnik golemi ruku mi milostivo pruža.
(oktobra 1922.)
Mjesec (Månen)
Sve što je mrtvo uvijek je prelijepo
i neizrecivo:
mrtvi list i osoba mrtva
i ploha mjesečeva.
I cvijet svaki tajnu zna
a šuma je čuva,
da putanja mjesečeva oko zemlje
jest staza smrti.
I mjesec prede svoje čudesno tkanje,
što cvjetovi ljube,
i mjesec prede mrežu bajkovitu
oko svega živućeg.
I srp mjesečev cvjetove kosi
u noćima jesenjim,
a cvijet svaki poljubac mjesečev čeka
čežnjom beskrajnom.
(septembra 1922.)
Novembarsko jutro (Novembermorgon)
Padaju prve pahulje.
Kud su pješčanom posteljom rijeke rune ispisivali vali
svečano prolazimo. I žal mi reče:
Kao djeca su tuda hodili a ja ostadoh isti.
I joha kraj vode je uvijek ista.
Kaži kuda si hodio u zemljama dalekim i kakve nakazne običaje stekao?
I šta si dobio? Savršeno ništa.
Ovom zemljom će koracati stope tvoje,
ovdje je tvoj čarobni krug, mace johine
ti izvjesnost nude i tajnah odgovor.
I ti ćeš veličati Boga što pušta te u hram svoj
među drveće i stijenje.
I ti ćeš veličati Boga što mrenu skida
s očiju tvojih.
Sve mudrosti isprazne odbaciti možeš,
jer sad je riječ o boru i vrijesku, učiteljima tvojim.
Daj amo krive proroke, knjige što lažu,
da u dolcu kraj vode lomaču živahnu upalimo.
(oktobra 1922.)
Zemlja koje nije (Landet som icke är)
Žudim zemlji koje nije,
jer sve što jeste, umorna sam tražiti.
Runama srebrenim mjesec mi zbori
o zemlji koje nije.
Zemlji, gdje želja svaka čudesno ispunjena biva,
zemlji, gdje kidaju se svi naši lanci,
zemlji, gdje čela rastrgana razgaljujemo
mjesečevom rosom.
Život moj privid bijaše žarki.
Al’ nađoh jedno i jedno stvarno dobih –
putokaz zemlji koje nije.
U zemlji koje nije
ljubljeni moj s krunom blistavom hodi.
Ko je ljubljeni moj? Mrkla je noć
i zvijezde odgovor trepere.
Ko je ljubljeni moj? Kako se zove?
Nebesa se nadvijaju sve više i više,
i čedo ljudsko u magli se beskrajnoj utapa
a odgovor ne zna.
Al’ čedo ljudsko je ništa drugo do izvjesnost.
I ruke svoje iznad svih nebesa pruža.
I odgovor stiže: Ja sam to što ljubiš i uvijek ćeš ljubit’.
Dolazak u Had (Ankomst till Hades)
Žal vječnosti je ovdje,
u prolazu bujica huči,
a smrt u šipražju svira
svoj jednolični pjev.
Smrti, zašto utihnu?
Stižemo izdaleka
i slušati žudimo,
a nismo imali dadu
koja poji kao ti.
Vijenac što čelo mi kitio nije
polažem tiho stopama tvojim.
Pokazaćeš mi čudesnu zemlju
kojom se uzdižu visoke palme,
a između peristila
putuju vali čežnje.
Skövde, Švedska, decembra 2005.
Preveo: Haris Tucaković
|