Göteborg, ponedjeljak
Kao da dolazi Vrijeme Osipanja

Ono Nešto najljepše što sam imao i čuvao u Sebi
počelo se Osipati
počelo je iščezavati i na rubovima Tijela
postajati Ljubičasta izmaglica
Pitao sam se na Tisuće puta: Od koga sam naslijedio
ovu Bolest i kome treba da je predam
pošto se Ona u meni odomaći
i za sagovornika uzme moju Dušu
a Krv i Tijelo uzme za podanike
jer dato mi je da budem Čovjek
i da budem Smrtnik i nestvarni Suvlasnik
Vremena koje ima svoju Unutrašnju Gramatiku
i sve ima sve svoje u obliku Kruga
i Nas u Krugu zaključane
kao da nema ko da nas Žali i Imenuje

Göteborg, utorak
Živjeti ili Umrijeti

Naprosto Stvar je ukusno oblikovanog Dogovora
između Njih koji mi nanose bezrazložnu Bol
i Mene koji sa tom Boli živi
na način da je to moja strogo kontrolisana
Privatna Stvar
Zapravo Dogovor između Sna i Jave
u trenutku moje mrzovoljne i ljudske Slabosti
i Straha od buđenja

Dok je bilo Simetrije
činilo mi se da je Život imao nekakvog smisla
i ustajao sam se Rano da u Tijelu sve razmjestim
na svoje Mjesto
i da Kahvu popijem u miru
zagledan u Daljinu kao da je upravo sa te Strane
i sa te Udaljenosti trebao da dođe Telegram
i neočekivane Riječi nesporazuma

Umrijeti ili Živjeti
od Onoga što zanoći u Potiljku
Allahu dragi

Göteborg, srijeda
Slovo o Raspeću

Zar je i To moja Sreća
što sam sićušni dio Opšteg Raspeća
u gradu Göteborgu
dok Kiseonik mrzovoljno ulazi u kafanu
u kojoj sam mogao i Umrijeti
da je to Ptica Rugalica poželjela
da je samo Poželjela

Göteborg, četvrtak
Pa da vidiš i nije lahko, Prijatelju

Previše su dugo neke nevažne Riječi na periferiji
moga Tijela
to što su uradile Sve je iščezlo
i trebalo bi doći do presađivanja mirisne ljubičaste
Boje
i Plišanog dodira
u neki drugi Prostor i iznaći neke savremenije
Ukrase
Jer To sa Pticom Rugalicom više nije ono
osavremenjavanje bola
i svega onoga što se Bolom namjerava dotaknuti
To je već dobro znano svima
koji jedino Poezijom žele nahraniti Gladne

Ako se Školjka rastvori
biće takvog Napitka za sve one što se hrane Vodom
Vodom i Kiseonikom koji nečujno iščezava
Zapravo kiseonik kao istrošena misao u nama truhne

I još da se Okupimo u dovoljnom broju
i da se ne Stidimo što nam je Lice ukrašeno Borama
kao da smo između Sebe ratovali
i da se nismo Molili
i da se nismo dovoljno i na pravi način Molili
MOLILI

Göteborg, petak
Kasno popodne

Kažeš da je Život za Pjesnike u Göteborgu uzbudljiv
i za obične Smrtnike kažeš Život je nesvakidašan
jer Grad ima svoju unutrašnju Ljepotu i Nemir
i sve se krajnje nečujno ulijeva u ljubičastu Simetriju
i neko nečujno Osipanje kao da sve dotiče
Jer kakav bi to bio Grad da nema svoje Osipanje
u kome se samo Naslutiti daju uzroci Male radosti
male ljudske i porodične Radosti
Sve ostalo kao da je na Nevidljivoj konstrukciji
Subotnjih misli izdignuto
Allahu dragi iznad zemnog Umiranja
pa se ponekad čini da Grad ustvari živi u Nebesima
kao Školjka Rastvoren
i Sidrom privezan za dno jedne tek otkrivene Čarolije
i mirisne Nježnosti koja se nikuda ne miče
i ima je Dovoljno
Svaka druga misao Ranu bi ostavila Neprebolnu
u Krugu a Petak je i Plišano kasno popodne

Göteborg, subota
Misleći na godine

Oni mogu i da Zaborave
ali Ti me pamtiš i kada mi Kosa nije bila Sijeda
i kada mi je Radost pjevala u Grudima
Neću da Lažem
imao sam i tada Pticu Rugalicu u Potiljku
ili u Sluhu svejedno
u kome se dijelu moga Tijela nalazila
i u šta je subotom bila Zaljubljena
Bila je to raskošna Boja mirisnog Göteborga
i unutar te Boje i Bol moja bila je raskošna
dodir plišane Ruke sve je mogao da spriječi
i moju Pjesničku pomisao na Samoubistvo
i na željeni Let kroz vazduh i iznad svega
S m r t n o g

Göteborg, nedjelja,
Pomisao na neku bolju stvarnost

Zašto uljepšavati Nešto što je ostalo bez svoje Simetrije
bez svoje razumljive Specifične težine
i razumljivih Riječi
Nešto što je ostalo da u Meni traje
na način neprikladan kao da Vrijeme nije sve više
Prašina
i Pijesak od koga je sve nestvarno sazdano

Hoću da iscijedim iz Sebe i zadnju Ružnu pomisao
hoću da se i u Krugu dobro osjećam
i da s Radošću sjedamo za trpezarijski sto

Nedjeljno je popodne
Ruža se još nije iskrala iz carstva Mirisa
sve više bivam neko Drugi i Drugačiji
pa žamor lišća doživljavam kao nestvarno more
i Govor koji je nekada Govor bio
svih oni koji su sada Nijemi i Okamenjeni

I prelazimo nečujno na Razgovor o Vremenu
o Vremenu u kome nas više neće biti