|
 Dogovorili smo se sa Mostarcem Osmanom Guzinom, telefonom još iz Čikaga, da se svakako nađemo u Vašingtonu DC. Bolje rečeno da se, nakon tolikih i tolikih dopisivanja, i mejlova i telefonskih razgovora na liniji Vašington – Čikago, susretnemo u njegovom mjestu stalnog stanovanja. U gradu Aleksandriji, koji je, zajedno sa Arlingtonom, sastavni dio tkiva američke prijestonice Vašington DC od koje ga dijeli nevidljiva linija koja se može naći samo na putnim i geografsko-političkim mapama. On mene zna iz Mostara, po viđenju, ja se njega ne sjećam nikako.
Graditelj puteva i bibliofil
Osman me je, prilikom tih razgovora, uvijek molio da mu pošaljem novina i knjiga. Kaže još iz mladih dana skuplja sve što je napisano a dođe mu do ruku. Stare rukopise, časopise, knjige iz istorije i islamistike, slike i druge ”papirnate” materijale. Kada je izvršena agresija na Mostar sve mu je to propalo. Opljačkano, razbacano po smeću, spaljeno… Osjećao se kao da su mu ubili pola života. Ali stigavši u Ameriku i nastanivši se sa ženom Stočankom Šerifom, rođenom Nurko i kćerkama Sibilom i Majdom, u Vašingtonu, počeo je sve ispočetka i danas opet ima debele naslage tih materijala.
|
Omer Vatrić i Osman Guzina
|
|
Prema dogovoru nađosmo se sa Osmanom. Mi Karabezi i Vatrićevi, u restoranu Ivice Svaline i njegove žene Amele negdje na ivici Vašingtona i Aleksandrije. Tu smo, naime, bili u posjeti porodici Emina i Sanele Čohodarevića, iz Stoca. On je diplomata – savjetnik u bosanskohercegovačkoj ambasadi u SAD, dok mu žena u kući odgaja djecu.
Uz Ivičin restoran postoji i trgovačko odjeljenje krcato raznim prehrambenim robama i začinima sa prostora bivše Jugoslavije, ponajviše iz BiH. Dok ćaskamo uz prave turske kahve, mezeći ukusne ćevapčiće, osjećamo se kao kod kuće u zavičaju, jer takav je ”zavičajni ambijent” tog lokala.
– Cijeli radni vijek proveo sam u organizaciji ”Hercegovina-putevi” u laboratoriji za ispitivanje materijala, priča svoju istoriju Osman. Bila je to moderna laboratorija za iznalaženje najboljih rješenja u izgradnji i rekonstrukciji naših puteva. Obišao sam, gradeći puteve, svaki kutak Hercegovine, dobar dio Bosne i Hrvatske, a ponekad i druge dijelove bivše nam domovine eks Jugoslavije. I drugovao sa ljudima raznih nacionalnosti i vjera, bez ikakvih problema. Trajalo je to sve do onog trenutka kada je uz zidine Sjevernog vojnog logora JNA u Mostaru eksplodirala cisterna u proljeće devedeset druge, što me je zateklo na kahvi kod Muje Kahrimanovića zvanog ”Trovač”. Tada je, kao i mnogim drugim našim sugrađanima, počela naša odiseja, od Mostara preko izbjeglištva u Hrvatsku do Amerike.
Osman, supruga i mlađa kćerka Majda izdržali su torture na desnoj obali Mostara sve do septembra 1994. godina strahujući svaki dan za živote. Bio je zatočen izvjesno vrijeme i u koncentracionom logoru Heliodrom, na kojem je svojevremeno planirao putnu infrastrukturu. Zatim su se uz pomoć komšije – Hrvata prebacili u Hrvatsku, bili četiri mjeseca u Omišu, odakle su na poziv starije kćerke Sibile, koja je već sa mužem Suadom Omerovićem bila u SAD, odletjeli preko Atlantika u Vašington u januaru 1995. godine.
– Ovdje smo se dobro snašli, nastavlja Osman svoju izbjegličku priču. Kćerke su završile koledže. Starija Sibila i muž joj Suad koji radi kao računovođa na pošti imaju sina Adina i kćerku Adnu. Kupili su kuću i žive bez nekih većih materijalnih problema. Mlađa Majda udala se – gle sudbine – za Etiopljanina Sirak Tesfaja, s kojim ima sina Nataniela. On nije musliman, ali to nam ne smeta kad ga je ona izabrala. Glasam za etničko zajedništvo i razumijevanje, jer to je ljudski. Njih oboje rade u avio-transportnoj kompaniji SRC. On je pilot i uskoro će početi da upravlja avionima.
Osmana i ženu mu Šerifu sve više pritišće pitanje: da li se, sad kad stiže i starost, vratiti u Mostar? Iako im je to najveća želja ipak uvijek uhvate sebe u dilemi da li će ih to zadovoljiti. Jer kćerke, zetovi i unučad su u Americi, djeca su već poprimila američki mentalitet pa se oni ne misle vraćati, a život bez njih biće prazan i tužan. Zbog toga konačni odgovor odgađaju za neku neodređenu budućnost, pa šta bude biće!
Klanica u Getesburgu
Iz Vašingtona vozimo se, vedrog julskog jutra, u pravcu sjeverozapada, do najpoznatijeg nacionalnog parka SAD Getesburga u jugozapadnom dijelu države Pensilvanija koji se ne smije zaobići. Tu je u jednom jedinom danu, 3. jula 1863. godine, tokom nekoliko sati poginulo čak 17.000 boraca. A između 1. i 3. jula bilo je 50.000 žrtava, što mrtvih što teško ranjenih i 5.000 iskasapljenih konja. Zbog toga je Getesburg najveći svjetski spomenik palim borcima kada je riječ o žrtvama koje su pokošene u jednoj jedinoj bici. Kažu da je predsjednik Linkoln zaplakao kada je otvarao spomen obelisk i Južnjacima i Sjevernjacima na uzvišici groblja usred nepreglednih grobova.
Getesburg je neka vrsta američkog Kosova polja. S tim što ratni sudar dvije vojske nije bio između domaćih branilaca i stranih agresora. Tu su, u građanskom ratu za vrijeme predsjednika Linkolna, koji je zakonski najzad ukinuo ropstvo Crnaca, Amerikanci Konfederacije Juga SAD vodili nemilosrdne borbe sa Amerikancima Unije Sjevera koji su bili protiv ropstva.
|
Mira među ”klasjem” spomenika u Getesburgu
|
|
U jednom objektu – muzeju gledamo vizuelna i slušamo zvučna objašnjenja bitke, dok posmatramo, na podijumu zamračene sale, veliku elektronsku maketu područja Getesburga na kojoj se prikazuje tok borbi. Tog julskog dana Sjevernjaci su očekivali Južnjake ušančeni na oniskom brežuljku uz groblje, maskirani šumom. Niko od Sjevernjaka nije mogao shvatiti zašto je inače proslavljeni komandant južnjačke armije general Robert Li naredio svojim borcima da preko jedne velike livade bez drveća ili bilo kakvih drugih zaklona krenu prema brežuljku načičkanom borcima i artiljerijom Sjevernjaka. Vojnici su stupali naprijed noseći zastave južnjačke Konfederacije. Sjevernjaci su sačekali dok im nisu došli na domet artiljerije i onda otvorili ubitačnu vatru. Južnjaci su padali, ali oni preživjeli išli su sve dalje i dalje. Gazili su preko snoplja leševa svojih suboraca. Došavši blizu brijega zastali su. Onda, vidjevši klanje oko sebe, počeli su uzmak. To im je bio kraj. Sjevernjaci su ih bjesomučno tukli topovima i puškama a kasnije u trku gonili. Narednog jutra na poljani su se vidjele gomile mrtvih i ranjenih. Ranjenici su bolno jaukali, povrijeđeni konji prodorno njiskali.
Obilazimo groblja koja na suncu, ispod azura neba, na zelenim poljanama okićenim bjelinama krstova, djeluju nekako svečano i kao ukras okoliša. Umjesto žita na zelenim padinama beskrajno ”klasje” spomen obilježja. I krstova. Na postoljima i krstovima imena Engleza, Nijemaca, Talijana, Iraca, Francuza, Šveđana, Južnoamerikanaca, ljudi ispod našeg neba i svih drugih naroda čiji su djedovi i očevi stigli u Novi svijet da bi potražili svoje srećne ”američke snove”. Ali umjesto toga na tim poljanama usnili su vječni smrtni sanak. Sve mladost sa praga života, između 17 i 25 godina.
Sve nas to neodoljivo podsjeća na naša novija gubilišta i groblja, odnosno mezarja, bez oznaka, u dubinama podzemnih jama i škripova. Šapćem u sebi: Neka više nikad ne bude ni Getesburga, ni Srebrenica!
Znam, ostaće to samo pusta želja!
Kao stari znanci
Od Getesburga vozimo prema sjeveru, središtem valovite i šumovite države Pensilvanije, pravo prema Jutici, omanjem gradu u centru države Njujork. Tu nas očekuju Ahmed Ćima Ćatović i njegova žena Marija zvana Maja. Nikad se ranije nismo s njima sreli, ali nam se čini da smo stari, prastari znanci. Jer posljednjih deset godina ja i Ćima smo razmijenili barem dvije stotine pisama na relaciji Jutika – Čikago. Počelo je molbom jedne Ćimine rodice da mu šaljem novina i knjiga, jer on je strastveni zaljubljenik lijepe literature, voli da tabiri i novine, a u Jutici ne može toga da nađe. Ja spakovah svakakvih novina i nekoliko beletrističkih knjiga i napisah poglavlje o sebi, Mostaru i Čikagu. Tako je to počelo.
Ja njemu pismo, dugačko, pet do šest kartica, on meni pismo, takođe dugačko. Ubrzo otkrih njegov ”teški tabijat”. Kad sam poslao peto pismo, on meni uzvraća: ”Nisi baš savjestan dopisivač. Poslao sam ti u prošloj pošiljci uz ostalo i dvanaest pitanja, a ti odgovorio samo na sedam, kao da ona ostala, važnija od ovih sedam, nisam ni pomenuo. Napisah ti kako za BiH više nema nade, a ti meni uzvraćaš: ’Kad prestane nada prestaje i život.’ Pusti ta mudrovanja, spusti se na tvrdo tlo realnosti. U nekada našem Trebinju poznati trebinjski Vojvoda dolazio mi je kao veterinaru da mu spasem kravu. Mezili smo i pili zajedno, reklo bi se pravi čovjek. A kad na Trebišnjici zagusti upitah ga da li mogu ostati u mom gradu. On zaškilji lukavo i reče: Ćima, da sam na tvom mjestu dobro bih razmislio. Vidiš da su se ove pridošlice sa strane oteli kontroli, može biti svašta sa muslimanima. I šta mogoh, spakovah malo stvari i sa ženom bjež prema Crnoj Gori…”
*
Parkiramo se negdje na zapadu Jutike, grada od stotinjak hiljada stanovnika, ispred dvospratne zgrade u ulici Fairwood. Na prozoru prvog sprata vidim prosijedu glavu čovjeka mojih godina. Osmjehuje se, maše rukom, kaže: ”Zdravo Mugda i Miro. Već smo se zabrinuli što kasnite.” Na vratima se pojavi žena srednjih godina, široko nasmijana, širi ruke, grli u ljubi Miru. ”Znači to ste vi, naši najdraži dopisni prijatelji” – reče s oduševljenjem.
Onda sjedamo za bijeli, plastični okrugli sto iza dvospratnog stana Ćatovića. Od stražnjeg izlaza iz zgrade, koji vodi na travnato dvorište, izdužila se livadica široka jedno četiri metra. Od njenog ruba penje se strmina dugačka petnaestak metara, koju zaustavlja straža gustiša visoke šume, u kojoj usred ljeta – bio je početak jula – čini se vlada tama. Učini mi se da je to kraj Amerike, da iza tih nabijenih stabala i krošanja postoji samo šuma, sve do kraja zemljine kugle. Na toj strmini desetak izduženih lijeha. U njima se zelene stabljike paradaiza, bamlje, paprika, patlidžana, blitve, luka crvenog i bijelog, peršuna i kupusa – hraštrike. To je Ćimino ”američko poljoprivredno dobro”. Sa jedne grane visi na dugačkom konopcu minijaturna drvena kućica u koju svaki čas ulijeću i iz nje izlijeću raznobojne ptice. Odmah do nje iskosila se prema krošnjama tanka motka visoka sedam-osam metara, na njoj visi iznad zemlje korpica. Jedna vjeverica se vere uz motku, zatim se pehlivanski spušta konopcem do korpice, uzima u usta dva-tri lješnika, brzo skače na travu i odatle trk u zaklon šume. To je napravio Ćima, da stanovnici šume imaju šta jesti, pogotovo za debelih zimskih snjegova, kada dolaze, gladne, sve do vrata. To je Ćimina humanitarna pomoć životinjama, kojim se, kao vrstan trebinjski veterinar, bavio cijeli radni vijek.
|
Maja i Ćima
|
|
Razmjenjujemo riječi onih koji se ”odavno poznaju” ali se prvi put susreću. Ćima govori polako, natenane i tiho, ponešto jedva čujem pa mu primičem uho. U vrijeme dok srčemo i pijuckamo talijansku lozovaču postajemo sigurni da smo uistinu stari znanci a od tog trenutka i prisni prijatelji. Maja svojim širokim osmijehom i zvonkom primorskom govorljivošću zaokružuje taj ljudski kolaž prisnosti i neposrednosti.
Ljubav na prvi pogled
”Maja mi je zapela za oko i odmah se uselila u moje srce čim sam je vidio u Trebinju kada je stigla na izlet iz Dubrovnika, prije više od četiri decenije. Upoznali smo se i isti dan je rekla da me beskrajno voli. Ja sam zatim bio čest putnik od Trebinja do Dubrovnika i natrag i ubrzo joj predložio brak. Marija zvana Maja rekla je majci da voli jednog Trebinjca, muslimana. Mati je malko odćutala i zatim rekla s osmjehom: Ako se tebi dopada i nama je dobar. Ali trebalo je zatim skršiti otpor moje majke i oca, koji su bili vjernici. Imao sam tri brata, a dva su već bila oženjeni za, kako to naš narod kaže, inovjerke. Bojao sam se da ih ja ne dokusurim. Ipak slegli su, ne baš oduševljeno, ramenima. Ubrzo nakon dolaska u našu porodicu u Trebinju postala je roditeljima mila ko da im je kći. Uklopila se sasvim u naše običaje, uz primorske mezetluke naučila je spravljati pite, bamlju, pirjane, baklave i ostalo. Sve do danas živimo srećno kao dva goluba. Dobili smo dva sina. Obojica su ovdje s nama. Stariji Amil radi sa imigrantima, prozaista je – da tako kažem. Mlađi Damir voli književnost, humanitarne nauke, film i ostalo što se može svrstati u poetiku i studira u Njujorku. Iako smo istjerani iz zavičaja ipak smo, kad smo ovako zajedno, srećni.”
”Kakve smo sve strahote preživjeli u prve ratne dane!” – nastavlja, namračivši lice, Maja. ”Vidimo muslimani bježe iz Trebinja, pa i mi, kao miješani brak, krenusmo u nepoznato. Skrasili smo se kod nekih rođaka u Rožaju, Crna Gora. Odatle pokušavamo preko Mađarske u inostranstvo, ali Mađari nas ne puštaju u njihovu zemlju, pa se vraćamo u Rožaje. Zatim krećemo prema rumunjskoj granici, ali vraća nas srpska policija zbog snježnih nanosa. Neki su otišli do Ulcinja jer je rečeno da se odatle može lakše izaći u svijet. Neke naše poznanike četnici su izvukli iz voza za Ulcinj pa im se ni danas ne zna za trag. Na kraju smo se obreli u Skandinaviji, u Danskoj, uz pomoć poznanika i prijatelja kojih je ipak bilo. Mlađi sin Damir je bio u Sarajevskom paklu, mlađi Amil u Njemačkoj pa je kasnije otišao u Ameriku, u Jutiku, uz pomoć naših bliskih rođaka koji su već bili ovdje. Užasno sam strahovala za obojicu, ali svi smo ipak preživjeli. Ovdje ja i Ćima imamo socijalne penzije i zdravstveno osiguranje i nije nam loše. Najviše želimo da se sinovi ožene, da stignu unuci, ali nekako se skanjivaju iako su već u četvrtoj deceniji života. Ali valjda će i to doći…”
”Nisu se bacili na ćaću” – šapće mi Ćima. ”Do tridesete, dok nisam sreo Maju, jurio sam žene kao ona vjeverica lješnjake.”
Bašča iza kuće polako uranja u sumrak. Sunce se lijeno spušta prema zapadu pretvarajući se u sve veću, razlivenu, purpurno crvenu kuglu. Skanjiva se da zađe, kao da mu je lijepo s ove, američke strane zemljine kugle, baš iznad Jutike.
Osjećam kako se između nas na jednoj strani i Ćime i njegove Maje na drugoj, uspostavljaju sve temeljitiji mostovi razumijevanja, bliskosti i dragosti, onog što je najtvrđi cement velike riječi koja se zove prijateljstvo.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-01-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|