|
Jednog takvog jutra, ni razdanilo se nije, (bio je novembar ili februar, ne sjećam se više) ugledali smo nekog kako sa dva kofera u rukama prolazi gore-dolje blatnjavim sokakom. U to su vrijeme stizali neki ponoćni vozovi i nenajavljeni gosti koji su budili domaćine. Pa bi, obradovani susretom, sijelili i razgovarali sve do jutra. Mislili smo da je i ta žena neki zalutali putnik.
”Stara, da ja izađem i vidim da nije ko zabas’o?”, pitao je dido.
”Hajde, Bog ti dao. Studeno je. Kiša je”
On je izašao i pozvao ženu. Tek kad je prišla prepoznao je Darinku, drugu Miletovu ženu. Komšija Mile bio je građevinski radnik. Rad na terenu, duga izbivanja od kuće i ljubomora na lijepu ženu o kojoj se svašta pričalo, upropastili su mu brak. Nedavno je, prvoj ženi u inat, od nekud iz Srbije doveo Darinku. Samo što se zaposlila, ni komšiluk nije čestito upoznala, a već se iz kuće čula njegova galama i njen plač…
… Stajala je pred našim vratima kao krivac, loše prikrivajući stid i uznemirenost. Je li bila istjerana ili je otišla sama, suviše ponosna da i dalje podnosi žalopojke za prvom ženom i uvredljiva upoređivanja, nismo pitali. Čovjek je. U nevolji je. Treba pomoći.
Uveli smo je u kuću da se ogrije i popije fildžan kafe, uz koju sve nekako lakše biva.
”Pa šta ćeš sad, ženska glavo?”, pitala je nana rukom pokazujući njene kofere.
”Ne znam… Moram na posao. Da stvari ostavim kod vas, samo do popodne?”, pitala je snebivajući se.
Samilost prema nesretnoj ženi, strah od Božije kazne, želja da se učini dobro djelo, ili sve to zajedno, tek, nani nije bilo ni na kraj pameti da tuđe ojađeno dijete, žensko, pusti na milost i nemilost nepoznatog svijeta. Kad se vratila s posla, Darinka je stidljivo sjela za ponuđenu sofru, zamišljeno i bezvoljno jela, trudeći se da ne zaplače.
”Budi ti kod nas dva-tri dana. Doći će on, bona, po tebe”, blago je tješila nana.
Nije došao. Vratio je prvu ženu. A ona nije htjela da se vrati svojima. Bilo je stid. Prvih se dana raspitivala izdaje li neko stan. A onda je nana jednog dana, gledajući je kako prirodno i skromno sjeda s nama za ručak, i uviđajući sve više čestitost i dobrotu ove nesretne žene, jednostavno rekla:
”Ako tebi nije tijesno, Darinka, sine… nama ne smetaš.”
Da li se prethodno o ovome dogovorila sa didom ili je odlučila sama, je li o svemu dobro odmislila prevrćući se noću u postelji ili je odlučila tog trenutka, ne znam.
Nije se više pričalo o tome, nije bilo potrebe. Ostala je živjeti sa nama, uklopila se jednostavno i prirodno, a mi smo je zavoljeli i prihvatili kao člana porodice.
Ljeti bismo sjedili u avliji, pod bagremom. Tek saprana avlija i zalijeveno cvijeće odisali su svježinom. A mi razgovarali polagano i neobavezno, kao da je pred nama svo vrijeme svijeta.
Zimi se sijelilo na verandi. Vatra je pucketala, a mi, okupljeni oko popodnevne kafe, slušali radio. Darinka je pripovijedala o ljudima i običajima iz svog kraja. Mrak se uvlačio neprimjetno i svijetlila je samo zelena lampica na radiju. I žar didine cigare.
Uoči bajrama je s tetkama prala ponjave i pjevala. Sejdefu maaajka buuuuuđaše…
Učila ih nove mustre i vezove. Za božiće je išla svojima. Donosila nam slatko od mladih oraha, bijelih šljiva i jagoda. I kisele srbijanske paprike.
Sve je rjeđe plakala za Miletom, krijući lice iza raskošno procvjetale minđušice.
”Nemoj, Bog ti dao, sine. Nije vam bilo suđeno. Svak’ nešto devera.”, tješila je nana. I zakretala glavu da ne vidimo da i ona plače.
Darinkine su majka i sestra dolazile ljeti i ostajale po deset-petnaest dana. Ja sam tada mislila da su nam i one sigurno neki rod, samo što sam ja, zauzeta igrom, taj dio priče propustila. Jer uvijek je bilo tako, Dido me vodio sa sobom na pijacu, pa kod Vranješa na ćevape. Za stolom je otpočinjao neusiljeni razgovor, ne sjećam se ni kako, ni o čemu. I već kod desete rečenice dido bi otkrivao da je sa sagovornikom neki daleki rod, preko neke amidžine snahe, one sa biljegom iznad lijeve obrve, one čiji je najmlađi sin jesenas pao s voza i prebio tri lijeva rebra. I sve tako. Pokušavala sam shvatiti tu komplikovanu mrežu rodbinskih odnosa, uplitala se u nju kao riba i, suviše mala da sve ta povežem, mudro zaključivala da su svi ljudi, u stvari, neka familija.
Darinka je ostala kod nas nekoliko godina, sve dok od svog preduzeća nije dobila stan. Pa i tada je dolazila skoro svaki dan, iako nije stanovala blizu. Kasnije, kad joj se majka razboljela, vratila se svojima. U početku se javljala često, kasnije sve rjeđe. Udaljenost, obaveze i novi ljudi činili su svoje. Tako uvijek biva, tako i treba. Jer život ide svojim tokom. A mi smo je spominjali često i s ljubavlju. Sigurna sam i ona nas.
Jednog dana, nekoliko godina kasnije, u samo predvečerje, neko je tiho zakucao. Požurili smo otvoriti, pitajući se ko li bi mogao biti. Svi domaći ulazili su bez kucanja. Pred vratima je, nijema od radosti što nas ponovo vidi, stajala Darinka.
”Hajde, bujrum!”, tetka se izmakla s vrata da je propusti.
Ona se propinjala na prste i gledala preko naših ramena.
”A gde je teta?”, upitala je sa strepnjom.
Ćutali smo. Darinka se odjednom, naglo, smanjila, kao da joj je cijelo oblačno nebo poleglo po ramenima. Shvatila je. I zaplakala. Gorko. Bezglasno.
Dugo smo kasnije sjedili i pričali.
”Bila je moja druga majka”, šaputala je dok su joj vrele suze padale po prelijepom kašmiru što ga je donijela nani za dimije.
Otišla je nakon nekoliko dana, tužna i sjetna.
… Rijetko prođem tim krajem. U našoj staroj kući žive drugi ljudi. I uvijek zastanem, zbunjena i začuđena. Pa to je mala, sasvim mala kuća. Zar je moguće da smo svi tu živjeli? I da nam nije bilo tijesno? I da niko nikom nije smetao?
Niko od ljudi iz ove priče nije više među živima. Ponekad volim da ih zamišljam kako negdje gore, pod nekim nebeskim bagremom, sjede uz kafu. Vide li nas? Žale li nas? Ili, zapričani, u tromom proticanju onosvjetskog vremena, ni ne primjećuju da smo se mi pretvorili u kamenje.
Dok gledam oštre zelene vrhove zumbula kako se probijaju iz zemlje i slušam katarzični zvuk oživjelih proljećnih potoka, mislim o nevidljivim a moćnim silnicama Božije ljubavi koja je svemirsku gromadu pretvorila u naše stanište. I stvorila tolike ljepote za nas. Mislim tako dok slušam o strahotama koje ljudi čine jedni drugima. Zar smo to ugasili Božiju iskru u nama? Zapitam se ponekad je li se ikad pokajao što je stvorio čovjeka? I molim da mi oprosti moje grešne misli.
|