|
Jednog takvog jutra, ni razdanilo se nije, (bio je novembar ili februar, ne sjec'am se vishe) ugledali smo nekog kako sa dva kofera u rukama prolazi gore-dolje blatnjavim sokakom. U to su vrijeme stizali neki ponoc'ni vozovi i nenajavljeni gosti koji su budili domac'ine. Pa bi, obradovani susretom, sijelili i razgovarali sve do jutra. Mislili smo da je i ta zhena neki zalutali putnik.
”Stara, da ja izadjem i vidim da nije ko zabas’o?”, pitao je dido.
”Hajde, Bog ti dao. Studeno je. Kisha je”
On je izashao i pozvao zhenu. Tek kad je prishla prepoznao je Darinku, drugu Miletovu zhenu. Komshija Mile bio je gradjevinski radnik. Rad na terenu, duga izbivanja od kuc'e i ljubomora na lijepu zhenu o kojoj se svashta prichalo, upropastili su mu brak. Nedavno je, prvoj zheni u inat, od nekud iz Srbije doveo Darinku. Samo shto se zaposlila, ni komshiluk nije chestito upoznala, a vec' se iz kuc'e chula njegova galama i njen plach…
… Stajala je pred nashim vratima kao krivac, loshe prikrivajuc'i stid i uznemirenost. Je li bila istjerana ili je otishla sama, suvishe ponosna da i dalje podnosi zhalopojke za prvom zhenom i uvredljiva uporedjivanja, nismo pitali. Chovjek je. U nevolji je. Treba pomoc'i.
Uveli smo je u kuc'u da se ogrije i popije fildzhan kafe, uz koju sve nekako lakshe biva.
”Pa shta c'esh sad, zhenska glavo?”, pitala je nana rukom pokazujuc'i njene kofere.
”Ne znam… Moram na posao. Da stvari ostavim kod vas, samo do popodne?”, pitala je snebivajuc'i se.
Samilost prema nesretnoj zheni, strah od Bozhije kazne, zhelja da se uchini dobro djelo, ili sve to zajedno, tek, nani nije bilo ni na kraj pameti da tudje ojadjeno dijete, zhensko, pusti na milost i nemilost nepoznatog svijeta. Kad se vratila s posla, Darinka je stidljivo sjela za ponudjenu sofru, zamishljeno i bezvoljno jela, trudec'i se da ne zaplache.
”Budi ti kod nas dva-tri dana. Doc'i c'e on, bona, po tebe”, blago je tjeshila nana.
Nije doshao. Vratio je prvu zhenu. A ona nije htjela da se vrati svojima. Bilo je stid. Prvih se dana raspitivala izdaje li neko stan. A onda je nana jednog dana, gledajuc'i je kako prirodno i skromno sjeda s nama za ruchak, i uvidjajuc'i sve vishe chestitost i dobrotu ove nesretne zhene, jednostavno rekla:
”Ako tebi nije tijesno, Darinka, sine… nama ne smetash.”
Da li se prethodno o ovome dogovorila sa didom ili je odluchila sama, je li o svemu dobro odmislila prevrc'uc'i se noc'u u postelji ili je odluchila tog trenutka, ne znam.
Nije se vishe prichalo o tome, nije bilo potrebe. Ostala je zhivjeti sa nama, uklopila se jednostavno i prirodno, a mi smo je zavoljeli i prihvatili kao chlana porodice.
Ljeti bismo sjedili u avliji, pod bagremom. Tek saprana avlija i zalijeveno cvijec'e odisali su svjezhinom. A mi razgovarali polagano i neobavezno, kao da je pred nama svo vrijeme svijeta.
Zimi se sijelilo na verandi. Vatra je pucketala, a mi, okupljeni oko popodnevne kafe, slushali radio. Darinka je pripovijedala o ljudima i obichajima iz svog kraja. Mrak se uvlachio neprimjetno i svijetlila je samo zelena lampica na radiju. I zhar didine cigare.
Uochi bajrama je s tetkama prala ponjave i pjevala. Sejdefu maaajka buuuuudjashe…
Uchila ih nove mustre i vezove. Za bozhic'e je ishla svojima. Donosila nam slatko od mladih oraha, bijelih shljiva i jagoda. I kisele srbijanske paprike.
Sve je rjedje plakala za Miletom, krijuc'i lice iza raskoshno procvjetale mindjushice.
”Nemoj, Bog ti dao, sine. Nije vam bilo sudjeno. Svak’ neshto devera.”, tjeshila je nana. I zakretala glavu da ne vidimo da i ona plache.
Darinkine su majka i sestra dolazile ljeti i ostajale po deset-petnaest dana. Ja sam tada mislila da su nam i one sigurno neki rod, samo shto sam ja, zauzeta igrom, taj dio priche propustila. Jer uvijek je bilo tako, Dido me vodio sa sobom na pijacu, pa kod Vranjesha na c'evape. Za stolom je otpochinjao neusiljeni razgovor, ne sjec'am se ni kako, ni o chemu. I vec' kod desete rechenice dido bi otkrivao da je sa sagovornikom neki daleki rod, preko neke amidzhine snahe, one sa biljegom iznad lijeve obrve, one chiji je najmladji sin jesenas pao s voza i prebio tri lijeva rebra. I sve tako. Pokushavala sam shvatiti tu komplikovanu mrezhu rodbinskih odnosa, uplitala se u nju kao riba i, suvishe mala da sve ta povezhem, mudro zakljuchivala da su svi ljudi, u stvari, neka familija.
Darinka je ostala kod nas nekoliko godina, sve dok od svog preduzec'a nije dobila stan. Pa i tada je dolazila skoro svaki dan, iako nije stanovala blizu. Kasnije, kad joj se majka razboljela, vratila se svojima. U pochetku se javljala chesto, kasnije sve rjedje. Udaljenost, obaveze i novi ljudi chinili su svoje. Tako uvijek biva, tako i treba. Jer zhivot ide svojim tokom. A mi smo je spominjali chesto i s ljubavlju. Sigurna sam i ona nas.
Jednog dana, nekoliko godina kasnije, u samo predvecherje, neko je tiho zakucao. Pozhurili smo otvoriti, pitajuc'i se ko li bi mogao biti. Svi domac'i ulazili su bez kucanja. Pred vratima je, nijema od radosti shto nas ponovo vidi, stajala Darinka.
”Hajde, bujrum!”, tetka se izmakla s vrata da je propusti.
Ona se propinjala na prste i gledala preko nashih ramena.
”A gde je teta?”, upitala je sa strepnjom.
C'utali smo. Darinka se odjednom, naglo, smanjila, kao da joj je cijelo oblachno nebo poleglo po ramenima. Shvatila je. I zaplakala. Gorko. Bezglasno.
Dugo smo kasnije sjedili i prichali.
”Bila je moja druga majka”, shaputala je dok su joj vrele suze padale po prelijepom kashmiru shto ga je donijela nani za dimije.
Otishla je nakon nekoliko dana, tuzhna i sjetna.
… Rijetko prodjem tim krajem. U nashoj staroj kuc'i zhive drugi ljudi. I uvijek zastanem, zbunjena i zachudjena. Pa to je mala, sasvim mala kuc'a. Zar je moguc'e da smo svi tu zhivjeli? I da nam nije bilo tijesno? I da niko nikom nije smetao?
Niko od ljudi iz ove priche nije vishe medju zhivima. Ponekad volim da ih zamishljam kako negdje gore, pod nekim nebeskim bagremom, sjede uz kafu. Vide li nas? Zhale li nas? Ili, zaprichani, u tromom proticanju onosvjetskog vremena, ni ne primjec'uju da smo se mi pretvorili u kamenje.
Dok gledam oshtre zelene vrhove zumbula kako se probijaju iz zemlje i slusham katarzichni zvuk ozhivjelih proljec'nih potoka, mislim o nevidljivim a moc'nim silnicama Bozhije ljubavi koja je svemirsku gromadu pretvorila u nashe stanishte. I stvorila tolike ljepote za nas. Mislim tako dok slusham o strahotama koje ljudi chine jedni drugima. Zar smo to ugasili Bozhiju iskru u nama? Zapitam se ponekad je li se ikad pokajao shto je stvorio chovjeka? I molim da mi oprosti moje greshne misli.
|