|
A, početak ovog kazivanja veže se za neku bulu. O buli različite priče govore. Prema sjećanju starijih, koji su, opet, te priče slušali od svojih nana i djedova, a ovi od svojih predaka, bulu su zvali Uskopljanka, bila, je učevna žena i gasulila je umrle muslimanke. Po nekim drugim pričama (koje ne proturiječe da je bila bula), pravo ime bilo joj je Šehida, i bila je hudovica nekog Isa-bega, porijeklom iz Užica, koji je, navodno, sa crnomorskog ratišta došao u Bosnu.
Pod zapovjedništvom Bećir paše Čengića, u ljeto 1737. godine, deset hiljada askera, Bošnjaka, borilo se na Dnjestru, u Oziji, na tvrđavi Kara Kerman. Rusi su opkolili tvrđavu sa sve četiri strane, a Bošnjaci su je, sa ostalom posadom, hrabro, strpljivo i ustrajno, dan za danom, branili. Neprijatelj je sa dvije strane zapalio kuće i saraje u tvrđavi, a nakon toga digao u zrak četiri glavna stovarišta municije. U strahovitoj eksploziji većina Bošnjaka je izginula, zajedno sa Bećir-pašom, koji je svojim junaštvom zadivio i samu neprijateljsku stranu.
Malobrojne preživjele, među kojima je bio i Ahmed Hadžinesimović iz Akhisara, Rusi su zarobili. U ratu i sužanjstvu, koje je trajalo skoro punih osam godina, Ahmed Hadžinesimović je upoznao Isa-bega Užičanina. Ovaj je spasio Ahmeda, iz naručja podivljale Volge, kada su iz Kostroma krenuli prema Moskvi, staroj ruskoj prijestolnici, u povratku kući. Prelazeći rijeku, držeći se za debele konopce, koji su spajali dvije obale, Ahmeda je udarila u glavu grana koju je nosila voda. Onesviješćenog ga je bujica ponijela nizvodno, a Isa-beg, koji je to gledao sa obale, bacio se u mutnu Volgu, zaplivao i uspio ga uhvatiti i dovući do drugih zarobljenika, što su do tog trenutka zaprepašteno gledali šta se dešava. Ne zna se zašto se ovaj gazija odlučio na ovaj podvig, ali od tada se Ahmed Hadžinesimović i Isa-beg Užičanin nisu razdvajali. Bili su kao braća.
U povratku kući, Ahmed je, trudeći se da, barem donekle se oduži, ugostio Isa-bega u Bijelom gradu Akhisaru. Priča kaže da se Isa-beg oženio iz Prusca, i da se, nakon što ga je šerijatski vjenčao prusački kadija, sa svojom hanumom, bulom Šehidom uputio rodnom Užicu. Jedni su pričali, al’ ja to ne mogu tvrditi, ne bih duše griješio, da je Isa-beg bio hadum. I govorili su da je, upravo tu mahanu nadoknađivao svojim junaštvom. Bio je gazija, to su, vala, svi znali, a to da je bio uskraćen tamo đe je insanu najmilije kad nije kratak, ne znam ko je mog’o provjeriti. Ne bih duše griješio, al’ i naš je narod nakaradan, pa nadoda i kad nije kako jest, samo da se naslađuje tuđoj nevolji. Otkud bi, eto, neko znao da je Isa-beg Užičanin bio hadum. Helem, kad su on i hanuma mu odjahali put Užica, kod Vesele Straže su ih presreli hajduci. Odsijekli su Isa-begu glavu, stavili mu je u krilo, i na konju ga uputili nazad. Šehida-hanuma je uspjela pobjeći u šumu, prestravljena je lutala nekoliko dana, dok je iscrpljenu i izgladnjelu nisu našli nekakvi fratri, koji su se iz Rame zaputili u Kreševo. Bili su to fratri iz kreševskog samostana, koji su već četvrti dan na putu, sa ragama natovarenim ramskim šljivama za rakije. Među tim fratrima Franjevcima bile su i dvije časne sestre, koje su nahranile mladu hudovicu, omotale joj oblogama izranjavana stopala i navukle na nju habit. Golem bi belaj bio da se mlado tursko žensko čeljade zatekne razgolićeno među fratrima, zato su je zagrnuli onom svojom haljom. Isa-begova hudovica, nakon svega što je vidjela i doživjela, kao da je bez pameti ostala. Nije progovarala ni riječi, pogled joj je bio umrtvljen, kao i rijetki pokreti tijela, koje je činila. Obje redovnice su njegovale bulu Šehidu, a posebno joj je bila privržena sestra Terezija, koja je po godinama bila vršnjakinja ove mlade žene.
Kad je Isa-begov konj, sa mrtvim Isa-begom, koji je onako mrtav, da mrtviji ne može biti, u krilu donio svoju glavu u Akhisar, narod se uznemirio i valjalo je nešto poduzeti. Organizovana je hajka na one koji su mogli ovakvo zlo učiniti. Predvodnik ove potjere bio je Ahmed Hadžinesimović, koji je po povratku u rodno mjesto nastavio vojnu službu, što je bio glavni razlog da upravo on bude na čelu konjanika, koji su odjahali Crnom vrhu. Ahmeda je vodio i puno jači motiv od soldatske dužnosti da pronađe Isa-begove krvnike. Sjetio se Očakova, Kermana, Kostroma, hladne Volge iz koje ga je izvukao Isa-beg, sjetio se svega što su prošli zajedno na povratku u Bosnu. Nije mu se uspio odužiti dok je bio živ, zato je odlučio pronaći i zaštititi Isa-begovu nevjestu (ako je uopšte živa), i barem donekle, vratiti dug. Askeri, koji se zadesiše u Akhisaru, zajedno sa mnogobrojnim mještanima i rodbinom Šehida-hanume, punih osam dana češljali su šume, tražeći bilo kakav trag. Osme noći, potjera se bila podijelila u dvije grupe. Oni istrajniji, među kojima je, naravno, bio Ahmed Hadžinesimović, odlučila je nastaviti dalje, putem kojim je, po njihovom mišljenju, bio krenuo i rahmetlija Isa-beg. Druga grupa, znatno brojnija, umornija i manje motivisanija od prve, krenula je nazad, s tim da u povratku prođu pored Ajvaz-dedine stijene, i da se niz Han spuste u Akhisar.
Onim Franjevcima, iscrpljena i izgadnjela Šehida-hanuma, samo je otežavala situaciju, usporavala ih, trošila zalihe hrane i stvorila bi im dodatne brige, ukoliko bi ih presrele turske patrole. Ali, u taj vakat, tim fratrima, što su se sa ramskim šljivama vraćali u Kreševo, važnije od svega, bilo je spasiti ljudski život. Nije im bilo važno što je to bila ”nesretna turska udovica”. Nadali su se da će hudnica progovoriti i reći otkud je put nosi, ko su njezini i gdje su, ali sve što su mogli čuti bile su molitve, na nekom, njima nerazumljivom, jeziku. ”La ilahe illellah Muhammeden Resulullah”, ponavljala je, a fratri su ostajali u čudu, kako ove riječi, za koje su znali da su iz turske molitve, kada ih god izgovori, djeluju smirujuće na ovu mladu ženu.
Nakon toliko dana i noći provedenih po vrletima bosanskim, ova grupa kršćana, počela je lutati po šumama Crnog vrha. Nestalo im je i vode, te su odlučili podijeliti se u dvije grupe. Časne sestre su ostale da njeguju izgubljenu hudovicu i čuvaju šljive, a fratri su pošli u potragu za vodom.
Oni koji ne vjeruju u sudbinu, rekli bi da je slučajnost, ali da slučajnost ne postoji, to su znali i fratri i oni iz Akhisara, što odustaše od potjere. Ove dvije grupe susrele su se pred raspuknulom stijenom Ajvaz-dede. Svih tih dana i noći, koliko su ove dvije grupe provele po crnovrškim šumama, bila je nesnosna vrućina i sušno vrijeme, a kad su se susrele, počela je da pada rodna kiša. Pričali su da je kiša padala iz vedra neba. Baš iz vedra neba. Nad tom livadom, gdje su se sastali, nije bilo oblačka niti koliki je tovar šljiva na jednoj od one tri rage, koje fratri ostaviše na čuvanje sestrama. Ne bih duše griješio, ali pričali su da se nije znalo ko se krstio, a ko na sedždu padao Gospodaru, kad se desila ova Božija blagodat. Zbog ovog događaja, fratre nazvaše Kišijama. Od ovih pet fratara, najmlađi je ostao u Akhisaru, zaljubio se u jednu mještanku, i prihvatio islam da bi mogao da se oženi. I danas u Pruscu, tadašnjem Akhisaru, žive Kišije, potomci tog fratra, što mu islam donese ljubav prema ženi, koja mu je do tada bila zabranjena, a kasnije i ljubav prema djeci. Ali, to je manje važno za priču koju pričamo, zato nastavimo…
Fratri ispričaše kako su iz Rame pošli u Kreševo, kako su našli iscrpljenu mladu ženu, zatim su se izgubili u ovim vrletima, a onda, po belaju, ostali i bez vode. Kada su se okrijepili, svi su se vratili Crnom vrhu, po one dvije časne sestre i mladu hudovicu. Na mjestu gdje su se fratri rastali od sestara, našli su prevrnute posude, zgužvanu čebad na zemlji i znakove da se na tom mjestu nešto događalo, a da se pri tom koristila sila. Tragovi su vodili kasabi Nevabad.
Ne zna se kojim je putem pošla ova grupa tragača i koliko su vremena bili u potrazi, ali se zna da su u potoku pod Gradinom, nadomak kasabe Nevabad, našli odsječene glave bule Šehide i časne sestre Terezije. Kose su im bile upletene u jednu pletenicu. Drugu redovnicu, Angelu, kao ni rage natovarene šljivama, nikad nisu pronašli. Tijela zaklanih nesretnica našli su nizvodno potokom, i tu gdje su ih našli odlučiše da ih pokopaju. Pričali su da su muku i muku vidjeli dok su raspetljali kose i odvojili im glave jednu od druge. Jedni su predlagali da se zajedno ukopaju, ali ni fratri nisu bili za to, a niti ovi iz buline rodbine. Nije vjera ista. Ne bih duše griješio, Bog nas je stvorio i jedne i druge, ali, eto, stvorio je i vjere da po nečemu budemo drukčiji jedni od drugih. Bulu su ukopali na desnoj strani potoka, podigli joj nišan, koji je danas poznat kao nišan šehit-djevojke, a sestru Tereziju sahranili su nasuprot nje, na drugoj strani potoka. Na tom mjestu je, skoro dva stoljeća kasnije, sagrađena katolička crkva, posvećena svetoj Tereziji. Ne zna se ima li kakve veze ona časna sestra sa imenom kapele, ali zna se da je nešto jako sačuvalo toranj da se ne sruši, kad su ga katili u ljeto devedeset druge opasali čeličnom sajlom, zakačili sajlu za tenk i pokušali oboriti na zemlju.
* * *
Ne zna se tačno, ali legenda kaže da su u onaj vakat, za vrijeme Turske, zajedno, spasa od hajdučije, tražile neka bula i časna sestra. U toj muci i hizmetu jedne prema drugoj, toliko su se bile zbližile, da su na onom svijetu vezane kosom. Pletenice su im se pod potokom toliko spetljale da ih niko živ više ne može raspetljati.
E, sad ljudi pričaju da su te upletene kose bule Šehide i časne sestre Terezije sačuvale toranj da ga tenk ne obori na zemlju.
Ljudi svašta pričaju, ne bih duše griješio da sad govorim kako jest’, a kako nije, ali vjerujem da samo dragi Bog spašava koga On hoće i što je na dunjaluku stvoreno Njegovom voljom.
|