|
A suština čitanja iz strasti i jeste u postavljanju pravih pitanja. Zato biografski podatak da je Borhes rođen u Buenos Airesu posljednje godine devetnaestog stoljeća u porodici španjolske, portugalske i engleske krvi prepustimo historičarima književnosti, jer pisac signalizira vlastiti smjer: ”Zanimljivo je to da klasični pisci gotovo nikada ne pišu o zemlji iz koje potiču. Kod Getea na primjer, nigdje nisam našao ništa uopćeno o Nijemcima, kod Servantesa ne nalazim ništa o Špancima. Jednom prilikom kad sam bio u Parizu, usudio sam se da kažem da kod Šekspira nisam pronašao ništa o Englezima, a onda je jedan Englez bijesno ustao i uzviknuo: ’Šekspir jeste Engleska!’ Kakav užas!”
Ni nekoliko prvih knjiga pjesama neće otkriti zanimljiva pitanja o budućem pjesniku kosmopolitske metafizike. Prave teme o svijetu mašte, fantastike, mitologije, savremenosti i nauke doći će tek u nekoliko knjiga priča i eseja: ”Sveopća historija beščašća”, ”Historija vječnosti”, ”Maštarije” i ”Alef”. Književna kritika s razlogom apostrofira činjenicu da su Kafka, Beket i Borhes pisci koji su promijenili ”ugao gledanja” i prevazišli određene književne konvencije u svjetskoj književnosti. Borhes je čitaoca približio shvatanju književnosti kao igre, jer prava priča je odsustvo priče. Priča je fragment, dokument, komentar, mozaik, asocijacija, historija, mit, fantastično i realno. Ilustrativna je alegorijska parabola ”Tvorac” u kojoj kaže: ”Slušao je zamršene priče koje je primao kao stvarnost, ne istražujući da li su istinite ili lažne.”
Borhesove ”zamršene priče” koje ispredaju dva ili više pripovjedačkih glasova, ne pripadaju nikome ”nego jeziku i predaji”. Tako nastaju priče – ”mitovi budućnosti”. Po Borhesu, svi pisci svijeta ispisuju jednu jedinu knjigu koja predstavlja metaforu Svijeta. Možda je baš zbog toga za Borhesa suštinskije ono što je pročitano od onog što je doživljeno, pa otuda i njegov odnos prema lektiri kao materijalu za stvaranje novih djela. ”Borhes odbacuje i sam koncept originalnosti kao novine, jer smatra on, nešto potpuno novo i individualno ne bi imalo odjeka u drugim ljudima, a u umetnosti vredi samo ono što je arhetipsko, dakle prepoznatljivo”, smatra književni kritičar Radivoje Konstantinović.
Pored Pješčane knjige kao metafore Svijeta, u Borhesovom makrokozmu zrcali Alef, jedna od tačaka u prostoru koja sadrži sve ostale tačke, blještava kuglica prečnika 2-3 centimetra, koja mijenja boje a u kojoj se vide detalji čitave Zemlje, Alef u Zemlji, Zemlja u Alefu: ”Ono što sam očima vidio bilo je jednovremeno, ono što ću zapisati bilo je uzastopno.”
Alef je i prvo slovo svetoga jezika, ”govorilo se da ima oblik čovjeka koji pokazuje nebo i Zemlju kako bi označio da je donji svijet ogledalo i mapa gornjeg”. Eto borhesovskog pitanja, pitanje svih pitanja, da li je čovjek mikrokosmos i nečiji dvojnik, odraz nekog drugog čovjeka u ogledalu?! Dobri pisci čuvaju svoju posljednju tajnu, kao što se dešava i sa Borhesom. Veliki pisac kosmopolitske metafizike i sumnje propovijeda slobodu stvaranja i slobodu forme u književnosti koja je ”jedan veliki, nikad završeni polimsest”.
Ni bosanskohercegovačka književnost nije ostala bez borhesovaca, ali tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća počinje Borhesova recepcija, nakon čega se javlja talas hispanoameričke literature – Markes, Kortesar, Fuentes. Prva zbirka Irfana Horozovića ”Talhe ili šedrvanski vrt” ilustrativna je za novelistiku koja slijedi Borhesov kod Slova kao Logosa. Komentarišući odnos dokumentarnog i stvarnosnog u ”aleksandrijskoj priči” Dževada Karahasana, Mirka Kovača i Irfana Horozovića i model priče na prelazu moderne u postmodernu poetiku na kraju vijeka, Enver Kazaz apostrofira prozu sa metatekstualnom dimenzijom, ”koja ne samo da komentira samu sebe, svoj postupak i svijet što ga uobličava, nego na bazi lingvističkih igara komentira i Logos biblioteke kao poetičko načelo u postborhesovskoj prozi. Tu se uz Kovača i Horozovića izdvajaju najmlađi pripovjedači Aleksandar Hemon i Karim Zaimović.”
Poslije Horhe Luisa Borhesa u svjetskoj književnosti ništa više nije kao što je bilo. Promijenivši ”ugao gledanja” i prevazilazeći književne konvencije, Borhes je otvorio puteve postmoderni. To potvrđuju i riječi makedonskog književnika Vlade Uroševića, dobrog poznavaoca Borhesa: ”Doprinos Borhesa u razbijanju stvarnosne literature bio je ključan. Pitanje je da li bi postmoderne uopće bilo bez ovog pisca. Danas se Borhes možda manje čita, više djeluju poruke koje su drugi, kasniji pisci izvukli iz njegovog djela.”
|