|
Aprila 1992. godine izvršena je agresija na državu Bosnu i Hercegovinu i nad njenim građanima počinjeni su takvi zločini kakve moderna historija nije zabilježila poslije Drugog svjetskog rata. U svemu tome sramnu ulogu su odigrale Velika Britanija i Francuska. One su, od prvog dana agresije na Bosnu i Hercegovinu, otvoreno stale na stranu agresora, podržavajući ga i materijalno i moralno.
Jedan od rijetkih koji je digao glas protiv politike Velike Britanije bio je sir John Nott, ministar odbrane u Foklandskom ratu. Međutim, bilo je i drugih visokih službenika Foreign Office-a koji su kritikovali britansku politiku. Najveći kritičar, u svakom slučaju, bila je bivša premijerka Margaret Thatcher, koja je svojim otvorenim stavovima stala na stranu bosanske vlade, pri tome tražeći neodložnu britansku intervenciju. Ova ugledna dama svjetske politike, još dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, 1991. godine, od svoje vlade je zahtjevala da se odlučnije uključi u priznavanje hrvatske državnosti. Nažalost, njen glas nije isto što i zvanična britanska politika, pa su je zbog takvog stava neki političari kritikovali.
Bez obzira na rigidno držanje zvanične britanske politike, njen pravedan stav prema ratu u Bosni i Hercegovini imao je snažan odjek na britansku javnost koja je prema Gallupovom istraživanju (67 %) tražila aktivnije učešće svoje vlade u traženju mirnog rješenja. Ova neumorna, u svijetu poznata kao ”čelična Lady”, zapisala je u svojim memoarima da je izgubila svaku nadu da će uspjeti ubijediti bilo koga u zvaničnoj britanskoj politici da stane u odbranu BiH. Kada je izgubila svaku nadu, kazala je: ”(…) okrenula sam se Sjedinjenim Državama. Pomoć će doći preko Atlantika ili je uopće neće biti.”1
|
Medžid Fakić: Srebrenička stradanja
|
|
Zbog različitih gledišta krize na prostorima bivše Jugoslavije došlo je, moglo bi se reći, do ”zategnutih” odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. John Major i njegova administracija zastupali su mišljenje da je u Bosni i Hercegovini prisutan građanski rat, za kojeg su podjednako krive sve tri strane, u kojem treba podržati embargo na isporuku oružja. Sjedinjene Američke Države, u ovom slučaju, imale su nepokolebljiv stav da je na Bosnu i Hercegovinu, kako su oni kazali, izvršena klasična agresija, za koju cjelokupna međunarodna zajednica snosi punu odgovornost. Ovakva suprotstavljena stajališta između Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država proizvela su neviđenu krizu, kako pojedini posmatrači kažu, ravnu krizi oko Sueca, 1956. godine. Nepopustljiv stav Sjedinjenih Država oko statusa Bosne i Hercegovine, posljedica je dobrog poznavanja Jugoslavije i položaja muslimana-Bošnjaka u njoj.
Brojni zapisi govore da su Muslimani u ex Jugoslaviji bili vrlo tolerantni, o čemu su, svojevremeno, govorili savezni sekretar za NO Branko Mamula, te načelnik Generalštaba JNA Stevan Mirković. Oni su, između ostalog, isticali da su Muslimani i Mađari bili jedini među starješinama i vojnicima koji nisu pravili nacionalističke ispade.
|
|
”Sprega Srpske pravoslavne crkve i vladajućeg režima u Srbiji i njihova antimuslimanska kampanja dešavala se u vrijeme kada u muslimansko-bošnjačkoj naciji ni u Bosni, ni u Sandžaku, ni u Crnoj Gori nije bilo nacionalističkih ispada a kamoli nacionalističke euforije (kao što je bilo u Srbiji, Sloveniji i u Hrvatskoj). Oni nisu imali čak ni svoju političku organizaciju (sve do 1990. godine), pa ni vođa koji bi oj usmjeravali u u nacionalističke vode.”2 Iz ovog kratkog osvrta ne može se reći da nije bilo problema i u muslimansko-bošnjačkom narodu. Dakle, radi se o dvama različitim konceptima, s jedne strane osvajačkom, kojeg su kreirali Srbi u cilju stvaranja velikosrpske ideologije SANU, a s druge strane, odbrambene politike bosanske vlade.
|
|
Amerikanci su u pripisivanju krivice daleko otišli ispred Britanaca: ”Već potkraj maja Amerikanci su, na sastanku na vrhu Konferencije o sigurnosti i suradnji u Evropi (KESS), izdvojili Srbe da ih oštro prekore te su obećali da neće priznati državu izgrađenu na etničkom čišćenju.”3 Tada je američki državni sekretar, James Baker, zatražio od Evrope da uvede sankcije protiv krnje Jugoslavije i da se zaustave borbe. Tu je došlo do očitog neslaganja, jer su Britanci i Francuzi stali na stranu agresora, što ni sami nisu krili. Srbi, ohrabreni ovakvim sramnim držanjem Evrope, posebno njihovih mentora Britanaca i Francuza, nastavili su sa etničkim čišćenjem, ubijanjem i drugim zločinačkim aktivnostima nesrpskog stanovništva, a posebno muslimana-Bošnjaka. Zabrinuti takvim razvojem događaja, Bob Dole, vođa senatske manjine, i tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, George Bush, traže aktivnije učešće cijele Međunarodne zajednice, a Miloševića oštro osuđuju i smatraju ga glavnim krivcem za počinjene ratne zločine u Bosni i Hercegovini.
Dobro nam je poznat stav Srpske pravoslavne crkve prema Bošnjacima-muslimanima. Patrijarh German je smijenjen zato što se nije uklapao u njihovu sramnu ulogu; njegovi propovijedi bili su u duhu ljubavi, suživota i tolerancije među različitim narodima, vjerama i nacijama. Ovakav plemeniti čovjek nije odgovarao velikosrpskoj osvajačkoj politici i umjesto njega na crkveni tron dovode okorijelog neprijatelja zajedničkog života, patrijarha Pavla.
Svojim dolaskom Srpska pravoslavna crkva se aktivno uključuje u bezrezervnu podršku Slobodanu Miloševiću, koji je danas ”stanovnik” haškog Tribunala, jer se osnovano sumnja da je bio spiritus agens svih zločinačkih događanja u Bosni i Hercegovini. Malo znamo kakav je bio odnos Katoličke crkve spram rata u Bosni i Hercegovini, ali zasigurno znamo da su hercegovački Franjevci blagosivali i podržavali ekstremiste HVO-a u etničkom čišćenju kojeg su sprovodili 1993. godine u Hercegovini. Ipak se, ovog puta sa posebnim pijetetom, moramo sjetiti kardinala Franje Kuharića, koji je ostao dosljedan sebi i svojoj vjeri iz koje je nikao i kojoj je cijelog svoga života služio, te stao protiv etničkog čišćenja i progona svojih komšija.
Međunarodna zajednica, posebno Britanija i Francuska zagovarali su da se embargo na isporuku oružja ne ukine, jer se time ne bi mogla realizirati njihove namjere, bilo je, uz njihov blagoslov, planirano da se 50 % Muslimana u Bosni i Hercegovini pobije, jedan manji dio je trebalo pokrstiti, a jednom dijelu trebalo je omogućiti nesmetani put za Tursku.
|
|
Na obraz Evrope, evo nekoliko bitnih podataka: ”Osvajački rat Srbije i Crne Gore (1992–1995.) i Hrvatske (1993–1994.) uzrokovali su užasne gubitke u ljudstvu, preko 280.000 stanovnika, od čega muslimana-Bošnjaka 170.000, bosanskih Srba oko 70.000, bosanskih Hrvata oko 30.000, kao i 10.000 građana drugih nacionalnosti. Kroz preko 300 koncentracionih logora i zatvora prošlo je oko 260.000 civila Bošnjaka među kojima je ubijeno blizu 40.000. (…) U više od 100 zemalja svijeta prihvaćeno je preko 1.245.000 izbjeglica a unutar BiH bilo je još preko 760.000 izbjeglica samo Bošnjaka. A što reći za preko 30.000 silovanih žena, djevojaka i djevojčica Bošnjakinja.”4 Sve je to činjeno pod izgovorom ”humanog preseljavanja pučanstva”.
|
|
Cilj velikosrpske i velikohrvatske politike bio je nanijeti što više zla u gradovima u kojima su Bošnjaci predstavljali apsolutnu većinu, a to su: Sarajevo, Srebrenica, Stolac, Mostar, Goražde, Bihać, Zvornik, Višegrad, Žepa, Foča, Maglaj, Brčko, Olovo, Prijedor, Gradačac, Bosanska Krupa, Turbe, Prusac, Kozarac, Kalesija, Gornji Vakuf, Bugojno i Jajce. Iz ovoga je vidljivo šta je bilo namjenjeno Bošnjacima, iako ih je prije ovoga rata bilo nešto više od 44 %.
Najviše o planovima Srpske demokratske stranke napisao je njen nesuđeni predsjednik Vladimir Srebrov, koji je u intervjuu za beogradski časopis ”Vreme” (30. oktobra 1995.), rekao zašto je odustao od predsjedničke uloge, zbog, kako je istakao, genocidne politike koju su zagovarali najutjecajniji ljudi srpskog političkog života. Bio je upoznat sa mračnim planovima SDS-a kojim je bilo planirano ekonomsko uništenje Bosne i Hercegovine i istrebljenje muslimanskog naroda. To je bio, ujedno, plan SANU-a i plan RAM-a, istakao je Srebrov.
Amerika je uočila ”nemoć” Evrope, pa su pod velikim pritiskom javnog mnijenja i novina poput New York Times-a, Washington Post-a i Wall Street Journal-a, tražili da se bombarduju položaji bosanskih Srba oko opkoljenog Sarajeva. Vođa Republikanaca u američkom Senatu Bob Dole hitno je tražio od Bill Clintona da se zaustave krvarenja u Bosni i Hercegovini, jer, kako je istakao u Bosni se vodi nepravedan i osvajački rat. Ne samo on, nego i drugi visoki političari State Departmenta, pa i neki ugledni demokrati tražili su od tadašnjeg predsjednika SAD-a da poduzme hitne mjere, jer embargo, kako su isticali, smeta samo bosanskoj vladi. Kada je opstrukcionistička Britanija vidjela da je Amerikancima ”pukao film” i da će Bill Clinton intervenirati, nastojali su da to, po svaku cijenu, spriječe i to na taj način što je ”Britansko protivljenje američkoj intervenciji protiv bosanskih Srba prethodilo je slanju britanskih vojnika.”5 Ovako ponašanje Britanije ne bi uspjelo da nisu imali veliku podršku Francuske, pa i većeg dijela Evrope. Takvoj tvrdokornoj i krajnje nepoštenoj britansko-francuskoj politici, izgleda, smeta islam. Bez predmetno je govoriti o opasnostima bosanskog islama, jer on nema u sebi nikakve isključivosti. Radi se o univerzalnom evropskom islamu bez nacionalnih i plamenskih stega, koji njeguje i razvija ljubav i toleranciju. Evo šta je jednom prilikom na ovo rekao Alija Izetbegović: ”Mi smo evropski Muslimani (…) Mi hoćemo da budemo i muslimani i Evropljani (…) Ja lično najkomotnije se osjećam kada kažem da sam evropski musliman (…).”6
I samo suđenje Slobodanu Miloševiću u Hagu dosta dovoljno govori da je njegova politika, za koju sada odgovara, imala podršku od dijela Međunarodne zajednice, posebno od strane Velike Britanije i Francuske. Podsjećamo javnost da su ”najutjecajniji” pregovarači oko sudbine Bosne bili britanski lordovi koji se nisu ponašali u skladu sa svojim zvanjem, nego su otvoreno stali na stranu osvajačke politike.
|
|
Američka administracija je prozrela namjere Evrope pa je, bez ikakvog oklijevanja, stala u odbranu suvereniteta Bosne i Hercegovine. Bill Clinton, aktuelni predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, učinio je mnogo u spriječavanju daljne agresije i ubijanja nesrpskog stanovništva, a posebno bošnjačkog naroda. Bosna i Hercegovina, s obzirom da je bila međunarodno priznata i bila članica UN-a, imala je pravo zaštite jus protectionis. Sam Clinton je u svojoj predizbornoj kampanji kazao da će morati učiniti puno više za Bosnu i Hercegovinu, kao što je i prilikom inauguracije istakao da je ”neodrživo priznati legitimnost etničkog čišćenja”, što znači dictum factum. John Major je izbjegavao bilo kakav kontakt sa predsjednikom Billom Clintonom zato što je američki predsjednik otvoreno stao na stranu bosanskohercegovačke vlade. Prvi korak predsjednika Clintona bio je dostavljanje humanitarne pomoći iz zraka, na što su oštro negodovali Britanci. Takav vid pomoći Srebrenici, Cerskoj i Žepi prošao je bez ikakvog incidenta, što je ujedno bio i odgovor onima koji nisu vjerovali u izvodljivost ovakvih aktivnosti, jer su nam ranije predodredili da ”nestanemo”.
|
|
”U isto vrijeme Britanija i Sjedinjene Države ukrstile su mačeve oko uspostave Suda UN-a za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju.”7 Britanske rezerve u svemu ovome bile su zbog, kako oni kažu, nemogućnosti utvrđivanja dokaza, čime su opstruirali rad Suda i negirali potrebu formiranja Haškog tribunala, zbog legitimnosti ove međunarodne institucije.
Britanski zvaničnici se pitaju do čega može dovesti formiranje ovog suda. Zbog ovakvog čudnog britanskog držanja neki osuđenici za ratne zločine, valjda ohrabreni ovakvim kvalifikacijama, javno ističu da ne priznaju ovaj sud, pri tome čine upitnim njegovu validnost i legitimnost.
”Američki službenici nisu mogli shvatiti šta to motivira britansku politiku. Neki su njegovali mračne i vjerojatno neopravdane sumnje u niske financijske računice u redovima viših službenika i političara. Drugi su bili uvjereni da Britanija želi obuzdati uspon njemačke moći u tom dijelu svijeta.”8 Ne slažemo se u ovakvoj ocjeni, jer smo ubjeđeni u to da su Britanci prosrpski nastrojeni jer su smatrali da su im Srbi uvijek bili saveznici.
Vance-Owenov plan koji je predočen 1993. godine predviđao je podjelu Bosne i Hercegovine po etničkoj osnovi (muslimanski, srpski i hrvatski). Razvoj situacije na terenu bio je vrlo komplikovan, jer je Zapadna Evropa bila na strani agresora. Međutim, Amerika se tome oštro suprotstavljala.
Iako u vrlo teškoj situaciji Alija Izetbegović je neizmjerno vjerovao da će, kada je riječ o podjeli Bosne i Hercegovine, odlučujuću ulogu odigrati javno mnijenje Sjedinjenih Američkih Država i američka administracija. Jedan od najbližih saradnika Johna Majora, Douglas Hurd je izrazio sumnju u mogućnost nametanja bilo kakvih uslova bosanskim Srbima na što ga je američki državni sekretar Warren Christopher upozorio: ”(…) da Zapad sigurno ima snagu, ali je odlučio ne upotrijebiti je.”9 Zbog takvog stava cjelokupnog Zapada, a posebno britanske zavjere, Brendan Simms u svojoj knjizi ”Najsramniji trenutak” primjećuje: ”(…) Bosanci su se borili jer su dobro znali; ako se ne bore, bit će istrijebljeni.”10
|
|
U trenutku očaja i neslaganja Zapada sa američkim gledištima postavljalo se pitanje kako uništiti topništvo koje se nalazilo oko Sarajeva i koje svakodnevno sije smrt po gradu. Najveći protivnik intervencije, u početku, bio je načelnik Generalštaba američke vojske, Colin Powell, ali je pod pritiskom javnog mnijenja popustio. Senator Bob Dole, veliki kritičar Bushove bosanske politike, primjetio je: ”Ako već nitko nije voljan braniti te ljude, oni bi barem morali imati pravo da sami sebe brane.”11 Britanija se oštro suprotstavljala američkoj intervenciji, a posebno zračnim udarima, pri tome su bili ubijeđeni u neizvodljivost takvih aktivnosti. Ukidanje embarga na isporuku oružja bilo je samo pitanje dana, iako su se tome energično protivili, ne samo Britanci, nego i Francuzi, Kinezi i Rusi. ”Douglas Hurd bio je taj koji je u februaru 1993. nagovorio njemačkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela da odustane od zahtjeva da se Bosancima omogući da se sami brane. Britanija je bila ta koja je u Vijeću sigurnosti zaprijetila da će se oduprijeti svakom pokušaju ukidanja embarga; i Malcolm Rifkind koji je putovao u Washington u posljednjem pokušaju da predobije administraciju Sjedinjenih Država.”12
|
|
Besmisleno je ovo komentirati, jer je svima eo ipso, da je Bosni i Hercegovini namijenjeno uništenje u čemu su posebnu ulogu, pored Velike Britanije, imale i ostale tri stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Sjedinjene Američke Države su upozorile opstrukcioniste na član 51. Povelje UN-a i njihovu dužnost da učestvuju u odbrani napadnute članice Ujedinjenih nacija. Generalna skupština UN-a je dva puta (1993. i 1994.) izglasala ukidanje embarga. Od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti, njih četiri su bile protiv ukidanja embarga, što znači da se i dalje nastavlja stradanje i agonija Bosne i Hercegovine i njenih građana. Odnos pješadije zaraćenih strana bio je 2:1 u korist bosanske vlade. Dok je bosanska vlada imala veliki debalans u teškom naoružanju, čemu je doprinijela i Međunarodna zajednica uvođenjem embarga bosanskohercegovačkoj vladi, kako primjećuje Brendan Simms, dovodi do toga da je: ”Ostavio Srbe u položaju goleme vojne nadmoći i praktički uskratio Republici Bosni i Hercegovini pravo na samoodbranu prema Povelji Ujedinjenih nacija.”13
Već duže vrijeme Evropa pokušava stvoriti snažan savez u okviru EU koja će uspješno parirati Sjedinjenim Američkim Državama. Dobro je, što u tome nije uspjela,jer se pokazalo, barem na našem primjeru, da su veoma pristrasni. Amerika je, ipak, odigrala ključnu ulogu u zaustavljanju krvarenja u Bosni i Hercegovini, jer je anglo-francuska koalicija bila na strani agresora pružajući mu otvorenu podršku. Mnogo je vremena potrebno ”civiliziranoj” Evropi da sa sebe skine hipoteku nositelja neokolonijalizma, jer je u nekoliko minulih desetljeća bila glavni protagonista osvajačke politike.
Rat u Bosni i Hercegovini, posljedica je moralne nezrelosti Zapada koji je na pragu 21. stoljeća dozvolio najmonstruoznije ubijanje, a ključni izvršitelji i ideolozi tog neviđenog masakra, koji se desio u srcu Evrope, još uvijek nisu uhapšeni.
U ovakvoj konstelaciji snaga, potrebno je mijenjati način razmišljanja kod pojedinih ljudi. Apsolutno podržavamo genijalnog Alberta Einsteina, koji je rekao: ”Oslobođena snaga atoma je promijenila sve osim našeg mišljenja. Zbog toga se krećemo ka još neviđenoj katastrofi. Potreban nam je, suštinski novi način razmišljanja ako želimo da ljudska rasa opstane.” Da bi čovječanstvo opstalo, mi se ne smijemo vraćati prošlosti, ali ni sadašnjost, koja je puna političkih inverzija, nije naša perspektiva, treba tražiti nove sadržaje i okrenuti se njima u budućnosti. Naročito moramo istaći da 25 zemalja, među kojima su i moćna Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska, Njemačka itd., manje izdvajaju za naoružanje i opremu, nego Sjedinjene Američke Države. Bez obzira na mogućnost njihovog ujedinjenja, one ne mogu značajnije parirati SAD-u, kao svjetskoj mega sili.
Zbigniew Brzezinski u svojoj knjizi ”Američki izbor”, ističe da ”(…) tijekom sljedećih nekoliko desetljeća američka sila ostat će nezamijenjiva za održavanje globalne stabilnosti, a najznačajnije prijetnje mogu joj doći samo iznutra (…)”14
Nekada moćna Britanija u svojim proizvoljnim ocjenama, stalno je isticala da Srbi nisu jedini krivci za rat u Bosni i Hercegovini, čime su nastojali ubijediti nepopustljive Amerikance u fleksibilniji pristup ovom problemu. Međutim, Amerikanci su dobro uočili da: ”Napušteni od Zapada i progonjeni zbog svoje vjere, mnogi su se Bosanci obratili islamu za utjehu, a islamskim zemljama za praktičnu vojnu pomoć koja im je embargom na naoružanje bila uskraćena.”15 Ne može se reći da je došlo do radikalizacije islama, ali sigurno je, da je sve što se dogodilo Bošnjacima u ovom ratu, mnoge osvijestilo i vratilo njihovoj vjeri, tradiciji i običajima svojih predaka, koji su bili kod velikog dijela Muslimana zaboravljeni. Mnogo je primjera koji govore da je veliki broj Muslimana bio izvan svoje vjere, dajući svojoj djeci neprimjerena imena, koja ni u kom slučaju ne odgovaraju muslimanskoj kulturi i tradiciji. I, uprkos svemu, u svijetu, često kod neprijatelja Bosne i Hercegovine, prisutna je vrlo tendenciozna i neutemeljena ocjena da je u Bosni i Hercegovini prisutan islamski fundamentalizam. Pitamo se, da li je moguće da se zaobilaze, naprimjer, križevi koji se mogu vidjeti na svakom koraku, a najčešće se nalaze i tamo gdje nikada nisu bili prije rata; bezbroj je primjera gdje pojedine institucije nose imena sa nacionalnim predznakom. U ovakvoj multietničkoj, multireligijskoj zajednici, gdje se ističe jedan etnos na štetu drugog nema razvoja bolje i prosperitetnije budućnosti. Predstavnici Međunarodne zajednice ne smiju biti slijepi kod svojih očiju, oni moraju voditi poštenu i konzistentnu politiku, a oni to, nažalost, ne čine.
O namjeri Britanije i njenih istomišljenika dovoljno govori njihov opstrukcionizam izražen u tome da su glavnu riječ oko podjele Bosne i Hercegovine vodili upravo Britanci, kao npr.: Douglas Hurd, Owen, Carrington, Malcolm Rifkind i mnogi drugi. Međutim, američka upornost se isplatila, jer su uspjeli ubijediti i svoje neistomišljenike da se Međunarodna zajednica mora aktivnije uključiti u rješavanju problema oko pitanja zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini. Za realizaciju američkog plana bila je potrebna saglasnost svih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, koju su, napokon, dobili. Pitanje oko ukidanja embarga na isporuku oružja došlo je u vrlo kritičnu fazu, jer se počelo manipulirati, ističući da Bosna i Hercegovina ne želi da se ukine embargo. Na ove političke igre oštro je reagirao jedan od pregovarača, Haris Silajdžić, rekavši da je ukidanje embarga najprioritetniji zadatak u ovom trenutku.
|
|
Rat je stao, mnogo je stvari još uvijek ostalo nerješeno. Dejtonski mirovni sporazum potpisan između zaraćenih strana 21. novembra 1995. godine, nagradio je agresora i de facto podijelio državu Bosnu i Hercegovinu. Iako je 11. jula 1995. godine u Srebrenici izvršen nezapamćeni genocid, gdje je prema pouzdanim podacima ubijeno 8.106 Bošnjaka, a po nekim podacima , čak i više od 10.000, uglavnom staraca, žena i djece, bošnjačka strana je ucijenjena: ”Take it or leave it” (Uzmi ili ostavi), čime je načinjena velika nepravda državi BiH.
|
|
Posljedice ovakvih sramnih pregovora osjete se i danas, jer država ne funkcionira ni po kakvom osnovu. Pitamo se, zar počinjeni genocidi ne zaslužuju pravedniji pristup u gonjenju počinitelja tih nezapamćenih zločina. A da je kojim slučajem ovakav zločin počinjen našim susjedima Hrvatima ili komšijama Srbima, ubjeđeni smo da bi i istraga i kažnjavanje bili daleko efikasniji. Ovako, svima nam je jasno šta je bilo namjenjeno Bošnjacima muslimanima od većeg dijela Međunarodne zajednice koja je na primjeru naše države pokazala svu svoju bestidnost i brutalnost.
Radi postizanja trajnog mira na ovim prostorima mora se znati prava istina, bez imalo uvijanja i prikrivanja zločina, jer ćemo samo tako doći do istinskog pomirenja i međusobnog povjerenja. Javnost mora biti upoznata sa svim zločinima. Počinjeni zločini ne smiju biti jus retorsionis – pravo vraćanja istom mjerom, nego visoko svjestan i odgovoran odnos prema svim žrtvama rata, kao i opomena da se počinitelji pronađu i adekvatno kazne, bez obzira odakle dolazili. Podsjećamo da je Justitia regnorum fundamentum – Pravda je temelj država-vlasti.
Mostar, oktobar, 2005.
Odgovor Riste Čalije profesoru Aladinu Veledaru
Literatura:
1 Zbigniew Brzezinski, Američki izbor, Politička kultura, CID, Zagreb – Podgorica, 2004.
2 Zbigniew Brzezinski, Veliki promašaj, Vizart, Podgorica, 2001.
3 Brendan Simms, Najsramniji trenutak, Buybook, Sarajevo – Beograd, 2003.
4 Mehmedalija Bojić. Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
5 F. William Engdahl, Stoljeće rata, AGM, Zagreb, 2000.
6. Robert Kejgan, O raju i moći, Beograd, 2003.
7. Akbar S. Ahmed, Islam pod opsadom, Libris, Sarajevo, 2004.
8 Thierry Meyssan, Velika obmana, CIP, Sarajevo, 2002.
9. Dr. H.B. Danesh, Koraci ka miru, Bemust, Sarajevo, 2004.
10 Alija Izetbegović, Govori, pisma i intervjui, Šahinpašić, Sarajevo, 1996.
11 Murad Wilfried Hofmann, Islam u 3. mileniju, Libris, Sarajevo, 2004.
12 Safet M. Halilović: Islam i zapad, U perspektivi Asadovog mišljenja. IPA, Zenica, 2003.
____________________
1 Brendan Simms, Najsramniji trenutak, Buybook, Sarajevo – Beograd, 2003, str. 41.
2 M. Bojić, Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001, str. 93.
3 Simms, Najsramniji trenutak, str. 43.
4 Bojić, Uzroci genocida u Bosni, str. 98.
5 Simms, Najsramniji trenutak, str. 47.
6 Alija Izetbegović, Govori, pisma i intervjui, Šahinpašić, Sarajevo, 1996., str. 43.
7 Simms, Najsramniji trenutak, str. 49.
8 Simms, Najsramniji trenutak, str. 52.
9 Isto, str. 53.
10 Isto, str. 53.
11 Isto, str. 54.
12 Isto, str. 57.
13 Isto, str. 60.
14 Zbigniew Brzezinski, Američki izbor, Politička kultura, CID, Zagreb – Podgorica, 2004, str. 15.
15 Simms, Najsramniji trenutak, str. 26.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-02-06
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|