|
Aprila 1992. godine izvrshena je agresija na drzhavu Bosnu i Hercegovinu i nad njenim gradjanima pochinjeni su takvi zlochini kakve moderna historija nije zabiljezhila poslije Drugog svjetskog rata. U svemu tome sramnu ulogu su odigrale Velika Britanija i Francuska. One su, od prvog dana agresije na Bosnu i Hercegovinu, otvoreno stale na stranu agresora, podrzhavajuc'i ga i materijalno i moralno.
Jedan od rijetkih koji je digao glas protiv politike Velike Britanije bio je sir John Nott, ministar odbrane u Foklandskom ratu. Medjutim, bilo je i drugih visokih sluzhbenika Foreign Office-a koji su kritikovali britansku politiku. Najvec'i kritichar, u svakom sluchaju, bila je bivsha premijerka Margaret Thatcher, koja je svojim otvorenim stavovima stala na stranu bosanske vlade, pri tome trazhec'i neodlozhnu britansku intervenciju. Ova ugledna dama svjetske politike, josh dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, 1991. godine, od svoje vlade je zahtjevala da se odluchnije ukljuchi u priznavanje hrvatske drzhavnosti. Nazhalost, njen glas nije isto shto i zvanichna britanska politika, pa su je zbog takvog stava neki politichari kritikovali.
Bez obzira na rigidno drzhanje zvanichne britanske politike, njen pravedan stav prema ratu u Bosni i Hercegovini imao je snazhan odjek na britansku javnost koja je prema Gallupovom istrazhivanju (67 %) trazhila aktivnije ucheshc'e svoje vlade u trazhenju mirnog rjeshenja. Ova neumorna, u svijetu poznata kao ”chelichna Lady”, zapisala je u svojim memoarima da je izgubila svaku nadu da c'e uspjeti ubijediti bilo koga u zvanichnoj britanskoj politici da stane u odbranu BiH. Kada je izgubila svaku nadu, kazala je: ”(…) okrenula sam se Sjedinjenim Drzhavama. Pomoc' c'e doc'i preko Atlantika ili je uopc'e nec'e biti.”1
|
Medzhid Fakic': Srebrenichka stradanja
|
|
Zbog razlichitih gledishta krize na prostorima bivshe Jugoslavije doshlo je, moglo bi se rec'i, do ”zategnutih” odnosa izmedju Sjedinjenih Americhkih Drzhava i Velike Britanije. John Major i njegova administracija zastupali su mishljenje da je u Bosni i Hercegovini prisutan gradjanski rat, za kojeg su podjednako krive sve tri strane, u kojem treba podrzhati embargo na isporuku oruzhja. Sjedinjene Americhke Drzhave, u ovom sluchaju, imale su nepokolebljiv stav da je na Bosnu i Hercegovinu, kako su oni kazali, izvrshena klasichna agresija, za koju cjelokupna medjunarodna zajednica snosi punu odgovornost. Ovakva suprotstavljena stajalishta izmedju Velike Britanije i Sjedinjenih Americhkih Drzhava proizvela su nevidjenu krizu, kako pojedini posmatrachi kazhu, ravnu krizi oko Sueca, 1956. godine. Nepopustljiv stav Sjedinjenih Drzhava oko statusa Bosne i Hercegovine, posljedica je dobrog poznavanja Jugoslavije i polozhaja muslimana-Boshnjaka u njoj.
Brojni zapisi govore da su Muslimani u ex Jugoslaviji bili vrlo tolerantni, o chemu su, svojevremeno, govorili savezni sekretar za NO Branko Mamula, te nachelnik Generalshtaba JNA Stevan Mirkovic'. Oni su, izmedju ostalog, isticali da su Muslimani i Madjari bili jedini medju starjeshinama i vojnicima koji nisu pravili nacionalistichke ispade.
|
|
”Sprega Srpske pravoslavne crkve i vladajuc'eg rezhima u Srbiji i njihova antimuslimanska kampanja deshavala se u vrijeme kada u muslimansko-boshnjachkoj naciji ni u Bosni, ni u Sandzhaku, ni u Crnoj Gori nije bilo nacionalistichkih ispada a kamoli nacionalistichke euforije (kao shto je bilo u Srbiji, Sloveniji i u Hrvatskoj). Oni nisu imali chak ni svoju politichku organizaciju (sve do 1990. godine), pa ni vodja koji bi oj usmjeravali u u nacionalistichke vode.”2 Iz ovog kratkog osvrta ne mozhe se rec'i da nije bilo problema i u muslimansko-boshnjachkom narodu. Dakle, radi se o dvama razlichitim konceptima, s jedne strane osvajachkom, kojeg su kreirali Srbi u cilju stvaranja velikosrpske ideologije SANU, a s druge strane, odbrambene politike bosanske vlade.
|
|
Amerikanci su u pripisivanju krivice daleko otishli ispred Britanaca: ”Vec' potkraj maja Amerikanci su, na sastanku na vrhu Konferencije o sigurnosti i suradnji u Evropi (KESS), izdvojili Srbe da ih oshtro prekore te su obec'ali da nec'e priznati drzhavu izgradjenu na etnichkom chishc'enju.”3 Tada je americhki drzhavni sekretar, James Baker, zatrazhio od Evrope da uvede sankcije protiv krnje Jugoslavije i da se zaustave borbe. Tu je doshlo do ochitog neslaganja, jer su Britanci i Francuzi stali na stranu agresora, shto ni sami nisu krili. Srbi, ohrabreni ovakvim sramnim drzhanjem Evrope, posebno njihovih mentora Britanaca i Francuza, nastavili su sa etnichkim chishc'enjem, ubijanjem i drugim zlochinachkim aktivnostima nesrpskog stanovnishtva, a posebno muslimana-Boshnjaka. Zabrinuti takvim razvojem dogadjaja, Bob Dole, vodja senatske manjine, i tadashnji predsjednik Sjedinjenih Americhkih Drzhava, George Bush, trazhe aktivnije ucheshc'e cijele Medjunarodne zajednice, a Miloshevic'a oshtro osudjuju i smatraju ga glavnim krivcem za pochinjene ratne zlochine u Bosni i Hercegovini.
Dobro nam je poznat stav Srpske pravoslavne crkve prema Boshnjacima-muslimanima. Patrijarh German je smijenjen zato shto se nije uklapao u njihovu sramnu ulogu; njegovi propovijedi bili su u duhu ljubavi, suzhivota i tolerancije medju razlichitim narodima, vjerama i nacijama. Ovakav plemeniti chovjek nije odgovarao velikosrpskoj osvajachkoj politici i umjesto njega na crkveni tron dovode okorijelog neprijatelja zajednichkog zhivota, patrijarha Pavla.
Svojim dolaskom Srpska pravoslavna crkva se aktivno ukljuchuje u bezrezervnu podrshku Slobodanu Miloshevic'u, koji je danas ”stanovnik” hashkog Tribunala, jer se osnovano sumnja da je bio spiritus agens svih zlochinachkih dogadjanja u Bosni i Hercegovini. Malo znamo kakav je bio odnos Katolichke crkve spram rata u Bosni i Hercegovini, ali zasigurno znamo da su hercegovachki Franjevci blagosivali i podrzhavali ekstremiste HVO-a u etnichkom chishc'enju kojeg su sprovodili 1993. godine u Hercegovini. Ipak se, ovog puta sa posebnim pijetetom, moramo sjetiti kardinala Franje Kuharic'a, koji je ostao dosljedan sebi i svojoj vjeri iz koje je nikao i kojoj je cijelog svoga zhivota sluzhio, te stao protiv etnichkog chishc'enja i progona svojih komshija.
Medjunarodna zajednica, posebno Britanija i Francuska zagovarali su da se embargo na isporuku oruzhja ne ukine, jer se time ne bi mogla realizirati njihove namjere, bilo je, uz njihov blagoslov, planirano da se 50 % Muslimana u Bosni i Hercegovini pobije, jedan manji dio je trebalo pokrstiti, a jednom dijelu trebalo je omoguc'iti nesmetani put za Tursku.
|
|
Na obraz Evrope, evo nekoliko bitnih podataka: ”Osvajachki rat Srbije i Crne Gore (1992–1995.) i Hrvatske (1993–1994.) uzrokovali su uzhasne gubitke u ljudstvu, preko 280.000 stanovnika, od chega muslimana-Boshnjaka 170.000, bosanskih Srba oko 70.000, bosanskih Hrvata oko 30.000, kao i 10.000 gradjana drugih nacionalnosti. Kroz preko 300 koncentracionih logora i zatvora proshlo je oko 260.000 civila Boshnjaka medju kojima je ubijeno blizu 40.000. (…) U vishe od 100 zemalja svijeta prihvac'eno je preko 1.245.000 izbjeglica a unutar BiH bilo je josh preko 760.000 izbjeglica samo Boshnjaka. A shto rec'i za preko 30.000 silovanih zhena, djevojaka i djevojchica Boshnjakinja.”4 Sve je to chinjeno pod izgovorom ”humanog preseljavanja puchanstva”.
|
|
Cilj velikosrpske i velikohrvatske politike bio je nanijeti shto vishe zla u gradovima u kojima su Boshnjaci predstavljali apsolutnu vec'inu, a to su: Sarajevo, Srebrenica, Stolac, Mostar, Gorazhde, Bihac', Zvornik, Vishegrad, Zhepa, Focha, Maglaj, Brchko, Olovo, Prijedor, Gradachac, Bosanska Krupa, Turbe, Prusac, Kozarac, Kalesija, Gornji Vakuf, Bugojno i Jajce. Iz ovoga je vidljivo shta je bilo namjenjeno Boshnjacima, iako ih je prije ovoga rata bilo neshto vishe od 44 %.
Najvishe o planovima Srpske demokratske stranke napisao je njen nesudjeni predsjednik Vladimir Srebrov, koji je u intervjuu za beogradski chasopis ”Vreme” (30. oktobra 1995.), rekao zashto je odustao od predsjednichke uloge, zbog, kako je istakao, genocidne politike koju su zagovarali najutjecajniji ljudi srpskog politichkog zhivota. Bio je upoznat sa mrachnim planovima SDS-a kojim je bilo planirano ekonomsko unishtenje Bosne i Hercegovine i istrebljenje muslimanskog naroda. To je bio, ujedno, plan SANU-a i plan RAM-a, istakao je Srebrov.
Amerika je uochila ”nemoc'” Evrope, pa su pod velikim pritiskom javnog mnijenja i novina poput New York Times-a, Washington Post-a i Wall Street Journal-a, trazhili da se bombarduju polozhaji bosanskih Srba oko opkoljenog Sarajeva. Vodja Republikanaca u americhkom Senatu Bob Dole hitno je trazhio od Bill Clintona da se zaustave krvarenja u Bosni i Hercegovini, jer, kako je istakao u Bosni se vodi nepravedan i osvajachki rat. Ne samo on, nego i drugi visoki politichari State Departmenta, pa i neki ugledni demokrati trazhili su od tadashnjeg predsjednika SAD-a da poduzme hitne mjere, jer embargo, kako su isticali, smeta samo bosanskoj vladi. Kada je opstrukcionistichka Britanija vidjela da je Amerikancima ”pukao film” i da c'e Bill Clinton intervenirati, nastojali su da to, po svaku cijenu, sprijeche i to na taj nachin shto je ”Britansko protivljenje americhkoj intervenciji protiv bosanskih Srba prethodilo je slanju britanskih vojnika.”5 Ovako ponashanje Britanije ne bi uspjelo da nisu imali veliku podrshku Francuske, pa i vec'eg dijela Evrope. Takvoj tvrdokornoj i krajnje neposhtenoj britansko-francuskoj politici, izgleda, smeta islam. Bez predmetno je govoriti o opasnostima bosanskog islama, jer on nema u sebi nikakve iskljuchivosti. Radi se o univerzalnom evropskom islamu bez nacionalnih i plamenskih stega, koji njeguje i razvija ljubav i toleranciju. Evo shta je jednom prilikom na ovo rekao Alija Izetbegovic': ”Mi smo evropski Muslimani (…) Mi hoc'emo da budemo i muslimani i Evropljani (…) Ja lichno najkomotnije se osjec'am kada kazhem da sam evropski musliman (…).”6
I samo sudjenje Slobodanu Miloshevic'u u Hagu dosta dovoljno govori da je njegova politika, za koju sada odgovara, imala podrshku od dijela Medjunarodne zajednice, posebno od strane Velike Britanije i Francuske. Podsjec'amo javnost da su ”najutjecajniji” pregovarachi oko sudbine Bosne bili britanski lordovi koji se nisu ponashali u skladu sa svojim zvanjem, nego su otvoreno stali na stranu osvajachke politike.
|
|
Americhka administracija je prozrela namjere Evrope pa je, bez ikakvog oklijevanja, stala u odbranu suvereniteta Bosne i Hercegovine. Bill Clinton, aktuelni predsjednik Sjedinjenih Americhkih Drzhava, uchinio je mnogo u sprijechavanju daljne agresije i ubijanja nesrpskog stanovnishtva, a posebno boshnjachkog naroda. Bosna i Hercegovina, s obzirom da je bila medjunarodno priznata i bila chlanica UN-a, imala je pravo zashtite jus protectionis. Sam Clinton je u svojoj predizbornoj kampanji kazao da c'e morati uchiniti puno vishe za Bosnu i Hercegovinu, kao shto je i prilikom inauguracije istakao da je ”neodrzhivo priznati legitimnost etnichkog chishc'enja”, shto znachi dictum factum. John Major je izbjegavao bilo kakav kontakt sa predsjednikom Billom Clintonom zato shto je americhki predsjednik otvoreno stao na stranu bosanskohercegovachke vlade. Prvi korak predsjednika Clintona bio je dostavljanje humanitarne pomoc'i iz zraka, na shto su oshtro negodovali Britanci. Takav vid pomoc'i Srebrenici, Cerskoj i Zhepi proshao je bez ikakvog incidenta, shto je ujedno bio i odgovor onima koji nisu vjerovali u izvodljivost ovakvih aktivnosti, jer su nam ranije predodredili da ”nestanemo”.
|
|
”U isto vrijeme Britanija i Sjedinjene Drzhave ukrstile su macheve oko uspostave Suda UN-a za ratne zlochine za bivshu Jugoslaviju.”7 Britanske rezerve u svemu ovome bile su zbog, kako oni kazhu, nemoguc'nosti utvrdjivanja dokaza, chime su opstruirali rad Suda i negirali potrebu formiranja Hashkog tribunala, zbog legitimnosti ove medjunarodne institucije.
Britanski zvanichnici se pitaju do chega mozhe dovesti formiranje ovog suda. Zbog ovakvog chudnog britanskog drzhanja neki osudjenici za ratne zlochine, valjda ohrabreni ovakvim kvalifikacijama, javno istichu da ne priznaju ovaj sud, pri tome chine upitnim njegovu validnost i legitimnost.
”Americhki sluzhbenici nisu mogli shvatiti shta to motivira britansku politiku. Neki su njegovali mrachne i vjerojatno neopravdane sumnje u niske financijske rachunice u redovima vishih sluzhbenika i politichara. Drugi su bili uvjereni da Britanija zheli obuzdati uspon njemachke moc'i u tom dijelu svijeta.”8 Ne slazhemo se u ovakvoj ocjeni, jer smo ubjedjeni u to da su Britanci prosrpski nastrojeni jer su smatrali da su im Srbi uvijek bili saveznici.
Vance-Owenov plan koji je predochen 1993. godine predvidjao je podjelu Bosne i Hercegovine po etnichkoj osnovi (muslimanski, srpski i hrvatski). Razvoj situacije na terenu bio je vrlo komplikovan, jer je Zapadna Evropa bila na strani agresora. Medjutim, Amerika se tome oshtro suprotstavljala.
Iako u vrlo teshkoj situaciji Alija Izetbegovic' je neizmjerno vjerovao da c'e, kada je rijech o podjeli Bosne i Hercegovine, odluchujuc'u ulogu odigrati javno mnijenje Sjedinjenih Americhkih Drzhava i americhka administracija. Jedan od najblizhih saradnika Johna Majora, Douglas Hurd je izrazio sumnju u moguc'nost nametanja bilo kakvih uslova bosanskim Srbima na shto ga je americhki drzhavni sekretar Warren Christopher upozorio: ”(…) da Zapad sigurno ima snagu, ali je odluchio ne upotrijebiti je.”9 Zbog takvog stava cjelokupnog Zapada, a posebno britanske zavjere, Brendan Simms u svojoj knjizi ”Najsramniji trenutak” primjec'uje: ”(…) Bosanci su se borili jer su dobro znali; ako se ne bore, bit c'e istrijebljeni.”10
|
|
U trenutku ochaja i neslaganja Zapada sa americhkim gledishtima postavljalo se pitanje kako unishtiti topnishtvo koje se nalazilo oko Sarajeva i koje svakodnevno sije smrt po gradu. Najvec'i protivnik intervencije, u pochetku, bio je nachelnik Generalshtaba americhke vojske, Colin Powell, ali je pod pritiskom javnog mnijenja popustio. Senator Bob Dole, veliki kritichar Bushove bosanske politike, primjetio je: ”Ako vec' nitko nije voljan braniti te ljude, oni bi barem morali imati pravo da sami sebe brane.”11 Britanija se oshtro suprotstavljala americhkoj intervenciji, a posebno zrachnim udarima, pri tome su bili ubijedjeni u neizvodljivost takvih aktivnosti. Ukidanje embarga na isporuku oruzhja bilo je samo pitanje dana, iako su se tome energichno protivili, ne samo Britanci, nego i Francuzi, Kinezi i Rusi. ”Douglas Hurd bio je taj koji je u februaru 1993. nagovorio njemachkog ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela da odustane od zahtjeva da se Bosancima omoguc'i da se sami brane. Britanija je bila ta koja je u Vijec'u sigurnosti zaprijetila da c'e se oduprijeti svakom pokushaju ukidanja embarga; i Malcolm Rifkind koji je putovao u Washington u posljednjem pokushaju da predobije administraciju Sjedinjenih Drzhava.”12
|
|
Besmisleno je ovo komentirati, jer je svima eo ipso, da je Bosni i Hercegovini namijenjeno unishtenje u chemu su posebnu ulogu, pored Velike Britanije, imale i ostale tri stalne chlanice Vijec'a sigurnosti Ujedinjenih nacija. Sjedinjene Americhke Drzhave su upozorile opstrukcioniste na chlan 51. Povelje UN-a i njihovu duzhnost da uchestvuju u odbrani napadnute chlanice Ujedinjenih nacija. Generalna skupshtina UN-a je dva puta (1993. i 1994.) izglasala ukidanje embarga. Od pet stalnih chlanica Vijec'a sigurnosti, njih chetiri su bile protiv ukidanja embarga, shto znachi da se i dalje nastavlja stradanje i agonija Bosne i Hercegovine i njenih gradjana. Odnos pjeshadije zarac'enih strana bio je 2:1 u korist bosanske vlade. Dok je bosanska vlada imala veliki debalans u teshkom naoruzhanju, chemu je doprinijela i Medjunarodna zajednica uvodjenjem embarga bosanskohercegovachkoj vladi, kako primjec'uje Brendan Simms, dovodi do toga da je: ”Ostavio Srbe u polozhaju goleme vojne nadmoc'i i praktichki uskratio Republici Bosni i Hercegovini pravo na samoodbranu prema Povelji Ujedinjenih nacija.”13
Vec' duzhe vrijeme Evropa pokushava stvoriti snazhan savez u okviru EU koja c'e uspjeshno parirati Sjedinjenim Americhkim Drzhavama. Dobro je, shto u tome nije uspjela,jer se pokazalo, barem na nashem primjeru, da su veoma pristrasni. Amerika je, ipak, odigrala kljuchnu ulogu u zaustavljanju krvarenja u Bosni i Hercegovini, jer je anglo-francuska koalicija bila na strani agresora pruzhajuc'i mu otvorenu podrshku. Mnogo je vremena potrebno ”civiliziranoj” Evropi da sa sebe skine hipoteku nositelja neokolonijalizma, jer je u nekoliko minulih desetljec'a bila glavni protagonista osvajachke politike.
Rat u Bosni i Hercegovini, posljedica je moralne nezrelosti Zapada koji je na pragu 21. stoljec'a dozvolio najmonstruoznije ubijanje, a kljuchni izvrshitelji i ideolozi tog nevidjenog masakra, koji se desio u srcu Evrope, josh uvijek nisu uhapsheni.
U ovakvoj konstelaciji snaga, potrebno je mijenjati nachin razmishljanja kod pojedinih ljudi. Apsolutno podrzhavamo genijalnog Alberta Einsteina, koji je rekao: ”Oslobodjena snaga atoma je promijenila sve osim nasheg mishljenja. Zbog toga se krec'emo ka josh nevidjenoj katastrofi. Potreban nam je, sushtinski novi nachin razmishljanja ako zhelimo da ljudska rasa opstane.” Da bi chovjechanstvo opstalo, mi se ne smijemo vrac'ati proshlosti, ali ni sadashnjost, koja je puna politichkih inverzija, nije nasha perspektiva, treba trazhiti nove sadrzhaje i okrenuti se njima u buduc'nosti. Narochito moramo istac'i da 25 zemalja, medju kojima su i moc'na Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska, Njemachka itd., manje izdvajaju za naoruzhanje i opremu, nego Sjedinjene Americhke Drzhave. Bez obzira na moguc'nost njihovog ujedinjenja, one ne mogu znachajnije parirati SAD-u, kao svjetskoj mega sili.
Zbigniew Brzezinski u svojoj knjizi ”Americhki izbor”, istiche da ”(…) tijekom sljedec'ih nekoliko desetljec'a americhka sila ostat c'e nezamijenjiva za odrzhavanje globalne stabilnosti, a najznachajnije prijetnje mogu joj doc'i samo iznutra (…)”14
Nekada moc'na Britanija u svojim proizvoljnim ocjenama, stalno je isticala da Srbi nisu jedini krivci za rat u Bosni i Hercegovini, chime su nastojali ubijediti nepopustljive Amerikance u fleksibilniji pristup ovom problemu. Medjutim, Amerikanci su dobro uochili da: ”Napushteni od Zapada i progonjeni zbog svoje vjere, mnogi su se Bosanci obratili islamu za utjehu, a islamskim zemljama za praktichnu vojnu pomoc' koja im je embargom na naoruzhanje bila uskrac'ena.”15 Ne mozhe se rec'i da je doshlo do radikalizacije islama, ali sigurno je, da je sve shto se dogodilo Boshnjacima u ovom ratu, mnoge osvijestilo i vratilo njihovoj vjeri, tradiciji i obichajima svojih predaka, koji su bili kod velikog dijela Muslimana zaboravljeni. Mnogo je primjera koji govore da je veliki broj Muslimana bio izvan svoje vjere, dajuc'i svojoj djeci neprimjerena imena, koja ni u kom sluchaju ne odgovaraju muslimanskoj kulturi i tradiciji. I, uprkos svemu, u svijetu, chesto kod neprijatelja Bosne i Hercegovine, prisutna je vrlo tendenciozna i neutemeljena ocjena da je u Bosni i Hercegovini prisutan islamski fundamentalizam. Pitamo se, da li je moguc'e da se zaobilaze, naprimjer, krizhevi koji se mogu vidjeti na svakom koraku, a najcheshc'e se nalaze i tamo gdje nikada nisu bili prije rata; bezbroj je primjera gdje pojedine institucije nose imena sa nacionalnim predznakom. U ovakvoj multietnichkoj, multireligijskoj zajednici, gdje se istiche jedan etnos na shtetu drugog nema razvoja bolje i prosperitetnije buduc'nosti. Predstavnici Medjunarodne zajednice ne smiju biti slijepi kod svojih ochiju, oni moraju voditi poshtenu i konzistentnu politiku, a oni to, nazhalost, ne chine.
O namjeri Britanije i njenih istomishljenika dovoljno govori njihov opstrukcionizam izrazhen u tome da su glavnu rijech oko podjele Bosne i Hercegovine vodili upravo Britanci, kao npr.: Douglas Hurd, Owen, Carrington, Malcolm Rifkind i mnogi drugi. Medjutim, americhka upornost se isplatila, jer su uspjeli ubijediti i svoje neistomishljenike da se Medjunarodna zajednica mora aktivnije ukljuchiti u rjeshavanju problema oko pitanja zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini. Za realizaciju americhkog plana bila je potrebna saglasnost svih chlanica Vijec'a sigurnosti Ujedinjenih nacija, koju su, napokon, dobili. Pitanje oko ukidanja embarga na isporuku oruzhja doshlo je u vrlo kritichnu fazu, jer se pochelo manipulirati, istichuc'i da Bosna i Hercegovina ne zheli da se ukine embargo. Na ove politichke igre oshtro je reagirao jedan od pregovaracha, Haris Silajdzhic', rekavshi da je ukidanje embarga najprioritetniji zadatak u ovom trenutku.
|
|
Rat je stao, mnogo je stvari josh uvijek ostalo nerjesheno. Dejtonski mirovni sporazum potpisan izmedju zarac'enih strana 21. novembra 1995. godine, nagradio je agresora i de facto podijelio drzhavu Bosnu i Hercegovinu. Iako je 11. jula 1995. godine u Srebrenici izvrshen nezapamc'eni genocid, gdje je prema pouzdanim podacima ubijeno 8.106 Boshnjaka, a po nekim podacima , chak i vishe od 10.000, uglavnom staraca, zhena i djece, boshnjachka strana je ucijenjena: ”Take it or leave it” (Uzmi ili ostavi), chime je nachinjena velika nepravda drzhavi BiH.
|
|
Posljedice ovakvih sramnih pregovora osjete se i danas, jer drzhava ne funkcionira ni po kakvom osnovu. Pitamo se, zar pochinjeni genocidi ne zasluzhuju pravedniji pristup u gonjenju pochinitelja tih nezapamc'enih zlochina. A da je kojim sluchajem ovakav zlochin pochinjen nashim susjedima Hrvatima ili komshijama Srbima, ubjedjeni smo da bi i istraga i kazhnjavanje bili daleko efikasniji. Ovako, svima nam je jasno shta je bilo namjenjeno Boshnjacima muslimanima od vec'eg dijela Medjunarodne zajednice koja je na primjeru nashe drzhave pokazala svu svoju bestidnost i brutalnost.
Radi postizanja trajnog mira na ovim prostorima mora se znati prava istina, bez imalo uvijanja i prikrivanja zlochina, jer c'emo samo tako doc'i do istinskog pomirenja i medjusobnog povjerenja. Javnost mora biti upoznata sa svim zlochinima. Pochinjeni zlochini ne smiju biti jus retorsionis – pravo vrac'anja istom mjerom, nego visoko svjestan i odgovoran odnos prema svim zhrtvama rata, kao i opomena da se pochinitelji pronadju i adekvatno kazne, bez obzira odakle dolazili. Podsjec'amo da je Justitia regnorum fundamentum – Pravda je temelj drzhava-vlasti.
Mostar, oktobar, 2005.
Odgovor Riste Chalije profesoru Aladinu Veledaru
Literatura:
1 Zbigniew Brzezinski, Americhki izbor, Politichka kultura, CID, Zagreb – Podgorica, 2004.
2 Zbigniew Brzezinski, Veliki promashaj, Vizart, Podgorica, 2001.
3 Brendan Simms, Najsramniji trenutak, Buybook, Sarajevo – Beograd, 2003.
4 Mehmedalija Bojic'. Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001.
5 F. William Engdahl, Stoljec'e rata, AGM, Zagreb, 2000.
6. Robert Kejgan, O raju i moc'i, Beograd, 2003.
7. Akbar S. Ahmed, Islam pod opsadom, Libris, Sarajevo, 2004.
8 Thierry Meyssan, Velika obmana, CIP, Sarajevo, 2002.
9. Dr. H.B. Danesh, Koraci ka miru, Bemust, Sarajevo, 2004.
10 Alija Izetbegovic', Govori, pisma i intervjui, Shahinpashic', Sarajevo, 1996.
11 Murad Wilfried Hofmann, Islam u 3. mileniju, Libris, Sarajevo, 2004.
12 Safet M. Halilovic': Islam i zapad, U perspektivi Asadovog mishljenja. IPA, Zenica, 2003.
____________________
1 Brendan Simms, Najsramniji trenutak, Buybook, Sarajevo – Beograd, 2003, str. 41.
2 M. Bojic', Uzroci genocida u Bosni, El-Kalem, Sarajevo, 2001, str. 93.
3 Simms, Najsramniji trenutak, str. 43.
4 Bojic', Uzroci genocida u Bosni, str. 98.
5 Simms, Najsramniji trenutak, str. 47.
6 Alija Izetbegovic', Govori, pisma i intervjui, Shahinpashic', Sarajevo, 1996., str. 43.
7 Simms, Najsramniji trenutak, str. 49.
8 Simms, Najsramniji trenutak, str. 52.
9 Isto, str. 53.
10 Isto, str. 53.
11 Isto, str. 54.
12 Isto, str. 57.
13 Isto, str. 60.
14 Zbigniew Brzezinski, Americhki izbor, Politichka kultura, CID, Zagreb – Podgorica, 2004, str. 15.
15 Simms, Najsramniji trenutak, str. 26.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-02-06
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|