Svaki od ovih aspekata, koji čine polivalentni sadržaj ove manifestacije, izuzetno je značajan i zahtijeva da se postavi i kao posebna i samostalna tema. No, imajući u vidu najširi kontekst, u koji se smješta ova izložba, ja bih se, ipak, zadržao, i to veoma kratko, samo na jednom, na samom studiju i značaju koji likovna kultura ima ne samo u obrazovnom procesu, nego i u našem svijetu života uopšte, prije svega zato što su u tome sadržani i osnovni razlozi prerastanja dvogodišnjeg studija likovne kulture u četvorogodišnji.
Nesumnjivo, naše vrijeme je u znaku povratka slike i sve većeg njenog udjela u komunikaciji i komunikativnom djelovanju. Ne radi se o definitivnom trijumfu vizuelne civilizacije, odnosno o povratku, na stanje prije Gutenberga i pisma gdje je slika bila najvažnije sredstvo komunikacije, na koju su računali i još uvijek računaju zaljubljenici i zanesenjaci u sliku, nazovimo ih zasad tako, nego o značajnom potiskivanju pisma i sve većoj participaciji vizuelne informacije i vizuelne komunikacije u našem svakodnevnom životu i praktičnom saobraćaju. Još više neslućeni razvoj tehno-slike sve do numeričke, koja nudi ”viđenje bez pogleda”, a koje su više tehnički, nego zanatski ili umjetnički proizvodi, otvara proces prerastanja i prevođenja pojmova u slike, na isti način kako je to svojevremeno pismo činilo pretačući dvodimenzionalne slike u jednodimenzionalne pojmove. Ovaj trend, koji obilježava tokove našeg savremenog svijeta života, postavlja i nove obaveze i zadatke ne samo u području komunikacije i komunikativnog djelovanja, čije su mogućnosti već sada nesagledive, nego i u sferi likovnog obrazovanja i vizuelne kulture, čije su granice i mogućnosti znatno proširene, a na koje se ovaj studij nije mogao oglušiti. A, izložba nastavnika, učesnika u nastavno-umjetničkom procesu studija, koja je tim povodom postavljena, samo je tu da značaj i ozbiljnost ovog čina pozdravi i uveliča.
|