|
Ima slika iz ovog inspirativnog kruga koje kao da su posuđene od prirode i potom udjenute medu ramove. Sad one, u ateljeu ili na nečijem zidu, svejedno je, svojom pitomošću i idiličnošću kazuju o jednom drugom, spokojnijem svijetu, istovremeno raskošnim bojama obasjavajući prozu naših života. A osim kolorističke svečanosti za naše oči, pokatkad iz slika, poput Keminih ”Jorgovana”, kao da osjetite mirise, ali to nisu ”cvjetovi zla” nego je to – govor cvijeća, koji u ramu života unosi tvoračke impulse, zazivanje prirodnosti.
Nakon početne faze, koju je jedan likovni kritičar nazvao ”shematizovanom”, Bolobanov kist kasnije je postao znatno slobodniji, razigraniji, što se vidi i na novim ”mrtvim prirodama”, koje su svojim nadrealističkim košmarom boja i ”uzbunjenošću” poteza osmišljeno dodavanje prirodi novih oblika, a ne njeno ”potkradanje”, što se čini kad se ”prepisuju” zbiljne pojavnosti.
A da je Boloban jedan od onih kreativaca za koje važi stvaralački imperativ da su stilska i motivska mijenjanja zadatost, dokaz je niz novih slika, prije svih ”Put u drugu dimenziju”, čiji naslov navješćuje potragu za inovativnošću, koja je ovjerena tim, čini se, najumjetničkijim djelom u opusu ovog slikara. Valja reći da je ta kreacija moćna i po otvorenosti svog značenja, svojom estetskom vertikalom i svojim za(letom), bijegu od shematizacije, otklona od naručilačkog slikarstva, diktata tržišta, bojazni od toga šta-će-reći-neki-tradicionalisti.
Iako je Boloban donedavno bio ”okorjeli” pejzažista, potom zapućen u nadrealističko kreiranje svijeta slike, sudeći po nekim dovršenim portretima ima se utisak da se ”upisuje” i u slikare ”pejzaža ljudskog lica”, poput ”Kraljice Katarine”, koja nas, iz zatamnjenje dubine bosanske historije, gleda sa Kemine slike.
|