|
Ako je pjesnik Boris Jovanović svoje ime i prezime utkao u novo, ono koje mu, prema njegovoj sopstvenoj senzibilnosti, najviše odgovara, a to je Kastel, čija nam je leksička simbolika, pretpostavljam, znana, onda i ne iznenađuje što se njegova stvaralačka opsesija hrani gotovo istom materijom: utvrdama mora i kopna, ostacima istorijskih znamenja, geografijom rastočene prirode, zaustavljenim vremenom, arheološkom pozlatom opustošenog postojanja. A Mediteran jedno od takvih utvrđenja, Kastela, bio je i ostao jedna od najprimamljivijih literarnih destinacija upravo zbog svog vjekovnog neiscrpnog izvorišta – duhovnog, mitskog, istorijskog, filozofskog… Takvi temelji Mediterana su osnovna inspirativna nit za pjesnika Borisa Kastela, i nominalno, svim stranicama i naslovima što ih je do sada objavio.
Međutim, kada se o Mediteranu govori kao o motivu, nijesu, nažalost, rijetka izvjesna pomodarska kretanja, olaka zalijetanja u njegov mnogostruki značenjski arhipelag koja, vjeruje se, garantuju određenu popularnost, trendovsku modernost, uz koju se, bez sumnje, lakše opstaje na tekućoj literarnoj sceni. Za takvu vrstu angažmana Mediteran je bio bogomdan. Zasigurno ćemo se pitati zašto pjevanje o Mediteranu može da poprimi i takvu konotaciju. Možda zbog toga što more samo svojim postojanjem asocira na vječnost, ali ne one rigidne, zauvijek date, forme, zvuka i likovnosti, već vječnost sa svim mogućim modalitetima i uzajamnom fleksibilnošću svih elemenata – legendi, mitova, čovjekovih (anti)civilizacijskih pohoda, umjetničkih misija, biofizičkih metamorfoza, rađanja i umiranja, istorijskog rušenja i građenja. Takvoj slici i takvom smislu Mediterana doprinosi, možda i najviše, njegova južnjačka odora, svjetlosna toplina, bonaca, blaženstvo mira i tišine nad njegovom površinom i njegovim obalama, tanana fleksibilnost svakog njegovog pokreta, pitomost svake njegove biljke, vruća ljekovitost njegovog žala, taj, reći će Sreten Petrović kad govori o poeziji Borisa Kastela, hedonizam i neiscrpna senzualnost. Eto još jednog razloga zašto je uvijek primamljivo pisati o Mediteranu i zašto ste, pišući o njemu, već na pola puta da se otarasite one kontinentalne magluštine, kopnenog sivila i magluština, one varvarske samožive silovitosti koja je u stanju da nas izglobi, da nam našu mentalnu matricu, a da toga nijesmo ni svjesni, rastrese, razdrobi i preusmjeri suprotno od pravca kojim smo se, ubijeđeni, zaputili. Sindrom varvarskog, međutim, i u književnosti i u svekolikom životu, zna danas, nažalost, da poprimi i pogrešnu, čak opasnu konotaciju. No, to je tema za sebe, koliko književna, toliko i socioistorijska. Jer more u svojoj masi, da se poslužim terminom iz fizike, niti se udaljava niti približava, niti se smanjuje niti povećava, ono je od postojanja istog obima. Takvo je i u poetskoj projekciji Borisa Kastela. Isto i različito, istovremeno. A ovaj paradoks o istom i različitom, istovremeno, lako je razjasniti.
|
Selma Hafizović: Akt
|
|
More je oduvijek isto jer ga nikakve okupacije i destrukcije, ma koje prirode bile, nijesu izmijenile do tog stepena da bi izgubilo svoj, i ličilo na neki drugi pejzaž. A opet, različito je, jer sve te mijene, ako ništa drugo, slagale su slojeve patine na njegove biljege i tako od njih stvarale sferične postamente, zagonetljive palimpseste o koje, manje ili više uspješno, oštrimo pera naše pjesničke imaginacije. I zato kažem da je Mediteran sazviježđe koje je svojom atraktivnošću, dionizijskom rasterećenošću, filozofijom permanentnog dograđivanja i istrajavanja pred istraživačima opterećenim njegovom strukturom, oduvijek bio neka vrsta dobitne kombinacije za one koji pišu o njemu. Čak i onda kada su se njegov duh i sveukupna masa preselili u davno korozirane palače i pjace, u portune i skaline, u fluid pustih đardina i gosparskih škura, u pejzaž kakav se, kao ambijentalna potka i problemski krug (mada ipak više kao ambijent) susreće i u poeziji Borisa Kastela. Ali, za razliku od mnogih drugih, on je svoju stvaralačku poziciju modelovao mimo ikakve računice i teorijskih naštimavanja i poravnanja.
Gdje je konkretno Kastel kao pjesnik u odnosu na unaprijed označenu sliku o Mediteranu? U pronalaženju odgovora možda ću početi od izvjesne jeretičke paralele, jeretičke jer tvrdim, za razliku od one poznate maksime prema kojoj je važno gdje ste se zaputili a ne odakle ste krenuli, da je za razumijevanje Kastelove poezije veoma važno ono drugo – odakle je pjesnik krenuo. Istina, sve što je napisao, a ne samo njegova najnovija knjiga, govori da se nije uputio, već nastanio, duboko ukotvio i za vječnost priklonio Mediteranu. A krenuo je odavde, od današnjeg vremena, od današnjih mjerila, otišao je od nas i naših svjetova jer, očevidno je, to nije i njegov svijet. Kastel je u egzilu. A egzil, u ovom slučaju Mediteran, daje smisao njegovom životu i stvaranju. Tako je paradoksalno, ali prirodno, egzil sušastveni prostor njegovog djelanja, tj. pisanja, njegova sloboda. A sloboda je, priznaćemo, jedan od temeljnih uslova za ispunjenje čovjekove individualnosti i umjetničkog komoditeta. U takvom sazviježđu, a sa osjećanjem neophodnosti simbioze poezije i istorije (parafraziram misao jednog od naših najlucidnijih pjesnika i kritičara Duška Novakovića povodom Kastelove poezije), simbioze koju možemo protumačiti i kao određeni postament pjesnikove lektire i intelektualne igre, dakle, u takvom sazviježđu Kastel je napisao zaista dobru poeziju. A najbolji je u onim pjesmama u kojima je manje mitološkog posredništva i istorijske simbolike, u kojima je dijaloški krug autorove refleksije istovremeno i noseći stub njegovog poetičkog instrumentarija i imaginativne raskoši.
Doduše, nekoliko katrena uvrštenih u ovu zbirku, bez obzira na referencijalnu stilogenost forme, donekle zaostaju za ovom konstatacijom. Ali kako nijesu ni svojom brojnošću ni svojom filozofijom preovlađujući u odnosu na ostalo pjesnikovo štivo, mislim da značajnije ne remete autorov stvaralački prosede. Kastelov poetski kredo i postupak u najnovijoj zbirci doživjeli su svoju kristalizaciju, zrelu, dovršenu utemeljenost, filozofsku izdiferenciranost i samosvijest. Njegovo pismo je složeno, sloj po sloj oformljuje pjesmu: jedan dubinsko ambijentalni, gotovo astralno fantazmagoričan u otkrivanju mediteranskog egzistencijalizma, drugi ironijski, kao otklon od sopstvenog beznađa, treći barokno zavodljivi diskurs u žalu za prošlim, četvrti renesansno-hedonistički prikaz mogućeg i sanjanog a mogao bi se dodati još po neki sloj.
Nasuprot fascinaciji svjetlošću, toplinom, balansom boja, ritma i zvuka, ukratko, pejzažom Mediterana, kao magmom neke vrste viteškog uznesenja Mediteranom koja izvire iz ove poezije, Kastel je u suštini jedak i surovo realan. Njegov stih nije ni romansa ni egzaltacija. Nema romantike tamo gdje se traži spas, gdje se smisao od besmisla brani veoma tankom linijom, niti u onome od čega se bježi. A od čega bježi Kastel? To će nam najbolje reći nekoliko stihova iz njegove pjesme Prijatelji:
Oni iz generacije (ako su uopšte pjesnici)
Troše honorar žigola dovoljan za
Voćnu salatu na terasi elitnog hotela.
Oni stariji, laskavci po ugovoru,
Balkanci iz večernjih škola, traže groblja
Jedrenjaka i mumije naših kraljica
Iako pred ogledalom znaju
Da je zaleđena lokva more za glamur.
Na momente nam se učini da su sva ta naša kretanja od sadašnjosti ka istoriji, od budućnosti ka sadašnjosti, o kojima pjeva Kastel, samo jedan virtuelni sinopsis čovjekove težnje za sopstvenim ispunjenjem. A kako je čovjek nesavršen, i ono što mu se učini dohvatljivim, s vremenom postaje iluzija. Da bi ublažio udar iluzije, a svoju svijest o njenoj neumitnosti učinio podnošljivijom, Kastel je oblači u sarkazam, kao u sljedećim stihovima:
Počinje kraj mediteranske poezije,
Kamenovani pjesnici doživjeće
Novo progonstvo zatočeni u mjehuru
Gigantske ribe što u zatvorskoj ćeliji
Morskog sveca visi preparirana.
Dakle, ništa od ljepote, mira i dionizijskog stapanja sa životom, od čega, samo na prvi pogled, vri pjesnikova misao. Njegova poezija je gotovo prevratnička, jer, bivajući omaž izgubljenom vremenu, istovremeno saopštava svu nedostatnost i tragiku naše sadašnjice.
Kastelova poezija ima svoj pečat. A do pečata, zna se, ne dolazi se tako lako. Zanosio se pjesnik fragmentom ili cjelinom, iluzionističkim premošćavanjem svjetova, poroznošću memorije ili trivijalnošću civilizacije, autor ostaje autentičan, svoj iskaz doveo je do stepena pročišćene forme i misaone punoće. Nudi nam, zapravo, saznanje da je autor spoznao sebe. Zato je i antička krilatica – Spoznaj sebe, spoznao si druge – tako srećno primjenljiva kad je u pitanju ego Kastela, ego njegovog mora. Koliko sebe toliko je i nas ovom svojom knjigom uveo u pustolovinu stvaranja, promišljanja, nemirenja, u pustolovinu traženja našeg sopstvenog glasa.
Ovdje ćemo se zaustaviti. Jer ukoliko bismo nastavili analizom Kastelove poezije bojim se da bi morali govoriti i o fenomenu tragizma, kao motivskom i egzistencijalnom otklonu. A to bi bilo previše. I za nas i za pjesnika. Pogotovo za pjesnika koji ionako ne obitava u našem vremenu. Jer od nas, kao što rekoh, treba bježati. A Kastel je to već uradio. Na tome mu najviše zavidim.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-05-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|