|
U sve tri knjige (Rod i dom, Udar orla, Glas divine) Sijarić tretira žensko pitanje, odnosno položaj žena u surovom muškom svijetu i radi to bez namjere da uljepšava i pegla stvarnost što ponekad stvara pogrešno mišljenje o samom piscu. U ovim knjigama muškarci djevojke prežaju, kradu, otimaju, siluju, šta god samo da cura bude onoga koji je zagledao; love je onako kako soko lovi zeca, ili lovac srnu, brutalno i bez milosti i treba li uopće reći da se djevojka najmanje pita za bilo šta.
Starosandžački jezik sa primjesama albanskog i ovaj put je vrlo pažljivo složen kao i kroz predhodne knjige, i to se najviše ističe u upravnom govoru. Sijarić se principijelno držao jezika u tolikoj mjeri da je na momente nerazumljiv i zamoran, no to samo potvrđuje njegovu teoriju da pisac nikome ni po koju cijenu ne treba da ugađa, no da slijedi trag svoje olovke i svoje spisateljsko čulo; (vranjaš, vudijen, sušina, potpiru, prošijevaš, tudar, vađam, ćutek, izun...).
Kod Sijarića ne važi ona Ćopićeva da se za ljepotu uvijek nađe dobrovoljni zaštitnik, ili ako važi, važi obrnuto. Ljepotu Safetovih djevojaka ’deru vukovi’, muškarci siluju na sred livade, Sanini je čak najstariji brat Smail, zaštitnik njen, istovremeno i najveća prijetnja jer mladost i ljepota djevojke ovdje je ostavljena na nemilost divljini, muškom ’vučijem’ svijetu.
U sve tri knjige se osjeti i eho staronarodnih pjesama i izreka, od prve kada je djevojka na konju iza sebe ostavila sve svatove kršne sandžačke momke i pod sobom konja izmorila, do Glasa divine i pjesme: Ima l’, ima l’ iđe, srca u junaka? Da s’ iz, da s’ izvadi, is tavnice Ajka...
Ponekad je poglavlje Sijarićevih priča samo jedna rečenica ili čak riječ i ona odlično funkcioniše u kontekstu teksta, dok je bez ikakvog smisla odvojena od cjeline.
Sijarić dugo piše svoje romane, a još duže ih ’cijedi’, teše, brusi, koriguje, držeći se one Kišove da riječi treba ubijati kao gamad, što je za pisca najteže.
Safet Sijarić rođen je 1952. godine u Godijerevu kod Bijelog Polja i sa svojim slavnim prezimenjakom Ćamilom ne dijeli samo prezime nego i spisateljski dar. Studije opšte književnosti završio je u Sarajevu, i piše isključivo prozu. Objavio je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla i Glas divine. Rukopis romana Rod i dom proglašen je najboljim na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za 1998. godinu, no autoru nagrada nije uručena iz, kako kažu, formalnih razloga.
U Safetovoj biografiji nikada neće pisati koliko knjiga je lektorisao i od koliko sirovih talenata je izbrusio prave pisce cijedeći njihov tekst kroz najgušća cjedila i to po nekoliko puta. Sijarić, iako živi u Sarajevu, ne spada u one pisce o kojima ćete čitati u sarajevskim medijima, i njegove sjajne romane teško da će proglašavati knjigama godine i to ne zbog toga jer one to ne zaslužuju. Nego zbog toga jer Sijarić ne pripada halci onih čije se prosječne knjige medijski eksploatišu i najavljuju na sva usta kao najbolje i prije nego što budu štampane. Ko nije u tom začaranom krugu, kada bi napisao bestseler, kao da ne postoji.
U Glasu divine, djevojka je ukradena iz kuće, šta ukradena, kuća je hajdučki napadnuta, otac, majka i brat djevojkin ubijeni a ona na zor, sa Arslanom na konja pa u planinu, i još na konju je silovana.
Ako Sijarićev raniji roman Udar orla ima u sebi surovosti i scena koje izazivaju mučninu, a ima, ni Glas divine ih nije lišen u potpunosti, i ako svi romani koji čine trilogiju liče jedan na drugi, onda liče taman toliko koliko su različiti i tek sva tri zajedno čine jednu priču koju je Sijarić uspješno priveo kraju.
Glas divine je nevelika knjiga, čine je osamdeset stranica sa pogovorom, i ona samo potvrđuje da nema debelih i tankih knjiga, no dobrih i loših, a ova je od ovih prvih.
Izdavač je Bosanska riječ iz Tuzle, aferim.
|