|
Profesor i književnik Alija Džogović, recenzent knjige ”Tri priče” u svojoj književničkoj besjedi, slovu koje je objavljeno u sklopu knjige, vrlo nadahnuto i analitično iskazao je svoje pozitivno mišljenje o ovom, samo po broju stranica, skromnom djelu Ikovićeve. On je, između ostalog, zapisao da se sa sigurnošću može reći, njen prozni uspjeh i pronalazak pravog književnog izraza, koji je kod ove književnice bio latentan – koji je bio prikriven u njenoj pričaonici pod zlatnim ključićem, negdje u dubini duše, govorne erupcije i životnog iskustva.
Takođe se može reci da je ona ovom knjigom realističkog žanra progovorila pravom riječju, našla svoj stvaralački izraz, ispoljila svoje skrivene i svoje ženske sposobnosti da priča i pripovijeda (i zapisuje) šta je bilo i kako je bilo. Zato je, pišući ove priče, i krenula od iskustva, saznanja i povoda, od doživljenih tema, od onoga što je vidjela i čula – što se dešavalo u njenom okruženju i njenom vremenu. Sa tog aspekta, njoj je blisko i to vrijeme, i ljudi o kojima govori i pripovijeda, i njihov govorni sistem i stilska nadgradnja. Istinitost i životnost njenih priča, njihovo motivsko jezgro, sočnost i negramatičnost njenog jezika, jednostavnost i unutrašnji nekakav žar svega, i još ponešto, svakako su osnovne pripovjedne vrijednosti – proistekle, svakako, iz narodnih pripovijedanja i narodne govorne (usmene) stilistike i bijelopoljskih izvora, i neispričanih priča.
Recenzent, književnik Džogović, zapisa da prva priča u ovoj knjizi ima autentičnu tematsku osnovu. Ona je, u stvari, jedna velika društvena drama, a u okvirima socijalne porodice našega vremena – ona je tragedija velikih razmjera. U njoj su u sukobu dva vremena – prošlo, sa naslijeđenom etikom i kulturom, i sadašnje, sa brojnim inovacijama i shvatanjima. Sve se dešava u sukobu na pragu između prošlosti i sadašnjosti. U središtu ovoga društvenog sukoba su autentični junaci, gorštačka zdrava energija i shvatanja života po logici prirodnog prava, emocija i bujice energije.
Tragika priče ”Vejsil” ima, možda, antičku rezoluciju i kao društvena drama i kao lična tragika. Njeni likovi su osobe iz stvarnog života, tipični za svoju sredinu, za svoje vrijeme i svoju biološku prirodu. Oni postupaju po zakonu emocija i vlastitih želja čiji su biološki korijeni rezultat pravno-etičke strategije prošlosti i njene socio-kulture.
Priča druga, ”Bihorska nevjesta”, je, takođe, osobita i samosvojna socio-egzistencijalna povijest o bošnjačkoj sandžačkoj (bihorskoj) etici i porodičnoj kulturi. Njena tematika je tipična, likovi onakvi kakve vidimo u svakoj bošnjačkoj sredini – obdareni čistotom duha i percepcije života, kreativni u diskursu gradnje budućnosti, prirodni i energični, i posebno čuvari tradicije, i lične i kolektivne etike. Siže ove priče doveden je do savršenstva, kao i njen didaktički diskurs i gustina jezičkih gnomskih znakova – što u stilističkom smislu predstavlja impresivan poetski etimon. Književno-jezička estetičnost ove priče, zasigurno, ide u vrhove proze ovoga žanra – po modelu da riječima bude tijesno, a mislima široko. A što je postignuto piščevim odnosom prema jeziku – onom lijepom bosanskom jeziku ”čiste genijalnosti i ranga narodnih umotvorima” – kako je govorila slavna Isidora Sekulić.
I priča treća, ”Senada”, ove Nazine knjige je osobit primjer oblikovanja tipičnih likova. Ikovićeva je zaista uspjela da stvori savremene književne likove – originalne i kompletne, konkretne i stvarne, i postojane. Oni su psihološki i etički cjeloviti. Priča ”Senada”, uistinu bi se moglo reći, je takođe, teoretski primjer dobre kratke priče.
Neka se zapiše i to: u diskursu opšte definisanosti pripovijedanja Naze Iković stoji, kao integralni rezime, da ona posjeduje prirodni dar i kulturu za realistično kazivanje blisko narodnim adetima (kazivanjima), smireno kazivanje po mjeri umjetničkog djela, manir i sposobnost koju je naslijedila od onih narodnih pamtiša i pametara u svojoj, podosta homerskoj i bošnjačkoj sredini. A činjenica je da u Sandžaku još traju homersko pjevanje i pripovijedanje – potvrđeno u opusima Avda Međedovića, Adema Kurtagića, Đula Bahovića, Ašira Ćorovića, Džemaila Arnautovića i mnogih drugih bošnjačkih pjevača, ali i Naze Iković – kao kazivača i zapisivača umjetničke priče.
Zaista, Naza umije i zna da pronađe i izdvoji prava literarnu temu i autentičan događaj, da sa lahkoćom vodi tok radnje po brižljivo utvrđenoj teorijskoj skali – sve do njenog raspleta, dramskog, pripovjednog, stilsko-lingvističkog. Dijalog u njenim pričama je spontan i prirodan, gramatički i semantički čist i prilagođen tempu pripovijedanja, kompoziciji priča i stepenu kulture likova i društvene sredine. U ovakvoj jezičkoj umjetničkoj funkciji je, zaista i njen kompletan jezički sistem. Realistički manir pripovijedanja i primjena narodne jezičke forme u umjetničkom djelu, osnovne su komponente i karakteristike književne kreacije Naze Iković.
Meni ubogom zapisivaču ostalo je još da kažem i zapišem i ovo: Naza Iković je rođena 20. decembra, daleke 1929. godine, u Bistrici kod Bijelog Polja. Završila je srednju medicinsku školu, a zatim radila u Rožajama, Peći i Beranama. Još od godine 1955. došla je u Švedsku i sada živi u Halmstadu.
|