|
Izreći istinu o naravima Gačana i okolnostima u kojima su nalazili u toku burnih, bremenitih i životno pogibeljnih vremena nije lahko. Nije lahko ali ne zbog straha od izricanja istine, već najviše zbog potrebe pravednog govorenja u uvjetima traganja i otkrivanja niti složenog spleta osobnih poimanja i osjećanja i neočekivanih i neželjenih zbivanja. Proniknuti i vjerno opisati ne samo što je viđeno, već i ono što stoji iza viđenog, ne samo ono što se natura presijom moći već naziranjem u toj moći nemoći, ne samo onim što se proglašava pravednim i dobronamjernim a, u svojoj nakani i svrhi je rušilačko, smrtonosno, genocidno, podrazumijeva umješno korištenje autentičnih dokumenata, pouzdanih iskaza očevidaca događaja i nepristrasnih ocjena vlastitih doživljaja pisca knjige ”Gatačka krvava zbilja”. U autorove opise ličnosti i događaje sadržanih u knjizi sumnja nije opravdana, jer Lutvo Džubur svoje sudove o svojim doživljajima i doživljajima drugih, temelji na brojnim autentičnim, izvornim argumentima. Dosljedni slijed istinitog kazivanja o mirnim, prelomnim i genocidnim zbivanjima u prelijepim i povjesno znamenitim predjelima Gacka i njegovih okolnih sela i zaselaka je i misaono i osjećajno kompleksno, suptilno i naporno a, naročito, ako se u sklopu kazivanja ponire istovremeno i u intimna, unutrašnja doživljavanja sudionika zbivanja i u njihova emotivna prenapeta i zlom slutnjom ispunjena okruženja. Takav tok kazivanja može slijediti samo osoba sklona istini, osoba koja je očuvala duh ljudskog dostojanstva i koja nije izgubila povjerenje u ljude druge narodnosti i vjeroispovijesti nakon neposredno doživljenih i (ili) posredno spoznatih korijena i posljedica genocida nad Bošnjacima u Gacku i nakon trnovitog, antifašističkog puta kojim je hodio i na kojem su njegova dva brata, dva hrabra partizana, ubijena od izroda srpskog naroda, od četnika. Detalji opisanih osobnih doživljaja i doživljaja svojih sugrađana govore i osobinama ličnosti autora, o Lutvi Džuburu onakvim kakav on stvarno jeste: častan čovjek, istinski humanista i antifašista, hrabri partizan, čovjek koji je nepravednim mjerama drugih slaman ali nikad nije slomljen, čovjek široke i ljudskošću obdarene prirode.
Lutvo Džubur argumentirano, hronološki i stilski umješno piše o općim, psihološkim atmosferama jako zasićenim emotivnim nabojem, o bremenitim okolnostima i burnim događajima posebno u početnim danima Drugog svjetskog rata i u prvim mjesecima agresije na Bosnu i Hercegovinu. U početnim, kao i u kasnijim, dramatskim i prelomnim zbivanjima djelovali su pojedinci različitih shvatanja i ponašanja. Iz autorovih opisa struktura ličnosti i ponašanja pojedinaca u vidljivi su dijametralno suprotni porivi i ponašanja aktera događaja o kojima autor plastično i reljefno piše. Lutvo piše o Gačanima, kao i drugim pojedincima ili grupama pojedinaca koji su se namjerno ili sticajem okolnosti našli u vrtlogu zbivanja u Gacku od 1941. do 1995. U finom nijansiranju naravi ljudi, Lutvo Džubur posebno i analizira strukture ličnosti dva ”tipa” ljudi: ljudi koji su izabrali put dostojan čovjeka, put antifašizma i onih koji su se odlučili za suprotan put, za put fašizma, za put progona, mučenja i ubijanja drugih samo zato što su druge vjere i (ili) nacije. U opisima autentičnih izjava i ponašanja ideologiji fašizma sklonih pojedinaca, Lutvo Džubur otkriva u njima njima svojstvenu unutrašnju inferiornost i dugo, pritajeno njegovanu mržnju i osvetničku strast. Ohrabreni propagandnim porukama moći i obećanjima njihovih gospodara a i naziranjem mogućnosti pljačke, ti pojedinci su samovoljno ili po nagovoru ”autoriteta” oblačili četničke ili ustaške odore u oba vremenski različita perioda (1941.-1945. i 1992.-1995.). Razmak od pedeset godina između događaja koji su imali kobne posljedice za žitelje Gacka jeste veliki, ali način i ishod vršenja zločina nad nevinim žiteljima grada, sela i zaselaka Gacka su nosili u sebi istu sadržinu, skoro identičnu destruktivnu, ljudski pogibeljnu nit. Karakteristični lik jednog, od vrlo rijetkih gatačkih Bošnjaka koji su prihvatili logiku progona Srba ili ubijanja antifašista, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest, je lik kočijaša ”dvometraša, štrkljavog, grubih crta lica, krupnih zubi, a uz to još i ćelav koji dobi naziv ”Zuban” i ”Ćelo”. Vođa i istaknuti propagator i ustaških zločina u Gacku Tonogal koristi ”Ćelinu” korpulentnost, nepismenost i zastrašujuću pojavu pa ga uzima za pratioca i vodi sa sobom zbog vlastite sigurnosti.”
Autor opisuje strukture, motive i ponašanja pojedinaca koji su izabrali drugi put, put ljudskosti i nenasilja, put kojim idu oni kojima je ideologija fašizma strana. Ko su oni? Autor piše o njihovom djelovanjima u teškim i neizvjesnim ratnim vremenima u Gacku, o njihovoj predanosti pravdi i pravičnosti, o njihovoj neustrašivosti. Imena i prezimena poginulih gatačkih partizana u toku Drugog svjetskog rata i imena i prezimena poginulih branilaca nezavisne i međunarodne priznate države Bosne i Hercegovine (1992.-1995.) uvjerljivo govore o spremnosti žrtvovanja vlastitih života u okolnostima, u kojima odbrana ljudskog od neljudskog, čestitog od nečestitog, dobra od zla doživljena plemenitim i uzvišenim činom. Autor ne zaboravlja i one pojedince koji su, u uvjetima brojnih poteškoća i prijetnji vlastitim životima, sklanjali i spašavali pripadnike drugih naroda. U prvim danima ustanka, u partizanskim redovima su bili četnici koji su, pod parolom borbe protiv ustaša, ubijali nevine Bošnjake.
Dokumentarni opisi događaja govore istinu o ”Koritskoj jami” (”Dizdaruša”), o Kuli Fazlagiću o kojoj se dugo šire neistine kao ”ustaškom leglu”, ”Alkazaru”, ”Toledu”, o ”braniku ustaške države” i o zločinima ”partizana” u Borču i Kuli Fazlagić. Zločini nad Srbima, mučenim i bačenim u ”Koritsku jamu” se stalno pripisivalo Bošnjacima iako stvarni dokumenti govore suprotno. U širenju neistine uvijek se zanemarivala činjenica da su ustaški povjerenici i ustaše sa strane ”zločin organizovali i po njihovim nalozima realizovali. Za svako djelo, pa i za ubistvo, postoje nalogodavci i izvršioci. U jednom ustaškom dokumentu se navodi da je ”noću 4. i 5. lipnja pobijeno od strane ustaškog povjerenika g. Hermana Tonogola 140 ljudi sela Korita, kotara Gacko kod Golubinje jame više sela, a 9. lipnja ubijeno je po ustašama i bačeno u tu jamu 27 ljudi iz Stepana, Avtovca i Gacka, te je u istoj 167 leševa…” Autor ukazuje na neutemeljenost shvatanja o Kuli Fazlagiću kao ”ustaškom leglu”. Njihov otpor je bio usmjeren prema četnicima, a ne prema partizanima. Doduše, napad na Kulu 13. novembra 1943. godine, partizani, ustvari četnici u partizanskim redovima, su i ”pored, takoreći, mirne predaje sela stradali su mještani i jedna broj milicionera iz kulskih sela, a odmazdu su izvršili ostrašćeni i revanšisti koji su se inflitirali u partizanske redove i izabrali metod odmazde”. Lutvo Džubur otkriva dugo skrivani masakr i ubijanje od ”190 do 320 žitelja od djeteta do starca” žitelja Borča. Autor pokazuje činjenicama da je ubijanje nevinih žitelja Borča je ishod partizansko-četničke operacije.
Tradicija otpora prema fašističkim i nacionalističkim namjerama i ponašanjima nastavljena je i u periodu 1992-1995. Genocid nad Bošnjacima Gacka je ponovljen. Ubijeni su mnogi Gačani. Mnogi su protjerani sa svojih ognjišta. Međutim i organizirani otpor je stalno rastao. Autor opisuje puteve i hrabrost boraca Gacka koji su, u borbi sa četnicima a, kasnije, i sa ustašama izvojevali mnoge pobjede. U odbrani Mostara udio gatačkih jedinica je velik.
Ukazali smo samo na neke detalje sadržane u vrlo dokumentiranoj, zanimljivo pisanoj i humanim porukama ispunjenoj knjizi ”Gatačka krvava zbilja”. Knjiga Lutve Džubura nije samo uvjerljiv povjesni dokument o mirnim i ratnim zbivanjima u Gacku u periodu od 1941. do 1995., već i slikovita psihosocijalna studija o ljudima, njihovim naravima, stradanjima i otporima. Knjiga je hronologija događaja i ponašanja ljudi u njima, ona otkriva istina o zbivanjima koji su dugi niz godina sakrivani. Autor uvjerljivo piše i o korijenima zločinačkih poriva pojedinaca – nosilaca i izvršilaca genocida nad Bošnjacima, ali i o korijenima poriva i ponašanja onih koji su borili protiv zločinaca, protiv zla. Izbor pravednog puta se mogao i očekivati, jer su ponosni i čestiti žitelji Gacka osjećali da je to put kojim su od iskona išli njihovi predci. Tokovi i ishodi događaja koji su argumentirano, znalački i reljefno opisani u knjizi ”Gatačka krvava zbilja” su i uvjerljiv pokazatelj puteva kojima savremena društva mogu ići. Jedan je destruktivan, rušilački i smrtonosan. Drugi je human, pravedan i za svakog normalnog čovjeka poželjan. Vjerni opisi događaja i ponašanja ljudi u grozomornim vremenima, u vremenima gatačke krvave zbilje govore o ishodima oba puta. Iz sadržaja cijele knjige je vidljivo koji put pisac knjige zagovara. To je put kojim je i sam išao i koji jedino vodi opstanku i sreći čovjeka. To je put humanosti i optimalne nacionalne i vjerske tolerancije.
|