|
Šesnaesta stihozbirka Alije Kebe Crta nastala je od istog psihološkog i poetskog materijala iz kojeg je ovaj ”zamostareni” pjesnik izneimario ne samo nepremost nego i ostale ”razmošćene” knjige (”Mostari i barbari” 1995., ”Hiljadu malih Mostara” 1998., ”Knjiga mostopisca” 2004.) u kojima je, riječju i kamenom, bojama bola i nemjerljive žudnje dočarao sliku grada kome su iščupali srce. Ne priznajući vjerske niti političke podjele, strasno ljudski opredijeljen, Kebo je užasnut silinom zla koje je u ratnoj pomami uništilo sve čega se dotaklo, razdvojilo ljude, zakrvilo braću, porušilo zdanja, oborilo spomenike vijekova, masakriralo čak i mrtve pjesnike, posijalo mržnju, jed i jad, vrijeme zaustavilo u čvor bola i besmisla.
”Gdje li se ukopaše mrtvi
Gdje li se denuše živi
Ako su, a jesu bitisali
Je li prošlost prošla
Je l’ sadašnjost došla
U budućnost na koju su
kidisali…”
To je isti onaj osjećaj vremena kao kazne koji je gorkim mastilom ispisao i Velimir Milošević u jednoj granatiranoj noći na obali Miljacke:
”Gruvaju negde topovi
Ne čujem ali osećam
Strahom te svojim zaklanjam
Nije to ništa ljubavi
Samo se nismo trebali
u ovo doba roditi”.
Skup istorijskih okolnosti dobio je svoju punu upečatljivost u intenzivnim bojama subjektivnog doživljaja koji je neosporni podatak preobrazio u pulsirajući impuls kreativne energije. Jer, istorija je mrtva, bar u umjetničkom smislu, ako u nju, kako bi rekla Vesna Parun, nije ubrizgana ”krv svjedoka”. Kebo je svjedočio svim svojim bićem, mišlju, osjećanjima, pamćenjem, srcem i krvlju. Razoren grad, a pogotovo srušen most imaju za njega mnogo dublje značenje od spiska ”ratne štete”. Za pjesnika koji je Hercegovinu, sa krunom mosta, nosio u sebi kao svetinju, dokaz ljepote i dosegnutog smisla ljudskog postojanja
”Sunce je zažareno, mjesec rumen
svi smo u njoj, ona u nama
Kamo god išao njezin grumen
nošah u džepu i na usnama”
most je bio (i ostao) jezgro čovjekovog identiteta, prepoznajni znak i suštinska riječ ”na početku svih stvari”. Most koji se svojim visoko uzdignutim lukom izvio iznad vode, zelene Kebine Neretve ili Dizdareve ”modre rijeke” na međi ovozemaljskog i onostranog, ima stvarno i još više metafizičko značenje. Njegova nebeska projekcija je duga, a zemaljska kameno Dizdarevo kolo
”Kol’ko kola
od kola do kola
kol’ko kola
od kola do bola”
u kojem se radost i bol prožimaju u kružnoj putanji, oličenju
savršenstva i ukletosti, spoznaji ali i gubitku sebe
”U žilištu stišćen
zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Postoji li prvi”
(Dizdar)
Između želje da ode (”u pustoš i nigdinu”), iz svog doba i iz sebe, i nemogućnosti da to učini, iz pobune i krika, između gordosti i satrtosti, između ponosa i očaja, Kebo se sav ugnjezdio u riječ neprebol, ono stanje između koje, po njemu, odslikava ”zbunjeni trenutak vječnosti”, dubinu i širinu ”modre rijeke” mjerene dimenzijama našeg unutarnjeg vremena.
|
Alija Kebo: Crta
|
|
Iako nelogizam nepremost asocira na konkretnost nedavnog istorijskog trenutka, događaj precizno određen hronološkim i prostornim koordinatama, ne treba se zadržati samo na prvom, nametljivom utisku. Ustvari, nepremost se može smatrati i kao sinonim riječi neprebol koji je filozof Miodrag Živanović uveo da bi objasnio čudno stanje sebe, neuhvatljivost poetskog kosmosa jednog Branka Miljkovića ili Momčila Nastasijevića, pa Vaska Pope, Maka Dizdara i Velimira Miloševića. Za njega ”neprebol (je) jedna posebna, čudna vrsta boli… stanje u kojem ne može tek tako da se živi, ali takođe ne može tek tako ni da se umre… moglo bi biti da neprebol, kao takav, nadmašuje i život i smrt”. Neprebol je agon, neprekidno vrtloženje koje bi se u Kebinom slučaju moglo nazvati i žudnja. Kako se poezija Branka Miljkovića može ”razumijevati iz sebe same”, a Kebina (kao i Miloševićeva predsmrtna zbirka Ovo je Balkan, draga) u sadjestvu sa onim što je pokrenulo (ili zajazilo) moćni tok njegove stvaralačke bujice, to će rezultati biti različiti, ali u refleksivnost Kebinog iskaza ne treba sumnjati. Dokumentarnost, dakle prigodnost naglašena prisustvom vrlo impresivnih fotografija izmrcvarenog grada je vanjski sindrom, nepobitnost pred kojom se ne mogu (i ne smiju) zatvoriti oči. I sve je tako. Niko nas ne može razuvjeriti da su Kebini stihovi grcaj ranjene duše, jezivi krik ogoljen do jezgrovitosti Dizdarevih gnomičkih poruka:
”Ima dana, noć oštri sočivo
za sve što se kreće
sve što je živo
šta je na redu:
dan ili noć
Ko li će otići
ko li će doć”.
U zbirci nepremost je psihološka atmosfera, a crta ponižavajuća i dehumanizirajuća životna svakodnevica. U Kebinoj poetskoj ”geometriji” crta ima posebno mjesto. Ona je neminovnost podjele, zakon ograničenja, predznak ništenja. Crta je dio mreže, prečaga kaveza, rampa povjerenju i plemenitijim sadržajima duše.
”Crta se vidi na licima
vidi na drveću i spomenicima.
Ne može se gumom izbrisati
Ni bagerima ukloniti
Crta je duboko ukopana
Crta široko zacrtana
Pogubna je za ljude
Poželjna za sulude
Grad je poznat po crti
Hajd’ tako živi na crti
Do sudnjeg časa i do smrti”.
Čitajući tekst bez filozofske dioptrije interpretacije povodom
Kebinih crta koje pojavu izjednačavaju (=) ili poništavaju (X) ili umnožavaju (opet
X) ili je pomiču u nepoznato vjerni tumač Ivo Mijo Andrić je jezgrovito pronikao
u srž Kebine poetske i ljudske enigme:
”Njemu su (pjesniku) strane podjele i granice (dakle crte). Strana mu je komšijska ljutnja i susjedska šutnja. Njegova slika ne trpi okvir za mržnju. Kroz njegov stih ne teku mutne vode niti su njegove rijeke bez mostova. A Mostaru su, koliko juče, uskraćivali pravo na mostove. Na mostove koji tvore njegovo ime. Na simbole spajanja i prirodnog zajedništva. Pjesniku Kebi samo je jedinstvo blisko. Makar je ono satkano i od različitosti.”
Za svoje pjesničke gradnje Kebo je, kao i Dizdar, koristio zdravu i čistu žilu hercegovačke riječi. Shvatajući da ”atom pjesničkog jezika nije stih… nego riječ”, on je brižljivo birao i klesao riječi, slagao ih po obliku i težini. U tome je slijedio vijekovima potvrđenu mudrost da ”lijepa riječ i gvozdena vrata otvara”, a da zla i surova riječ koja pobjegne ispod jezika ”kosti lomi”. On prihvata Simovićevu personifikaciju po kojoj riječi mogu biti i grozdne i rodne, i hljebne i medne, vinske ali i zmijske. Blisko mu je i Miljkovićevo shvatanje o teškoj riječi koja ubija. Riječ mržnje, nasilja ili kletve teža je od kamena obješenog o vrat, opasnija od usova i kamene kiše koja usmrćuje ljude, tamani stoku i satire ljetinu. Takva riječ je, za Kebu, kazna božja:
”Riječ kao malj i gromada
koja s neba i zemlje pada”.
Kebina zbirka, iako ispresijecana crtama, pomaže da svako u sebi izgradi onaj dio mosta koji nedostaje da bi se, nakon svega što se dogodilo, prešlo na obalu oprosta i pomirenja.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-07-12
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|