|
Rijetko smo se sretali, premda to nije smetalo da nađemo zajedničku žicu. Naši razgovori su, uglavnom, bili vezani za književnost. Mehmed ju je živio (i živi), na čemu sam mu, zašto ne priznati, ponekada i zavidio. On je to znao. Nažalost, hljeb pisca ima puno kora, pa samo oni ”pravi” – bilo nadarenošću, bilo političkim i inim vezama, jedu onaj ”regularni”. Pokušavao sam, uvijek iznova, pojasniti Mehmedu da on spada u nadarene i da će, ako Bog da, stvari jednom doći na svoje.
Prije nekoliko dana sam dobio rukopis ”Svjetlo lampe”. Čitao sam pjesme i čekao samo da vidim kako će izgledati naredna. Saznavao sam ono što sam već mislio da znam, ne prestajući se ibretiti. Mnoštvo slika, krokija, uhvaćenih trenutaka. Kao da ih je uštirkao i stavio na papir i kao da im je vazda mjesto na njemu bilo. Činilo mi se da svaki treptaj oka i ono što se treptajem obuhvati Đedović pretvara u stih. Njegova poređenja su mirisala zrelošću (”Munara para nebo ko zaoštrena olovka”; ”Ko korijen sam, nazor iščupan”; ”Kišni dani razvlače oblake ko fijakerom”; ”Druge žene dozivamo ko pravi muškarci, a svoje puštamo da suzama brišu godine”).
I bilo ih je još na pregršti, ko najboljih trešanja.
Pa sam polahko primjećivao. U njegovim pjesmama Đedović dira i u naše male tajne i strahove, ne remeteći davno uspostavljene rituale (”Džin”); bude dobar suprug i otac ne libeći se to i prikazati u svega petnaest redova, nekome možda nedovoljnih, ali bistrih ko suza (”Poslije dvadeset tri”). Jednostavno opisuje kako izgleda biti odrođen od nekoga za koga misliš da se nikada odroditi nećeš pa rastanak dođe kao ”fait accompli” (”Dva kamena”). Opominje i uči kako je život jeftin, kako ga rovovi kradu i kako ga ljudi, jedni drugima, čine gorkim (”Na crno- bijelim fotografijama”; ”Mani se ljudi”; ”Starimo”). U pjevanju ”Jedan život” kaže da ”rat je rat i u malu riječ stotinu života stane”. Vrati me u nevrijeme koje sam poželio zaboraviti. Bude korektiv za misli i sjećanja. Zabrine i uputi poručujući u dva maha: ”Svijet preglasno šuti – Čekamo sutra, a puštamo danas da prolazi, mjesecima dogovaramo kampovanje”.
Ne bavi se dalekim zemljama i ljudima. Tu je, u komšiluku, vrti se, skita, promatra nas iz nekog budžaka. Likovi iz pjesama su nam bliski, kao da smo u istim avlijama odrastali. Razumijemo ih, pokušavamo shvatiti i ono nelijepo u njima. Zbog toga je Mehmed pjesnik surove svakidašnjice (”Sitan je sat”; ”Hronika”), ali i lijepe bosanske prošlosti, pokazujući da povratak u djetinjstvo, ma kako kratak bio, obično isijava pozitivnost (”Budžaci sjećanja”). A kada napiše: ”Zatvori knjigu, odgovor još niko nije dao, a papir iz sobe daj majci, tri godine može raspaljivati vatru, barem neke koristi – Zatvori knjigu, ništa nisi naučio” – u hipu bi pomislio i da defetizam širi. Budućnost je, nada se, ipak vedrija za sve (”Cigani se vraćaju”).
Mehmedove pjesme su pune mijena. Tako i mene pečate. Nasmijem se pa zasuzim, sjetim se da sam zaboravio, pa zaboravim da sam se sjetio. Osjetim dan u pjesmi, a onda me potrefi sjajan nokturno. Čitajući oćutim žigu u duši. Ali i ravnodušnost (”Biseri”; ”Više ne mislim”; ”Bili smo tu”). U jednoj andrićevski kontemplira da je 55 godina ”prerano da umreš, prekasno da s nekim odeš na kafu, a završiš u krevetu”. Od predanja pravi ljepotu (”Pašin put”), oduševi me minijaturama (”U vodi”; ”Za dobro jutro”).
Dirajuća je počast dragom Bogu (”Ni list ne opadne”).
Sijaset onoga što vidimo i čujemo izgleda normalno, često kao nešto što možda nije spomena vrijedno. Sa takvim stvarima se poigra Mehmed, zasjedne i za stolom osvane, pa najutri i zapis za novi dan. Ni iz čeg pjesmu napravi. Svojim igranjima me, samo na momente, podsjećao na Alispahića starijeg (”Svjetlo lampe”), ali i na Brkine širine. Pjevanja su povremeno otisci Ibrišimovićevih bosanstava, Kordićeve elegičnosti, Vešovićevih reminiscencija (”Dug put”) i Sidranovih alčakluka (”Breskve smo ipak kupili”). Ipak, jedno je sasma sigurno. Mehmed Đedović je kovina za sebe, jasan pisac. Sublimat dobrih strana bosanskohercegovačkog urbanog i ruralnog. Hibernator trenutka. Zašto ne reći – pero pretplaćeno na naklonost muza!
U rukopisu se sabralo na desetine lijepih naslova sa filom što ih puni i stoji ispod njih. Ko ne zna da je riječ o prvoj knjizi pjesama mislio bi da je pred njim ”izbor iz poezije” ili ”best-of” zbirka. Tako nije, što je jog jedan od razloga moje začuđenosti i radosti. Naumio sam napisati jog i ovo: ”Zbirku poezije Mehmeda Đedovića preporučujem za ukoričavanje. Samo na taj način bi ”Svjetlo lampe” moglo obasjati čitaoce. Tako bi, neke nove djevojčice i dječaci mogli zavoljeti pjesme i početi ih čitati, a docnije i pisati. A to nam je, danas, možda potrebnije nego ikada”.
U Tuzli, čekajući proljeće 2006. godine
Omer Ć. Ibrahimagić
|