|
Shesnaesta stihozbirka Alije Kebe Crta nastala je od istog psiholoshkog i poetskog materijala iz kojeg je ovaj ”zamostareni” pjesnik izneimario ne samo nepremost nego i ostale ”razmoshc'ene” knjige (”Mostari i barbari” 1995., ”Hiljadu malih Mostara” 1998., ”Knjiga mostopisca” 2004.) u kojima je, rijechju i kamenom, bojama bola i nemjerljive zhudnje docharao sliku grada kome su ishchupali srce. Ne priznajuc'i vjerske niti politichke podjele, strasno ljudski opredijeljen, Kebo je uzhasnut silinom zla koje je u ratnoj pomami unishtilo sve chega se dotaklo, razdvojilo ljude, zakrvilo brac'u, porushilo zdanja, oborilo spomenike vijekova, masakriralo chak i mrtve pjesnike, posijalo mrzhnju, jed i jad, vrijeme zaustavilo u chvor bola i besmisla.
”Gdje li se ukopashe mrtvi
Gdje li se denushe zhivi
Ako su, a jesu bitisali
Je li proshlost proshla
Je l’ sadashnjost doshla
U buduc'nost na koju su
kidisali…”
To je isti onaj osjec'aj vremena kao kazne koji je gorkim mastilom ispisao i Velimir Miloshevic' u jednoj granatiranoj noc'i na obali Miljacke:
”Gruvaju negde topovi
Ne chujem ali osec'am
Strahom te svojim zaklanjam
Nije to nishta ljubavi
Samo se nismo trebali
u ovo doba roditi”.
Skup istorijskih okolnosti dobio je svoju punu upechatljivost u intenzivnim bojama subjektivnog dozhivljaja koji je neosporni podatak preobrazio u pulsirajuc'i impuls kreativne energije. Jer, istorija je mrtva, bar u umjetnichkom smislu, ako u nju, kako bi rekla Vesna Parun, nije ubrizgana ”krv svjedoka”. Kebo je svjedochio svim svojim bic'em, mishlju, osjec'anjima, pamc'enjem, srcem i krvlju. Razoren grad, a pogotovo srushen most imaju za njega mnogo dublje znachenje od spiska ”ratne shtete”. Za pjesnika koji je Hercegovinu, sa krunom mosta, nosio u sebi kao svetinju, dokaz ljepote i dosegnutog smisla ljudskog postojanja
”Sunce je zazhareno, mjesec rumen
svi smo u njoj, ona u nama
Kamo god ishao njezin grumen
noshah u dzhepu i na usnama”
most je bio (i ostao) jezgro chovjekovog identiteta, prepoznajni znak i sushtinska rijech ”na pochetku svih stvari”. Most koji se svojim visoko uzdignutim lukom izvio iznad vode, zelene Kebine Neretve ili Dizdareve ”modre rijeke” na medji ovozemaljskog i onostranog, ima stvarno i josh vishe metafizichko znachenje. Njegova nebeska projekcija je duga, a zemaljska kameno Dizdarevo kolo
”Kol’ko kola
od kola do kola
kol’ko kola
od kola do bola”
u kojem se radost i bol prozhimaju u kruzhnoj putanji, olichenju
savrshenstva i ukletosti, spoznaji ali i gubitku sebe
”U zhilishtu stishc'en
zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Postoji li prvi”
(Dizdar)
Izmedju zhelje da ode (”u pustosh i nigdinu”), iz svog doba i iz sebe, i nemoguc'nosti da to uchini, iz pobune i krika, izmedju gordosti i satrtosti, izmedju ponosa i ochaja, Kebo se sav ugnjezdio u rijech neprebol, ono stanje izmedju koje, po njemu, odslikava ”zbunjeni trenutak vjechnosti”, dubinu i shirinu ”modre rijeke” mjerene dimenzijama nasheg unutarnjeg vremena.
|
Alija Kebo: Crta
|
|
Iako nelogizam nepremost asocira na konkretnost nedavnog istorijskog trenutka, dogadjaj precizno odredjen hronoloshkim i prostornim koordinatama, ne treba se zadrzhati samo na prvom, nametljivom utisku. Ustvari, nepremost se mozhe smatrati i kao sinonim rijechi neprebol koji je filozof Miodrag Zhivanovic' uveo da bi objasnio chudno stanje sebe, neuhvatljivost poetskog kosmosa jednog Branka Miljkovic'a ili Momchila Nastasijevic'a, pa Vaska Pope, Maka Dizdara i Velimira Miloshevic'a. Za njega ”neprebol (je) jedna posebna, chudna vrsta boli… stanje u kojem ne mozhe tek tako da se zhivi, ali takodje ne mozhe tek tako ni da se umre… moglo bi biti da neprebol, kao takav, nadmashuje i zhivot i smrt”. Neprebol je agon, neprekidno vrtlozhenje koje bi se u Kebinom sluchaju moglo nazvati i zhudnja. Kako se poezija Branka Miljkovic'a mozhe ”razumijevati iz sebe same”, a Kebina (kao i Miloshevic'eva predsmrtna zbirka Ovo je Balkan, draga) u sadjestvu sa onim shto je pokrenulo (ili zajazilo) moc'ni tok njegove stvaralachke bujice, to c'e rezultati biti razlichiti, ali u refleksivnost Kebinog iskaza ne treba sumnjati. Dokumentarnost, dakle prigodnost naglashena prisustvom vrlo impresivnih fotografija izmrcvarenog grada je vanjski sindrom, nepobitnost pred kojom se ne mogu (i ne smiju) zatvoriti ochi. I sve je tako. Niko nas ne mozhe razuvjeriti da su Kebini stihovi grcaj ranjene dushe, jezivi krik ogoljen do jezgrovitosti Dizdarevih gnomichkih poruka:
”Ima dana, noc' oshtri sochivo
za sve shto se krec'e
sve shto je zhivo
shta je na redu:
dan ili noc'
Ko li c'e otic'i
ko li c'e doc'”.
U zbirci nepremost je psiholoshka atmosfera, a crta ponizhavajuc'a i dehumanizirajuc'a zhivotna svakodnevica. U Kebinoj poetskoj ”geometriji” crta ima posebno mjesto. Ona je neminovnost podjele, zakon ogranichenja, predznak nishtenja. Crta je dio mrezhe, prechaga kaveza, rampa povjerenju i plemenitijim sadrzhajima dushe.
”Crta se vidi na licima
vidi na drvec'u i spomenicima.
Ne mozhe se gumom izbrisati
Ni bagerima ukloniti
Crta je duboko ukopana
Crta shiroko zacrtana
Pogubna je za ljude
Pozheljna za sulude
Grad je poznat po crti
Hajd’ tako zhivi na crti
Do sudnjeg chasa i do smrti”.
Chitajuc'i tekst bez filozofske dioptrije interpretacije povodom
Kebinih crta koje pojavu izjednachavaju (=) ili ponishtavaju (X) ili umnozhavaju (opet
X) ili je pomichu u nepoznato vjerni tumach Ivo Mijo Andric' je jezgrovito pronikao
u srzh Kebine poetske i ljudske enigme:
”Njemu su (pjesniku) strane podjele i granice (dakle crte). Strana mu je komshijska ljutnja i susjedska shutnja. Njegova slika ne trpi okvir za mrzhnju. Kroz njegov stih ne teku mutne vode niti su njegove rijeke bez mostova. A Mostaru su, koliko juche, uskrac'ivali pravo na mostove. Na mostove koji tvore njegovo ime. Na simbole spajanja i prirodnog zajednishtva. Pjesniku Kebi samo je jedinstvo blisko. Makar je ono satkano i od razlichitosti.”
Za svoje pjesnichke gradnje Kebo je, kao i Dizdar, koristio zdravu i chistu zhilu hercegovachke rijechi. Shvatajuc'i da ”atom pjesnichkog jezika nije stih… nego rijech”, on je brizhljivo birao i klesao rijechi, slagao ih po obliku i tezhini. U tome je slijedio vijekovima potvrdjenu mudrost da ”lijepa rijech i gvozdena vrata otvara”, a da zla i surova rijech koja pobjegne ispod jezika ”kosti lomi”. On prihvata Simovic'evu personifikaciju po kojoj rijechi mogu biti i grozdne i rodne, i hljebne i medne, vinske ali i zmijske. Blisko mu je i Miljkovic'evo shvatanje o teshkoj rijechi koja ubija. Rijech mrzhnje, nasilja ili kletve tezha je od kamena objeshenog o vrat, opasnija od usova i kamene kishe koja usmrc'uje ljude, tamani stoku i satire ljetinu. Takva rijech je, za Kebu, kazna bozhja:
”Rijech kao malj i gromada
koja s neba i zemlje pada”.
Kebina zbirka, iako ispresijecana crtama, pomazhe da svako u sebi izgradi onaj dio mosta koji nedostaje da bi se, nakon svega shto se dogodilo, preshlo na obalu oprosta i pomirenja.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-07-12
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|