|
 Polako odlaze. Jedan za drugim. Ne odlaze… bolje je reći crkavaju, zbog onoga što se dogodilo … i još se događa. Sve poznata imena, sve zaslužni, sve dragi, sve prijatelji, sve Raja. Sve Mostarci. I što je najgore… sve ljudine.
Jedan od njih, zadnji, ali na žalost ne i posljednji u plejadi onih koji se mogu okititi svim onim ljudskim i rajinskim superlativima, otišao je i Ismet Salahović – Rođo. U Arendalu, u Norveškoj, daleko – predaleko, ali dovoljno blizu da bismo ga se sjećali. Otišao je 03.04.2007. Bijaše utorak. Kažu da samo sretni ljudi i veliki ljudi, umiru utorkom.
Bili smo drugari i prijatelji. I više od toga, ako se to uopće može. I na to sam ponosan. Međutim, kako nisam mogao sudjelovati zadnjem oproštaju od njega, smatrao sam svojom potrebom i obvezom napisati ovo kratko slovo oproštaja, u moje ime, ali i u ime svih onih koji su ga poznavali, štovali i voljeli, a koje se pročitalo na komemoraciji u Arendalu, kao zadnji pozdrav čovjeku, koji je svojedobno, na sebi svojstven – iskren mostarski način, obilježio jedno prošlo mostarsko vrijeme.
Tužni skupe i dragi prijatelji,
znam da ste se sastali danas, okupljeni u Arendalu, daleko … daleko, na nekom tužnom mjestu gdje se obično rastaje od dragih i voljenih, kako bi ste se oprostili od zemnih ostataka našeg dragog prijatelja i drugara, jednog sasvim običnog, ali velikog čovjeka, čovjeka kojemu ”sve što je ljudsko nije bilo strano”, čovjeka kojemu je žeđ za Neretvom i žudnja za Mostarom, ”Veležom”, Bosnom i Hercegovinom i nadasve onom pravom Mostarskom rajom, bila neizmjerna, od našeg Ismeta Salahovića-Rođe, pa neka mi bude dopušteno, kad već ne mogah podijeliti ove tužne čase sa svima vama, da se iskaže ovo moje skromno slovo sjećanja i oproštaja, u ime svih onih koji su ga voljeli, cijenili, s njim drugovali i koji, evo, za njim tuguju diljem Svijeta, kad je, na kraju, još samo to ostalo.
Dragi naš Isma, prošlo je vrijeme.
Ti si, na našu veliku žalost, prije nas potrošio onaj svoj broj koraka, koji od Tvorca Tebi bijahu ”zapisani”, dok nas naše trošenje koraka još čeka, ali to je razlogom što:
”I kobna mis’o moriti nas stade.
Što smiraj dana ne nosi nama veselje no jade?
Što naše bašče ostaše bez grana i slatka ploda
Što rađa i zrije na vatri srca i
gdje su jorgovana vijenci plavi i
gdi je kletva… gdi je?
Vaj, vjetar huji … a mi mislimo na te
I sve te gledamo, kroz suzu što lije,
Gdje bereš krupne… raspukle… granate”.
(A. Šantić)
u Gradu naše mladosti… Kao nekad.
Prebirajući po sjećanjima, tražeći prave riječi dostojne oproštaja od Tebe, ne mogu se ne sjetiti našeg djetinjstva, dječaštva i mladosti, pa i nekog zrelijeg doba u Gradu, sad već našeg sjećanja, kojega smo svi, skupa s Tobom, gradili i izgradili… Na diku naših pređa, na ponos naše djece, a na sramotu onih koji ga urušiše i još ga ruše na različite načine.
Kako zaboraviti, iako si Ti za moju generaciju bio tada ”velika raja”, naše bosonogo djetinjstvo i bure niz ”štreku” i loptanje iza Gimnazije i violončelo u Muzičkoj školi i rukomet u ”Izviđača” i sve same petice kod naših dobrih i strogih profesora i puštanje niz Trešajbe i skakanje s Guska i ”uvaljivanje” u kajsije u Hadrovića baščama … ? A ”nema veće boli, do sjetiti se sretnih dana provedenih u siromaštvu”, zapisa jednom Premudri.
Kako zaboraviti povratak sa studija i uključivanje svim srcem u organiziranje života i rada u Gradu našeg sjećanja, onda kad mu je to najviše trebalo, uključivanje u njegov privredni, kulturni, društveni i sportski život… pa sve do onog spašavanja malih plivača na Bijelim vodama, neke davne godine, koji su ostali zameteni u snijegu, a koje si Ti, sa rahmetli Farukom Dizdarevićem, kao najstariji, spasio od sigurne smrti, ne pitajući se niti časa može li se to uopće izvesti?
Kako zaboraviti i naše ”Rođene” i osvajanje Kupa Maršala Tita i jednu maestralnu generaciju, koju je stvorio rahmetli Maestro – Sula, koja je plijenila svojom igrom i šarmom, a kojoj si i Ti dao veliki dio sebe?
Kako zaboraviti ono ljeto u Lumbardi, kad si već bio načet teškom bolesti, a ”kenčijao” s nama kao da si najzdraviji?
Kako zaboraviti … nabrajanje svega onoga što je MOSTARSKO i RAJINSKO, a čemu si Ti dao, na samo Tebi svojstven način, čitavo srce i dušu, daleko bi me odvelo.
Dragi naš Isma, mi znamo, isto kao što si i Ti znao da:
”Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
al’ smrt nije kraj!
Jer, smrti zapravo i nema… i nema kraja.
Smrću je samo obasjana staza uspona
od gnijezda do zvijezda.”
(M. Dizdar)
Mi znamo da:
”U Mostaru si volio jednu
Svjetlanu, jedne jeseni,
dok su padale, svu noć, neke modre mostarske kiše”,
(P. Zubac)
kao što smo i mi vo jeli i još volimo svoje svjetlane.
I znamo da:
”Bosna, da prostiš, zemlja jedna
imade.
I posna i bosa da prostiš,
I hladna i gladna
I k tomu, još, da pros tiš,
prkosna… od sna”,
(M. Dizdar)
koja je davala i daje prave ljude, ali, na žalost, ponekad i one
druge.
I znamo da:
”Ima jedna zvijezda sjajna, na
nebesim negdje trepti.
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu traži … ideja je vječna, sama.
Adamovo stremi pleme, k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna kad se rodi.
Možda pravo onog sata
kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
Il’ su lažni ideali, ili laže ovo doba.
Ko će otkrit sjajnu zvijezdu,
s ovu stranu našeg groba?”
(S.S. Kranjčević)
|