|
Rijetko smo se sretali, premda to nije smetalo da nadjemo zajednichku zhicu. Nashi razgovori su, uglavnom, bili vezani za knjizhevnost. Mehmed ju je zhivio (i zhivi), na chemu sam mu, zashto ne priznati, ponekada i zavidio. On je to znao. Nazhalost, hljeb pisca ima puno kora, pa samo oni ”pravi” – bilo nadarenoshc'u, bilo politichkim i inim vezama, jedu onaj ”regularni”. Pokushavao sam, uvijek iznova, pojasniti Mehmedu da on spada u nadarene i da c'e, ako Bog da, stvari jednom doc'i na svoje.
Prije nekoliko dana sam dobio rukopis ”Svjetlo lampe”. Chitao sam pjesme i chekao samo da vidim kako c'e izgledati naredna. Saznavao sam ono shto sam vec' mislio da znam, ne prestajuc'i se ibretiti. Mnoshtvo slika, krokija, uhvac'enih trenutaka. Kao da ih je ushtirkao i stavio na papir i kao da im je vazda mjesto na njemu bilo. Chinilo mi se da svaki treptaj oka i ono shto se treptajem obuhvati Djedovic' pretvara u stih. Njegova poredjenja su mirisala zreloshc'u (”Munara para nebo ko zaoshtrena olovka”; ”Ko korijen sam, nazor ishchupan”; ”Kishni dani razvlache oblake ko fijakerom”; ”Druge zhene dozivamo ko pravi mushkarci, a svoje pushtamo da suzama brishu godine”).
I bilo ih je josh na pregrshti, ko najboljih treshanja.
Pa sam polahko primjec'ivao. U njegovim pjesmama Djedovic' dira i u nashe male tajne i strahove, ne remetec'i davno uspostavljene rituale (”Dzhin”); bude dobar suprug i otac ne libec'i se to i prikazati u svega petnaest redova, nekome mozhda nedovoljnih, ali bistrih ko suza (”Poslije dvadeset tri”). Jednostavno opisuje kako izgleda biti odrodjen od nekoga za koga mislish da se nikada odroditi nec'esh pa rastanak dodje kao ”fait accompli” (”Dva kamena”). Opominje i uchi kako je zhivot jeftin, kako ga rovovi kradu i kako ga ljudi, jedni drugima, chine gorkim (”Na crno- bijelim fotografijama”; ”Mani se ljudi”; ”Starimo”). U pjevanju ”Jedan zhivot” kazhe da ”rat je rat i u malu rijech stotinu zhivota stane”. Vrati me u nevrijeme koje sam pozhelio zaboraviti. Bude korektiv za misli i sjec'anja. Zabrine i uputi poruchujuc'i u dva maha: ”Svijet preglasno shuti – Chekamo sutra, a pushtamo danas da prolazi, mjesecima dogovaramo kampovanje”.
Ne bavi se dalekim zemljama i ljudima. Tu je, u komshiluku, vrti se, skita, promatra nas iz nekog budzhaka. Likovi iz pjesama su nam bliski, kao da smo u istim avlijama odrastali. Razumijemo ih, pokushavamo shvatiti i ono nelijepo u njima. Zbog toga je Mehmed pjesnik surove svakidashnjice (”Sitan je sat”; ”Hronika”), ali i lijepe bosanske proshlosti, pokazujuc'i da povratak u djetinjstvo, ma kako kratak bio, obichno isijava pozitivnost (”Budzhaci sjec'anja”). A kada napishe: ”Zatvori knjigu, odgovor josh niko nije dao, a papir iz sobe daj majci, tri godine mozhe raspaljivati vatru, barem neke koristi – Zatvori knjigu, nishta nisi nauchio” – u hipu bi pomislio i da defetizam shiri. Buduc'nost je, nada se, ipak vedrija za sve (”Cigani se vrac'aju”).
Mehmedove pjesme su pune mijena. Tako i mene pechate. Nasmijem se pa zasuzim, sjetim se da sam zaboravio, pa zaboravim da sam se sjetio. Osjetim dan u pjesmi, a onda me potrefi sjajan nokturno. Chitajuc'i oc'utim zhigu u dushi. Ali i ravnodushnost (”Biseri”; ”Vishe ne mislim”; ”Bili smo tu”). U jednoj andric'evski kontemplira da je 55 godina ”prerano da umresh, prekasno da s nekim odesh na kafu, a zavrshish u krevetu”. Od predanja pravi ljepotu (”Pashin put”), odushevi me minijaturama (”U vodi”; ”Za dobro jutro”).
Dirajuc'a je pochast dragom Bogu (”Ni list ne opadne”).
Sijaset onoga shto vidimo i chujemo izgleda normalno, chesto kao neshto shto mozhda nije spomena vrijedno. Sa takvim stvarima se poigra Mehmed, zasjedne i za stolom osvane, pa najutri i zapis za novi dan. Ni iz cheg pjesmu napravi. Svojim igranjima me, samo na momente, podsjec'ao na Alispahic'a starijeg (”Svjetlo lampe”), ali i na Brkine shirine. Pjevanja su povremeno otisci Ibrishimovic'evih bosanstava, Kordic'eve elegichnosti, Veshovic'evih reminiscencija (”Dug put”) i Sidranovih alchakluka (”Breskve smo ipak kupili”). Ipak, jedno je sasma sigurno. Mehmed Djedovic' je kovina za sebe, jasan pisac. Sublimat dobrih strana bosanskohercegovachkog urbanog i ruralnog. Hibernator trenutka. Zashto ne rec'i – pero pretplac'eno na naklonost muza!
U rukopisu se sabralo na desetine lijepih naslova sa filom shto ih puni i stoji ispod njih. Ko ne zna da je rijech o prvoj knjizi pjesama mislio bi da je pred njim ”izbor iz poezije” ili ”best-of” zbirka. Tako nije, shto je jog jedan od razloga moje zachudjenosti i radosti. Naumio sam napisati jog i ovo: ”Zbirku poezije Mehmeda Djedovic'a preporuchujem za ukorichavanje. Samo na taj nachin bi ”Svjetlo lampe” moglo obasjati chitaoce. Tako bi, neke nove djevojchice i djechaci mogli zavoljeti pjesme i pocheti ih chitati, a docnije i pisati. A to nam je, danas, mozhda potrebnije nego ikada”.
U Tuzli, chekajuc'i proljec'e 2006. godine
Omer C'. Ibrahimagic'
|