|
Zbirka poezije ”Jeruzalemljanin” sadrzhi pjesme koje su pisane od 1982. do 1998. godine, dakle u prilichno velikom vremenskom rasponu, i nejasno je zashto i prije nisu objavljene u obliku knjige. Razmishljam da je to mozhda i stoga shto Maksumic', kako stoji u biljeshci o autoru, ”nije chlan nijedne knjizhevne grupe ili udruzhenja”. Znachi da on ne pripada knjizhevnim koterijama, kako ustvari i valja za jednog pjesnika. Uostalom, isplatilo se dugo chekanje na pojavu ove zbirke, jer je pred nama zaista ozbiljna poezija jednog vrlo samosvojnog autora, koji itekako ima shta da nam kazhe.
Najvec'i broj pjesama zbirke iznenadjuje upravo ozbiljnoshc'u tematizovanja ljudske sudbine i zreloshc'u pjesnikovih razmishljanja i njegovog poetskog izraza. Opshti utisak je da je autor ovih pjesama chovjek sa velikim i tegobnim iskustvom, neko ko se suvereno krec'e u mitologiji i istoriji, i naravno, u istoriji knjizhevnosti, ukratko, neko ko je chitao velike pjesnike i ”vidio svijeta”, kako se to kazhe. Stoga je njegova misao chesto oblik parafraze drevnih mitoloshkih, religioznih i pjesnichkih nalaza o ljudskom sluchaju na Zemlji, o zhivotu pod stalnom prijetnjom zatiranja, progona, masovnog unishtenja, chiji je najpoznatiji oblik sam rat. Najmanje dvije trec'ine ovih pjesama i jesu nastale u ratu, izbjeglishtvu ili u egzilu, najprije neko vrijeme u Splitu, a potom nekoliko godina u Italiji. Istovremeno, pjesnikov izraz je moderan, ali bez ikakvih modernistichkih burgija i hirovitih formalno-jezichkih inovacija kakve srec'emo u avangardnim pjesnichkim pokretima prve polovine XX vijeka ili u postmodernizmu posljednjih decenija, chije je glavno svojstvo nestajanje pjesnichkog lirskog subjekta u poetskim radovima kao intertekstualnim proizvodima za masovnog konzumenta. Maksumic' se priklanja jasnom jeziku modernizovane tradicije, kakvim su se, naprimjer, sluzhili Konstantin Kavafi, Cheslav Milosh, shto je u svojoj recenziji zapazio i Senadin Musabegovic', nemajuc'i nikakve potrebe da, eksperimenta radi, ”dubi na glavi” kako bi izmajstorisao neko zagonetno provokativno ”malo chudo od pjesme” po volji ovog ili onog knjizhevnog zhreca uticajnog kritichara, jer ma koliko da su gorka iskustva o kojima pjeva, Maksumic', chak i kada izrazhava sumnju, josh vjeruje u jezik poezije i u moguc'nost da se poezijom uoblichi i prenese neshto shto bitno odredjuje nashu egzistenciju i tragiku u istoriji. Izmedju uvodne pjesme pod naslovom Dolina suza iz 1984. pa do zavrshne, naslovne i vjerovatno najznachajnije pod naslovom Jeruzalemljanin, Maksumic' se krec'e u shirokom polju individualnog i kolektivnog iskustva.
Vec' u pjesmi Terapija iz 1982. godine, a to je najranija pjesma u zbirci, on c'e sazheto, a pomalo naivno i individualistichki, formulisati svoj odnos prema smrti i prema onome shto c'e nas desetak godina kasnije tek zadesiti. Evo te pjesme u cjelosti:
Sahranite me na najvec'em groblju
Ne volim samoc'u
Ne znam kako c'u podnijeti smrt
Nju niko ne podnese
Uzec'u tabletu protiv smrti
I utoplic'u se
Samo ne smijem piti hladno
I ratovati
(Terapija)
U pjesmi Pozhuri iz 1984. pjesnik vec' sluti krvavi haos ”u ovom gradu od pedlja”, a zatim veli da ”vec' kipi u ovom kazanu od pedlja”, dozivajuc'i svog ubicu da mu shto prije zarije nozh ”u srce i u ochi”. Ovo, dabome, lichi na novozavjetno podmetanje drugog obraza, a mene je podsjetilo na chuvenu izjavu onog starca u jasenovachkom logoru koji je svom dzhelatu mimo rekao: ”Samo ti, sinko, radi svoj posao”. To je duboko pjesnichki stav u kojem duh pobjedjuje nasilnika, ali ne njegovim, vec' potpuno drugachijim sredstvima.
U pjesmi Obichan trenutak dokolice iz 1993. godine, pisanoj u splitskom izbjeglishtvu, pjesnik i progonstvo tumachi:
(… )
Kao nametnuto dobro
Kao dobro doshlo zlo
Kao sluchajnu
Ali veliku korist
Za moju
Dotad zbrinutu
Uljuljkivanu dushu
Za moje pisanje
Kojem vec' prijetilo je
Samozadovoljstvo
I manir
(…)
(Obichan trenutak dokolice)
U Pjesmi o stidu pjesnik kazhe:
(…)
Potroshih tolike godine tumachec'i
krivo
Jasne sadrzhaje
Proste rijechi
(…)
(Pjesma o stidu)
zbog chega se, po otkric'u svih potencijala zla u chovjeku i njegovoj istoriji, sada mora da stidi. Ova pjesma napisana je u Djenovi 1994. godine.
Sve shto potom pishe pjesnik pishe ”kao brodolomnik” kako on kazhe, a ipak nastoji, kao shto se veli u pjesmi Mjesto za nadu iz 1992. godine ”da ostavim mjesta nadi / Koje sam nemam vishe”.
U drugom dijelu knjige dominiraju pjesme chiji su junaci mitoloshki ili, pretezhnije, istorijski likovi, kao Odisej, Sokrat, Aleksandar, Cezar, Isus koji na magarcu ulazi u Jerusalim govorec'i: ”Jadan sam ja car / Tuga je moja velika”, zatim Vijon, Kortes, Napoleon, Staljin i neki drugi. Sve su to pjesme o moc'i i nemoc'i pojedinca u istoriji, o propadanju i unishtavanju, o vjechno istom kruzhenju sudbinskih karata koje mijeshaju nevidljive sile i silnici na Zemlji.
Tu su i nekolike pjesme chiji se izraz oslanja na narodne tuzhbalice, bugarshtice, pjesme o ljubavi u ratu i o stradanju same ljubavi.
Zavrshna pjesma Jeruzalemljanin neka je vrsta sinteze pjesnikovih iskustava sa zhivotom i smrc'u i neka vrsta njegovog creda. Istakao bih par strofa iz ove pjesme, gdje govori taj Jeruzalemljanin, star vec' ”tri hiljade godina”:
(…)
Znam da je svako vrijeme
I spokoj i prijetnja
Da uvijek u zoru
Vrijedi pogledati
Da li se promijenila zastava
Na brdu iznad grada
Prezhivjeh dvadeset opsada
Jedino je shto nauchih
Da c'e opsjedani opsjedati
Oni chije kuc'e gore
Paliti kuc'e onih shto ih pale
Da c'e umoreni biti oni shto more
Jer sve je prolazno
I sve vjechno
(…)
(Jeruzalemljanin)
To je, mozhda, i najvishi trenutak ove knjige i jedan zaista znachajan trenutak u boshnjachkoj i savremenoj bosanskohercegovachkoj poeziji, koji ne bi smio nikako pasti u zaborav.
Sve u svemu, mislim da je ovo jedna od boljih pjesnichkih knjiga koje su se posljednjih godina javile u Bosni i Hercegovini. U knjizi, naravno, ima i pet-shest pjesama koje su mozhda nacrti za pjesme, koje su ostale na nivou nekog torza, ali to nimalo ne umanjuje ukupni izgled i znachenje ove, zaista vrlo vrijedne, pjesnichke knjige.
Mostar, 10. april 2007.
|