|
Zbirka poezije ”Jeruzalemljanin” sadrži pjesme koje su pisane od 1982. do 1998. godine, dakle u prilično velikom vremenskom rasponu, i nejasno je zašto i prije nisu objavljene u obliku knjige. Razmišljam da je to možda i stoga što Maksumić, kako stoji u bilješci o autoru, ”nije član nijedne književne grupe ili udruženja”. Znači da on ne pripada književnim koterijama, kako ustvari i valja za jednog pjesnika. Uostalom, isplatilo se dugo čekanje na pojavu ove zbirke, jer je pred nama zaista ozbiljna poezija jednog vrlo samosvojnog autora, koji itekako ima šta da nam kaže.
Najveći broj pjesama zbirke iznenađuje upravo ozbiljnošću tematizovanja ljudske sudbine i zrelošću pjesnikovih razmišljanja i njegovog poetskog izraza. Opšti utisak je da je autor ovih pjesama čovjek sa velikim i tegobnim iskustvom, neko ko se suvereno kreće u mitologiji i istoriji, i naravno, u istoriji književnosti, ukratko, neko ko je čitao velike pjesnike i ”vidio svijeta”, kako se to kaže. Stoga je njegova misao često oblik parafraze drevnih mitoloških, religioznih i pjesničkih nalaza o ljudskom slučaju na Zemlji, o životu pod stalnom prijetnjom zatiranja, progona, masovnog uništenja, čiji je najpoznatiji oblik sam rat. Najmanje dvije trećine ovih pjesama i jesu nastale u ratu, izbjeglištvu ili u egzilu, najprije neko vrijeme u Splitu, a potom nekoliko godina u Italiji. Istovremeno, pjesnikov izraz je moderan, ali bez ikakvih modernističkih burgija i hirovitih formalno-jezičkih inovacija kakve srećemo u avangardnim pjesničkim pokretima prve polovine XX vijeka ili u postmodernizmu posljednjih decenija, čije je glavno svojstvo nestajanje pjesničkog lirskog subjekta u poetskim radovima kao intertekstualnim proizvodima za masovnog konzumenta. Maksumić se priklanja jasnom jeziku modernizovane tradicije, kakvim su se, naprimjer, služili Konstantin Kavafi, Česlav Miloš, što je u svojoj recenziji zapazio i Senadin Musabegović, nemajući nikakve potrebe da, eksperimenta radi, ”dubi na glavi” kako bi izmajstorisao neko zagonetno provokativno ”malo čudo od pjesme” po volji ovog ili onog književnog žreca uticajnog kritičara, jer ma koliko da su gorka iskustva o kojima pjeva, Maksumić, čak i kada izražava sumnju, još vjeruje u jezik poezije i u mogućnost da se poezijom uobliči i prenese nešto što bitno određuje našu egzistenciju i tragiku u istoriji. Između uvodne pjesme pod naslovom Dolina suza iz 1984. pa do završne, naslovne i vjerovatno najznačajnije pod naslovom Jeruzalemljanin, Maksumić se kreće u širokom polju individualnog i kolektivnog iskustva.
Već u pjesmi Terapija iz 1982. godine, a to je najranija pjesma u zbirci, on će sažeto, a pomalo naivno i individualistički, formulisati svoj odnos prema smrti i prema onome što će nas desetak godina kasnije tek zadesiti. Evo te pjesme u cjelosti:
Sahranite me na najvećem groblju
Ne volim samoću
Ne znam kako ću podnijeti smrt
Nju niko ne podnese
Uzeću tabletu protiv smrti
I utopliću se
Samo ne smijem piti hladno
I ratovati
(Terapija)
U pjesmi Požuri iz 1984. pjesnik već sluti krvavi haos ”u ovom gradu od pedlja”, a zatim veli da ”već kipi u ovom kazanu od pedlja”, dozivajući svog ubicu da mu što prije zarije nož ”u srce i u oči”. Ovo, dabome, liči na novozavjetno podmetanje drugog obraza, a mene je podsjetilo na čuvenu izjavu onog starca u jasenovačkom logoru koji je svom dželatu mimo rekao: ”Samo ti, sinko, radi svoj posao”. To je duboko pjesnički stav u kojem duh pobjeđuje nasilnika, ali ne njegovim, već potpuno drugačijim sredstvima.
U pjesmi Običan trenutak dokolice iz 1993. godine, pisanoj u splitskom izbjeglištvu, pjesnik i progonstvo tumači:
(… )
Kao nametnuto dobro
Kao dobro došlo zlo
Kao slučajnu
Ali veliku korist
Za moju
Dotad zbrinutu
Uljuljkivanu dušu
Za moje pisanje
Kojem već prijetilo je
Samozadovoljstvo
I manir
(…)
(Običan trenutak dokolice)
U Pjesmi o stidu pjesnik kaže:
(…)
Potroših tolike godine tumačeći
krivo
Jasne sadržaje
Proste riječi
(…)
(Pjesma o stidu)
zbog čega se, po otkriću svih potencijala zla u čovjeku i njegovoj istoriji, sada mora da stidi. Ova pjesma napisana je u Đenovi 1994. godine.
Sve što potom piše pjesnik piše ”kao brodolomnik” kako on kaže, a ipak nastoji, kao što se veli u pjesmi Mjesto za nadu iz 1992. godine ”da ostavim mjesta nadi / Koje sam nemam više”.
U drugom dijelu knjige dominiraju pjesme čiji su junaci mitološki ili, pretežnije, istorijski likovi, kao Odisej, Sokrat, Aleksandar, Cezar, Isus koji na magarcu ulazi u Jerusalim govoreći: ”Jadan sam ja car / Tuga je moja velika”, zatim Vijon, Kortes, Napoleon, Staljin i neki drugi. Sve su to pjesme o moći i nemoći pojedinca u istoriji, o propadanju i uništavanju, o vječno istom kruženju sudbinskih karata koje miješaju nevidljive sile i silnici na Zemlji.
Tu su i nekolike pjesme čiji se izraz oslanja na narodne tužbalice, bugarštice, pjesme o ljubavi u ratu i o stradanju same ljubavi.
Završna pjesma Jeruzalemljanin neka je vrsta sinteze pjesnikovih iskustava sa životom i smrću i neka vrsta njegovog creda. Istakao bih par strofa iz ove pjesme, gdje govori taj Jeruzalemljanin, star već ”tri hiljade godina”:
(…)
Znam da je svako vrijeme
I spokoj i prijetnja
Da uvijek u zoru
Vrijedi pogledati
Da li se promijenila zastava
Na brdu iznad grada
Preživjeh dvadeset opsada
Jedino je što naučih
Da će opsjedani opsjedati
Oni čije kuće gore
Paliti kuće onih što ih pale
Da će umoreni biti oni što more
Jer sve je prolazno
I sve vječno
(…)
(Jeruzalemljanin)
To je, možda, i najviši trenutak ove knjige i jedan zaista značajan trenutak u bošnjačkoj i savremenoj bosanskohercegovačkoj poeziji, koji ne bi smio nikako pasti u zaborav.
Sve u svemu, mislim da je ovo jedna od boljih pjesničkih knjiga koje su se posljednjih godina javile u Bosni i Hercegovini. U knjizi, naravno, ima i pet-šest pjesama koje su možda nacrti za pjesme, koje su ostale na nivou nekog torza, ali to nimalo ne umanjuje ukupni izgled i značenje ove, zaista vrlo vrijedne, pjesničke knjige.
Mostar, 10. april 2007.
|