|
Iz gore navedenog Gazalija postavlja pitanje sebi i nama, a posebno amaterima u tumačenju islamskih stavova: „Zbog čega bi se čulo sluha razlikovalo od ostalih čula (pa da mu sve bude zabranjeno) kada je u pitanju uživanje u njemu?“
Dalje Gazalija navodi hadise (citati govora Božijeg Poslanika a.s.) u kome je rečeno:
„Allah nije poslao nijednog Vjerovjesnika, a da mu nije dao lijep glas“…
„A Vaš Vjerovjesnik, neka je na njega mir i blagoslov Božiji, ima i lijepo lice i lijep glas“…
„Allah pomnije sluša onoga koji ima lijep glas kada uči Kur’an, nego što onaj koji ima robinju sluša njen glas“…
„Davud a.s. (Božiji Poslanik) je bio lijepog glasa kada je sebe korio i kada je učio Zebur, tako da su se oko njega sakupljali i ljudi i džini i ptice i zvijeri da bi slušali njegov glas“…
Ukazujući na poželjnost u uživanju čula sluha, el-Gazali u svome djelu Ihjau ulumid-din iznosi slijedeće neoborive argumente:
„Uzvišeni Allah dž.š. kaže: „Ta najneprijatniji glas je revanje magarca.“ Ovaj ajet (rečenica iz Časnog Kur’an-a), svojim smislom ukazuje na pohvalu lijepog glasa. Kada bi neko rekao: „Dozvoljeno je slušati lijep glas, ako on uči Kur’an“, onda bi to značilo da je zabranjeno slušati poj slavuja jer u njegovoj pjesmi nema Kur’an-a. Ako je dozvoljeno lijep glas koji se ne razumije, zašto ne bi bilo dozvoljeno slušati i lijep glas koji kazuje mudrost ili ono što se da razumijeti iz njega?“
Gazalija potom kaže:
„Ako je glas (zvuk) prijatan i skladan. Skladnost je nešto drugo, koliko je lijepih glasova (zvukova) ali nisu skladni, i koliko je skladnih glasova (zvukova) a nisu prijatni. Skladni glasovi (zvukovi), s obzirom na svoje ishodište, dijele se na troje: potiču iz neživog, kao što je zvuk frula, žičanih instrumenata, udaraljki ili sl, Ili izlaze iz grla nekog živog bića, to može biti čovjek, Ili nešto drugo, kao slavuj ili grlice, ili neke druge ptice pjevice. Ti glasovi pored svoje ljepote su skladni i prijatni za slušanje. Osnov glasova su grla. Pjevljivost glasova je data na one glasove koji izlaze iz grla kako bi se to poredilo sa proizvodom muzičkog instrumenta. Nema ničega što naprave zanatlije a da to nema svoju osnovu u nekom stvorenju koje je Allah dž.š. stvorio. Zanatlije iz prirodnih glasova uzimaju primjer za svoje proizvode i nastoje da ih dovedu do savršenstva. Neshvatljivo je da slušanje ovih glasova bude zabranjeno, zato što su lijepi, prijatni i skladni … Nema razlike između grla i grla i između živog i neživog. Treba na osnovu slavujeva glasa mjeriti i ostale glasove, pa i one koji dolaze od čovjeka, bilo iz njegova grla, bilo iz predmeta (instrumenta) koje je napravio – frule, žičani instrumenti, udaraljke i slično.“
Na ovom mjestu el-Gazali potpuno izuzima neke žičane i puhačke instrumente koje je Šerijat (islamsko pravo-zakonodavstvo) zabranio. Navodi da oni nisu zabranjeni zbog toga što proizvode prijatne zvukove i što se u njima uživa, jer bi se u tom slučaju zabranilo slušanje svega u čemu se uživa i opušta. El-Gazali povlači paralelu i dalje kaže:
„Zabranjena su alkoholna pića, a predanost ljudi alkoholu je uzrokovala i pretjerivanje. To je dovelo do toga da bude zabranjeno ono što je bilo odlika onih kojih su pili, pa je naređeno da se polome bačve i krčazi, a onda je zabranjeno da se slušaju frule i žičani instrumenti uz koje su uživali dok su pili. Zabrana je došla samo kako bi se odvratilo od onoga što slijedi … Zabranjena je i mala količina alkohola, makar ne opijala, jer vodi da se uzme veća količina i da se opije (i da se čovjek pretvori u budalu). Nema nijedne zabranjene stvari a da joj ne prethodi neka druga (dozvoljena) koja vodi njoj. Zabrana se proteže i na ono što dovodi do nje (zabrane) kako bi to bila granica koja bi čuvala od zabranjenog (od onog što čovjeka vodi u nemoralno i nedolično ponašanje) i ograda koja bi ga spriječila da počini zabranjeno djelo.
Iz ovih razloga su zabranjeni pojedini muzički instrumenti i pjevanje, kao posljedica zabrane alkohola i pijanstva. …
… Iz istog razloga je zabranjeno udarati i u jednu vrstu bubnja koja je na sredini uska i ima široke krajeve (tarabuk koji ima kožu na oba svoja kraja). To je bubanj koji su koristili dvospolci (i homoseksualci. Homoseksualizam je jedno od najodvratnijih ponašanja Bogu i vjernicima i Šerijat ga strogo zabranjuje). Da u tome nema poređenja sa njima (dvospolcima i homoseksualcima) i oponašanja njih, taj bubanj ne bi bio zabranjen niti različit nimalo od bubnjeva koji su dozvoljeni za slušanje…“
Možemo izvući zaključak da se sud o upotrebi instrumenata i njihovih glasova (zvukova) donosi na osnovu namjene i namjere korištenja, pa sve ono što vodi čovjeka u prirodne ljepote i liči na njih je dozvoljeno, a sve ono što vodi čovjeka u neprirodno ponašanje i ponižavanje čovjeka kao stvorenja (raskalašeno ponašanje, blud, laganje, ogovaranje, škrtost, prevare i sl.) je zabranjeno.
Osvrćući se na izuzetnu ulogu srca (duhovnog srca čovjeka ) i ono što ga pokreće i inicira i ono što preovladava u njemu, Muhammed el-Gazali dalje kaže:
„Uzvišeni Allah dž.š. je pohranio neku tajnu u usklađenost tonova, tako da oni na duše ostavljaju čudan trag. Ima tonova i glasova koji izazivaju radost, onih koji izazivaju tugu, onih koji uspavljuju, onih koji nagone na smijeh, onih koji tijelo i njegove organe tjeraju na ples. Ne treba reći da to nije zbog razumijevanja poezije, nego je to nešto u tonovima koji izlaze iz žica.“
Čuvena je arapska izreka sa kojom se slažu i sufije:
„Koga ne pokrene proljeće i njegov behar, ‘ud (muzički žičani instrument) i njegove strune, taj je bezdušan, bezosjećajan i nema mu lijeka.“
Kada majka pjeva djetetu u kolijevci, dijete ne razumije tekst, a Gazalija kaže:
„To dijete smiruje lijep glas, pa ono prestaje plakati. Ono počinje slušati ono što mu se pjevuši i zaboravlja na ono što ga je rasplakalo. Deva se, ma koliko bila teške naravi, smiruje uz pjesmu i lakše ju je natovariti, a zbog uživanja u pjesmi s lahkoćom prevaljuje velike razdaljine. Tako je utjecaj glasa na srce očigledan. Onaj ko ne reaguje na pjesmu je daleko od duševnih osjećanja i tvrde je naravi. Gori je i od deve i od ptica i od svih ostalih stvorenja. Sva stvorenja osjećaju nešto kada čuju skladnu i lijepu melodiju… Očito je da pjesma ima utjecaj na srce. Ipak, ne može se kazati da je svaka pjesma dozvoljena, niti da je zabranjena u potpunosti. To se razlikuje od osobe do osobe i od melodije do melodije. Prema njoj će se odnositi shodno onome što je u srcu.“
Jedan visoki sufija je rekao:
„Muzika i pjesma ne unose u srce ono što u njemu već ne postoji, nego samo pokreću ono što već ima u srcu.“
Muhammed el-Gazali dalje opisuje kako je dozvoljeno hadžijama da kad hodaju kroz gradove nose frule i udaraljke i pjevaju, jer oni u svojim stihovima opisuju ljepote hadždža. Ratnicima je dozvoljeno da pjevaju borbene pjesme kako bi ljude podstakli da se priključe borbi i kako bi se probudila hrabrost iz srca. Oni na taj način ohrabruju sami sebe i svoje saborce i podstiču spremnost da se pomogne drugu u nevolji.
Interesantno je da je lutnja (muzički instrument) bila zabranjena u vojnim logorima u vrijeme Muhammeda el-Gazalije i prije njega, a u svim pametnim vojskama i do danas, jer njeni rastužujući zvuci rasplinjuju hrabrost, slabe odlučnost i bude nostalgiju za domovinom i porodicom, a sve to uzrokuje mlakost u borbi. Isto se odnosi i na sve zvukove i melodije i instrumente koji raznježuju srce.
Šerijatskim (islamskim) pravom su izričito zabranjene melodija i tekst naricanja koje se odnose na tugu za umrlim, jer je to u suštini nezadovoljstvo Božijom odredbom i žal za onim što je nemoguće nadoknaditi. Ukoliko naricaljka svojim tekstom i melodijom izražava žal čovjeka zbog propusta u vjeri i njegovo plakanje zbog grijeha koje je počinio, onda su takve naricaljke dozvoljene i pohvalne.
Kada se radi o radosti i pjesmama radosnicama, Šerijatom je to dozvoljeno, posebno u dane Bajrama, na svadbama, prilikom povratka dugo odsutnog u vrijeme borbi, prilikom akike (rođenja djeteta), povodom sunećenja (obrezivanje muške djece) ili kada se napravi veselje za osobu koja je naučila Kur’an napamet.
Slušanje muzike je Šerijatom dozvoljeno i zaljubljeniku kao podsticaj želje i rasplamsavanje ljubavi i utjeha za dušu. Slušanjem i gledanjem voljene osobe (Šerijatom dozvoljene voljene osobe) pojačava se užitak, dok se slušanjem u odsustvu voljene osobe rasplamsava želja za njom. Podvlačimo, ovo je poželjno i dozvoljeno ukoliko je ta osoba ona sa kojom je Šerijatski dozvoljen ljubavni čin da bi se udvostručio užitak prilikom susreta s njom. Ovo su samo neka uživanja iz grupe Šerijatom dozvoljenih ovosvjetskih uživanja.
El-Gazalija posebno izvlači slušanje onih osoba koje su iskreno zavolile Stvoritelja. Allaha dž.š., pa kaže:
„Takav čovjek u što god pogleda, jedino vidi Njegovo znamenje, a što god mu dopre do ušiju jedino čuje o Njemu. Slušanje kod tog čovjeka raspaljuje želju, potvrđuje ljubav i čežnju i potpiruje plamen u njegovom srcu, tako da on od slušanja dobiva halove (posebna duhovna stanja) koja su neopisiva. Poznaje ih samo onaj koji ih je okušao, a negira ih onaj čija su čula nesposobna da ih kuša. Ta stanja se u sufijskoj nauci nazivaju vedžd.“
Pitali su jednom Muhammeda el-Gazalija ima li situacija kada je slušanje muzike haram (zabranjeno). Odgovorio je:
„Da, zabranjeno je zbog pet smetnji:
Smetnja zbog pjevača,
Smetnja zbog instrumenta,
Smetnja zbog teksta,
Smetnja zbog slušaoca,
Smetnja zbog bojazni od pretjeranog predavanja užitku kada se zaboravlja na Stvoritelja, jer elemente muzičkog kruga čine pjevač, slušalac i instrument.“
(Nastavlja se)
|