|
Slovo ovo pochinjem bez prve rechenice, drugom trec'om, bez unaprijed razradjenog plana, zbrda-zdola, neuredno o redu i radu, neozbiljno o ozbiljnom, uzdajuc'i se, mozhda i uzalud, da c'e me od opravdane kritike zashtititi pjesnichka sloboda, izvuc'i poneka razigrana rijech, stilska figura il’ misao. Moja odluka tvrdoglavo ostaje uz taj potez i rizik.
Zashto se u ovom slovu ne pridrzhavati ustaljenih okvira, shablona i klisheja? Zashto ne poc'i od sadrzhaja knjige koju drzhim u ruci, proc'i kroz nju kao putopisac nekim krajem, uz pomoc' knjige sagledati proshlost – dalju i blizhu, omedjiti mjesta ovog mikroprostora, pobosti vertikalu kroz milenijska razdoblja, pratiti tragove chovjeka ovog kraja na zemlji, pod zemljom i nad zemljom, pomoc'i chitatelju da je bolje razumije i shvati...
Ne, nec'u tako. Bojim se da bih u ovom kratkom slovu poshao, a ne doshao, zapocheo, a ne dovrshio, bezdushno udushio dushu, ne osjetio osjetila koja je pisac S Vidoshke gradine morao otvoriti i uvrstiti u djelo ove vrste, iskachuc'i iz ustaljenog, odustajuc'i od stereotipnog. Je li to obala do koje lakshe plivam, je li to slamchica za koju se lac'am? Neka je, pa shta! Moram otvoriti chula tamo gdje ona moraju biti otvorena, vidjeti, chuti i dotaknuti neodoljivo, omirisati i okusiti ponudjeno, za pokazano ljudstvo uljudno rec'i bravo, zadrhtati od uzbudjenja, ostati zabezeknut il’ zadivljen ljepotom…
Svejedno mi je gdje se ljepota nalazi – u tekstu ili u fusnotama. Da, fusnotama. Kakvo se bogatstvo u njima krije! Zrnca zhivota sabijena kao u shipku, sve vrvi kao u mravinjaku.
|
Stipo Mandjeralo: S Vidoshke gradine
|
|
Od 32 gradine u livanjskom kraju 9 ih je na prostoru ove knjige – Vidoshka, Ivic'a, Gradac u Tribnju, Gredine vishe Vrbovnika, Klachine iznad Zagorichana, Gradac iznad Potochana, gradine na Begovachi i kod Tushnice. Najznachajnija medju njima je Vidoshka gradina.
Pisac kazhe:
”Sudbina je htjela da budem rodjen bash uz samu gradinu, da na njoj i oko nje odrastam i upoznajem svijet. Bez te chinjenice ne bi bilo ni ovakve knjige.
Stotine i stotine puta stajao sam na Vidoshkoj gradini i promatrao predio i nikad se do kraja nisam nauzhivao tih vidika. (…) Milina tog ugodjaja za cijeli me zhivot zarobila.
Desetljec'ima, radoznalo, hodio sam rodnim krajem: promatrajuc'i, oslushkujuc'i, ispitujuc'i. Kao dug svima koji su gazili ovu istu zavichajnu nam zemlju skupio sam ovo neshto podataka da ostane bar kakav trag koji c'e svjedochiti da se ovdje vec' milenijima smjenjuju narashtaji, a da chovjek (takav kakav jest) traje.”
Mandjeralo ima izvanredno oko da zapazi. On sa Kameshnice promatra Tushnicu, sa Nuhbegovic'a gradine ide u pohode Kraljevu guvnu u Tribnju – bajkovitom vidikovcu – i na putu prede cijela polja zelenkade.
Poslushajte ovo. Orao na Radovic'ima vec' postariji chovjek Nine Mishic' ”Chokalo” iz Sturbe, odlichan pjevach koji je uzhivao u ustresavici. Volovi lagano vuku plug. Tishina. Najednom zachuje Nine kako Pausha, zhena Nikole Mandjerala iz Vidosha, vrsna pjevachica ustresavice, zapjeva gore daleko i visoko na Vidoshkoj gradini. Naredi on volovima: ”Ohooo!” Volovi stadoshe. Nine c'e ti gonichu volova: ”Predahnimo malo, brate! Da se u miru Katine pisme nauzhivamo”.
Danas se rijetko dozhivljavaju zadovoljstva kakva su znali osjetiti domac'ini dok promatraju polje kad godina dobro ponese. Malo je s chim tako lijepim i sadrzhajno punim usporedivo domac'inovo osjec'anje koje bi ga obuzimalo u trenucima kad bi u praznichno besposleno popodne obilazio svoje njive, pa, hodec'i travnatim ”mejashima” promatrao kako se, kao more, talasaju njegova zhita. Neshto bi antejsko tad u njemu odzvanjalo. No mnogo je i gorkog bilo u tom tezhachkom zhivotu.
Godina 1917. – sushna i nerodna. Posljedica toga je bila strahovita glad u ovom kraju.
Godina 1948. – godina rezolucije Informbiroa. Pamti se to vrijeme i po oskudici u mnogochemu. Jedva se disalo. Ni kruha nije uvijek dovoljno bilo. Pogotovo one sushne i gladne 1951.
Znate li shta su lambori? Ne znate. U stara vremena prozori nisu bili ostakljeni. Umjesto stakla na njima su bill lambori – tanka osushena janjec'a kozhica, temeljito ostrugana, kroz koju se probijalo koliko-toliko svjetla da osvijetli prostoriju.
Preko sredstava za osvjetljenje mozhe se promatrati hod civilizacije. Idemo redom: jelova luch, luc'erde (limene svjetiljke petrolejke), lojanice, svijec'e sa staklenim cilindrom, ”felari”, karbitushe, elektrichna struja. Elektrichnu struju najprije je imala Tushnica (1946), potom Vidoshi (1952), a posljednji Krivic'i u Tushnici (1978).
Poslovi u kuc'i i izvan nje strogo su se dijelili na mushke i zhenske. Izuzeci: Delfa Pishtelek iz Potochana bila je zidar i kao svaki kvalificirani zidar mushkarac radila je 50-ih i 60-ih godina u livanjskom gradjevinskom poduzec'u. Medju mushkarcima bili su rijetki koji su kratili vrijeme izradjujuc'i goblene. Ljupko Tabak s Drinove Medje vec' petu godinu zabavlja se vezenjem Posljednje vechere i nikako da je dovrshi. Dogotovio je sve osim Judina lika. Na njemu je, pricha on, poodavno zapeo. Mnogo puta se nagonio da posao okoncha, ali igla kao da ga ne slusha, kao da je Judin lik odbija, kazuje on u shali. No savladat c'u ja i Judu – odluchan je Ljupko.
Brizhljivo nachinjene i ukrashene uplitnjake u svojoj ”sejseni” mlada je donosila u mladozhenjinu kuc'u i darovala odrasle mushkarce (rodbinu i susjede). Kad se, npr., iz Osic'ana 1887. god. u Vidoshe udavala Ivka Vidovic' za Stipu Mandjerala, donijela je na dar uplitnjake ne samo za momke iz Vidosha nego i za one u susjednom selu Sturbi, medju njima i sedmorici Ormanovih momaka. Nikada pouzdano i sasvim konkretno nec'e se znati broj ratova koji su pustoshili ovaj kraj, niti koje su pobude navodile jedne da ratuju protiv drugih, kakvi su sve ishodi tih sukoba bili, kakve su se sve pojedinachne ratne drame ovdje izdogadjale. ”Ispod Becha sva zemlja projecha / od koraka bosanskih momaka.”
|
|
Za minulo stoljec'e i pol ovdje se skoro svaka generacija radjala u drugoj drzhavi (Otomansko Carstvo, Austrougarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, NDH, SFRJ, pa danashnji provizorij BiH). Sasvim je neobichna pricha Ive Sheremeta iz livanjskog sela Kablic'a. Za austrougarske uprave odselio je u Ameriku. Tamo mu se rodio sin Tomo, koji je u Drugom svjetskom ratu bio pilot americhke avijacije. Zapalo ga je da bude medju pilotima koji su u tom ratu bombardirali Livno. Shezdesetih godina proshlog st. dolazio u Kablic'e vidjeti ochevu kuc'u i dobro govorio hrvatski jezik.
|
|
U svakodnevnoj oskudici ovdje se stoljec'ima skromno zhivjelo. Teshko se moglo smoc'i novca za kupovinu i najnuzhnijih zhivotnih potrepshtina. Kad se pochetkom 20. st. u ovom kraju saznalo za moguc'nost odlaska u Ameriku, krenuli su oni koji su smogli skupiti dovoljno novca za prevelike putne troshkove do tog dalekog svijeta. Ameriko, k vragu ti dolari / kad su nashi otishli bec'ari – pjevale su djevojke.
Anto ”Madzhar” Vukic' iz Dobrog otishao je u Ameriku 1911., a vratio se 1928. sa ogromnom svotom novca. Cijelu ushtedjevinu (226.000 dinara) – cijena vola tada je bila 1000 dinara – odmah je po povratku (1.11.1928.) dao na shtednju u Hrvatsku trgovachku banku i shtedionicu dionicharskog drushtva u Livnu uz kamatu od 10%, koja se postupno smanjivala i 1936. spala na 2%. Te je godine na shtednji imao 310.200 dinara. Kad je banka bankrotirala, Vukic' je izgubio sav novac radi kojeg se mnogo chega odricao radec'i diljem Amerike 17 godina i najtezhe poslove (svu dokumentaciju i danas chuvaju njegovi potomci). Mozhe li se ovo usporediti i sa sudbinom mnogih danashnjih shtedisha!
Izmedju svjetskih ratova ishlo se u Belgiju, Francusku, Luksemburg. Najvishe ih je bilo zaposleno u ”Kokrili” – topionicama cinka. Radili su teshko i naporno. Zhivjeli u barakama u kojima je jedan krevet dijelilo po 2-3 radnika. Kazivali su kako se njihove postelje nikada nisu hladile: jedan bi se odlazec'i na posao ustajao, drugi bi, vrac'ajuc'i se iz svoje smjene, na njegovo mjesto lijegao. Vidoshki zhupnik fra Bono Grebenarovic' u Ljetopisu vidoshke crkve zabiljezhio je da je 1928. (teshke i nerodne godine) iz ove zhupe u Belgiju otishlo vrlo mnogo ljudi. Bilo ih je tada tamo najmanje 300.
RMU Tushnica ima znachajnu ulogu u razvoju ovog kraja. Radio je i u Drugom svj. ratu. U svom Dnevniku (4.2.1943.) Vladimir Nazor je zabiljezhio: Zavirio sam u rudnik. Dobar kameni ugljen (to potvrdjuje moja pec'nica) (…) Eksploatacija primitivna.
Shezdesetih godina u tushnichkom rudniku radilo je i preko 600 radnika. Zanimanje za rad u rudniku jenjava kad je shezdesetih godina radnicima omoguc'en odlazak u Njemachku.
Rudarsko naselje Kolonija u Tushnici imalo je svoju menzu, gostionicu, brijachnicu, prodavaonicu mjeshovite robe s mesnicom, trafiku, opc'u i zubarsku ambulantu. U Koloniji je radila i osnovna shkola dok nije otvorena novoizgradjena shkola na Mejdanu. Prvi televizor u livanjskom kraju montiran je u Koloniji (1960).
Tadija Repov s Grguric'a, ne rachunajuc'i svec'enike, najstariji poznati pismeni chovjek u ovom kraju, pisao je bosanchicom (1816. godine). Pionirski posao u opismenjavanju puka pripada fra Lovri Karauli (1832/33). Prva drzhavna shkola u ovom kraju napravljena je 1930. u Smrichanima i nazvana Mjeshovita drzhavna narodna osnovna shkola u Lopatincu. Iako je napravljena na Chechurinom zemljishtu u Smrichanima, nazvana je tako jer je to bila volja tadashnjeg seoskog kneza Nike Pervana, koji je bio iz Lopatinca.
|
|
Pochetkom pedesetih poshtari listonoshe bili su nepismeni starci, seoski poljari. U poshti bi im sluzhbenik dao pojedinachno svako pismo i rekao kome c'e ga uruchiti. Oni bi nepogreshivo upamtili gdje su chije pismo stavili – u lijevi ili desni dzhep, u njedra, zadjenuli za charap lijeve ili desne noge, za shal na glavi, itd. Od nepismenih ljudi ovog kraja do magistara i doktora znanosti chekalo se nekoliko decenija. I dochekalo.
|
|
Pogledajte fotografije u ovoj knjizi – Pogled iz Vidosha (korice), Vidoshka gradina, Stara Kelavina (nekada Huskic'a) kuc'a u Dobrom, Stara Bandovljeva kuc'a u Doli, Ognjishc'e pok. Andje i Frane Jozic' iz Vidosha, Kamena sinija porodice Bandov iz Dole (stara 150 godina – opsega 6 m), Garic'a polje uz razlivenu Sturbu, Kosci na Kruzima, Nina Kozhica vozi slamu, Vrshaj obitelji Vukic' i Lujic', Nekadashnji Bushatlijin, danas Pushkarov mlin na izvoru Sturbe, Na Studencu iznad Zagorichana, Kupachi u Crnoj stini, Na pashi u polju ispod Potochana, Konji na pojilu, Pogled iz aviona na Tribanj…, Ribich na Mandeku, Makadamski put u G. Sturbi, Odrna Ilije Mandjerala u Vidoshima, Posljednji snijeg znoji se na suncu, Ispod cherge, Pogled s Ivic'a gradine na Chaer na Gospojinu 2002. godine, Dio nekropole na Golobrdu kod Potochana, Kuc'a neimara Stipe Perkovic'a u Glavicama, panorame svih sela u ovoj knjizi, Borba konja (dobila medjunarodno priznanje)… Pogledajte sve ove fotografije, pogledajte pa se testirajte: Ko nad njima ne uzdishe – nema dushe.
Knjigu su uljepshale i umjetnichke slike slikara iz ovog kraja: Zdravka Anic'a, Ivice Vlashic'a, Ante Pervana, Gorana Suchic'a, Zdravka i Milana Mihaljevic'a, Slavishe Mishic'a…
Najbolja Tagorina knjiga pjesama zove se Gradinar. To je knjiga ljubavi – prema zheni, zemlji, prema chovjeku i svijetu. I knjiga S Vidoshke gradine je gradinar – obradjen vrt rodnoga kraja, zasadjen velikom ljubavlju gradinara.
____________________
P.S.
Ovu bi knjigu odmah trebalo uvrstiti u program livanjskih shkola – obavezno u shkole u vidoshkom kraju, Mejdanu, Dobrom, Potochanima i Zagorichanima. Jer, shta i koliko mi znamo o svom kraju/zavichaju? Malo, tek malo, posve malo.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-07-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|