|
Javivshi se tek u chetrdesetoj godini zhivota aktovkom Na duzhnosti, Shukrija Pandzho (1910-1984) je polovinom proshlog vijeka zapocheo svoj literarni put poete i pripovjedacha. Nevelikim, ali raznorodnim opusom, zapochetim u teshko vrijeme, ponekad opterec'enim dogmama i novonastalim artistichkim kanonima modernih i ideoloshki ispravnih shvatanja u kulturi, Pandzho se uspio nametnuti kao znachajna pojava, djelujuc'i na vishe zhanrovskih polja, chesto pod udarima moderne, novoustolichene i, ponekad, subjektivne kritike koja mu nije oprashtala pretjeranu vjernost tradicionalnom pjesnishtvu i pripovijedanju. Shodno tome, njegov kasni i, chestim kritichkim prigovorima, opterec'eni izlaz u knjizhevne tokove teshko se probijao i prihvatao u odredjenim knjizhevno-kritichkim krugovima koji su starom, anahronom literarnom izrazu pretpostavljali moderna, nerijetko i ideoloshki obojena shvatanja kulture i umjetnosti shto je, opet, uslovilo rijetka Pandzhina pojavljivanja u javnosti i prezentovanja njegovih djela, odluchujuc'i se na duzhe pauze izmedju objava. Sam pisac je uporno zazirao od svake kategorizacije i trendovske pomodnosti, od tzv. knjizhevnosti trenutka, bez obzira na, ponekad, isforsiranu tendenciju da se neminovno raskrsti sa proshlim i zatechenim, pa iako je, po sopstvenom priznanju bio iskreno zainteresovan i podstaknut socrealistichkim umjetnichkim uzorom, literarno, ostao je unutar svog intimistichkog prosedea, neopterec'en grlatom bukom novog vremena. Prozhivjevshi kroz tri rezhima (Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija i Socijalistichka Jugoslavija) Pandzho je bio literarni predstavnik jednog specifichnog poetskog kruga, ukalupljenog u prikladno vrijeme u kojem se zadesio i u kojem je djelovao, odbijajuc'i metamorfozu u neshto shto mu je intimno strano i van njegovog osnovnog pjesnichkog bic'a, a ako malo bolje pogledamo njegov lik i djelo u cjelini vidjec'emo da se te dosljednosti drzhao, bezmalo, do kraja zhivota.
|
Shukrija Pandzho
|
|
U svojoj poeziji Shukriji Pandzhi je stalo prvenstveno do njegovog intimnog univerzuma, do zhelje da se nametne iskljuchivo skladnom i iskrenom pjesmom. Objektivni izraz, opshti apeli i formalistichka razbijenost, toliko omiljeni u novom vremenu, nisu kao takvi bili uklopivi u Pandzhino shvatanje lichne ispovijedne knjizhevnosti, i tu lezhi mozhda i glavni razlog njegovog nesporazuma sa vremenom u kome se oglashavao.
Skromna, lirski nepretenciozna intima, zhivotna elegija jednog osjetljivog bic'a, neprekidna, ali i uzaludna potraga za sveopshtom istinom ili bar nekom subjektivnom katarzom, kao i permanentno vrac'anje jasnim uspomenama i prebogatom jeziku jednog zasebnog zavichajnog svijeta upijenog i u svijest trajno utisnutog iz rodne Hercegovine – osnovni su pokazatelji njegovog lirskog kolorita, pa je ta Pandzhina poezija uglavnom bila usmjerena tom davnom, ali nikad zaboravljenom djetinjstvu i stalnom vrac'anju ka jednako nezaboravljenoj tezhini i surovosti puta koji je iza njega. Chak i u svojoj djechijoj knjizhevnosti, do tada uglavnom okrenutoj ka svijetu radosti i adekvatnim sharolikim motivima, pjesnik ne mozhe da se otrgne sumornosti, ponekad pretjerane, i za djechije ochi, ne uvijek prikladne zhivotne elegichnosti i literarne iskrenosti. Pisati za djecu podrazumijeva ostaviti iza sebe chahuru i opterec'enost svakodnevnog zhivota i iskustva, te okrenuti se ka onim prvobitnim i najranijim vrijednostima, tumachenjima djetinjstva kao zhivotne chinjenice i jednog opshteljudskog fenomena kojim je svako od nas, sretno ili nesretno zakorachio na ovaj svijet. Vrac'anje djetinjstvu je tezhak posao jer namec'e nepomirljivu tezhnju otkrivanja uspomena potopljenih i prepletenih u crnilo nejasne podsvijesti koja se mora probijati kroz sljepilo trenutne realnosti zhivota; pa ipak, svaki praiskon je zasnovan na individualnoj memoriji posebno, na svijesti prozhivljenog i upamc'enog. Ono se posmatra sa stanovishta odraslog, empirijski zasnovanog gledishta i vishe je nostalgija usmjerena ka djetinjstvu, nego autentichan izraz djechijeg pogleda. To je i razlog zbog kojeg je stvaralashtvo za najmladje neminovno autobiografski usmjereno. Ipak, tu Pandzho ide i korak dalje; naime, samo pisci siromashne imaginacije doslovno preslikavaju svoja sjec'anja u okvirne zhanrovske tvorevine, prelivene, vishe ili manje, poetskim darom, nadajuc'i se naknadnoj originalnosti i literarnoj autentichnosti. Nadarene knjizhevne lichnosti polaze od osobnog dozhivljaja kao prvobitnog kreativnog impulsa, nadogradjujuc'i ga i obogac'ujuc'i svojim iskustvom i talentom, stavljajuc'i, u ovom sluchaju, svoj pochetni izlaz u svijet na jedan vishi, univerzalniji pijedestal, tumachec'i ga opshte i nesputano, sa distance, bez obzira na ozhivljenost lichnih pjesnichkih i proznih sekvenci.
U svojim djechijim prikazima, bilo da je rijech o pjesmi ili pripovijetci, Pandzho rijetko kad napushta ambijent svog pochetka. Surovi i nemilosrdni zavichaj snjegova i oluja, planina zacharanih podmuklim silama i nemilostima, ljudi obiklih na tezhinu zhivota i rijetku radost, djeca koja selimovic'evski zhive kao i njihovi ochevi u chijoj se figurativnoj cjelini osjeti atavizam vjechnog iskustva neminovno naslijedjen rodjenjem i usudom, zatim, motiv oca – chesto istican kao simbol tople utjehe i jednog sigurnog i bezbrizhnog svijeta, te poneki neprijatni poravni gradski plochnik i chuda urbanog zhivota chesto dehumanizirajuc'e otrganog od sklada prvobitnosti i surove, ali prisne prirode ostavljene u postojbini – to su, uglavnom, uobichajene djetinje slike njegovih likova. Logichno jednostavne, kratke i knjizhevno direktne, te slike su tek fragmenti iz zhivota junaka, individualni komadi davno razbijenog ogledala koji su ipak sachuvali odsjaj osnovne narativne cjeline. Dijete u njegovom centru postavljeno je licem u lice s nenadanim dogadjajima, nepripremljeno na suochavanje i shvatanje, prihvatanje i prozhivljavanje bez tragova intimnih ozhiljaka.
Surova priroda zavichaja i spoljni svijet nasrc'e na Pandzhinu poetsku dushu, ugrozhava njegov mir i nagriza krhki svijet koji je stvorio u sebi, a mnogobrojne opasnosti i prepreke truju javu i satiru nevini san. Planine i vrleti postaju simbolima strashnog, gotovo, mitski prikazanog atributivnog zhivota na selu u kome se lijegu strashni svjetovi. Strah je posijan po visovima i krshevitim prostranstvima, tishinama i chujnostima krajolika u kojem svaki shum ili pokret gubi svoju realnost i prihvatanje nagovjeshtaja latentne ili izravne opasnosti. Ipak, Pandzho na pojedinim odlomcima ostavlja mjesta osebujnom pozitivnom svojstvu. Slikovitom lakoc'om pripovijedanja izrazhava privrzhenosti zemlji, prirodi, ljudima, zatim, iskrenom pogledu koji je upuc'en na opisane motive zhivota, kao i nepomuc'enoj vjeri u osjetljive, zhivotne snage koje bujaju svuda unaokolo i koje, uprkos raskoraku sa mrachnim silama koje pritiskaju sa svih strana, predstavljaju sintezu raznorodnih osjec'anja ukrshtenih i ukomponovanih u iracionalan svijet pjesnichke slobode. Pisac nerijetko sa vanjskog opisa prelazi na deskripciju josh neispisane i zhivotom jedva zagrebane djetinje psihe, na pomno naslikan predio velikog straha kao prevladavajuc'eg emocionalnog stanja malog chovjeka pred velikim i josh neizrecivim chudima realnog svijeta unosec'i preciznu simboliku i temperamentne boje jedne zaboravljene idilichne pastorale i jezichko-lirskog univerzuma.
Iako je sklon da u svojoj prichi ili pjesmi posveti posebnu pazhnju psihologiji tumachenja datog trenutka prema simbolichkoj konkretizaciji zasebnih psiholoshkih stanja djechijeg duha, Pandzho se, naravno, ne lishava svoje tradicije, ne libec'i se da u svoje slike unese i trun folklora, dajuc'i im, ponekad, tonsko nesuglasje i, na momente, krutu formu beskompromisnog prijanjanja uz osnovnu fabularnu nit i kronoloshko-kompozicionu narativnu determiniranost jasno naslutivshi u tom momentu bosanskohercegovachke knjizhevnosti za djecu nove uglove pripovijedanja i nove pozicije raznorodnih tachki gledishta, razbivshi donekle iluziju harmonije konsonantne motivacije koja je, uglavnom, krasila ovaj zhanr do njega. Tu je pisac napravio mozhda i jedini, uslovno recheno, kompromis u svom opusu pomirivshi moderna teorijsko-knjizhevna shvatanja sa tradicionalnim izrazom, vezan za lichna iskustva, ali i ispunjen zheljom za opshtijim vidjenjem i deskripcijom djetinjstva kao sveopshteg fenomena.
Proshlost, kao posebna zhivotna kategorija, budila je u Pandzhi sjetu kao josh jedno dominantno osjec'anje. Iz toga se radjala ta sumornost u chesto introvertnim stihovima pojachanim ponekim ekspresivnim iskorakom u kojoj se zasebnom jezichkom svjezhinom donesena iz proshlih vremena opisivala prohujala mladost u svijetu urbane otudjenosti. Mladost (ovaj put ona druga, nedjetinja) je jasno okic'ena raznim, ne uvijek pjesnichkim ornamentima, snovima, nadom, vrac'anju prirodi, ali i neminovnom prolaznoshc'u, odnosno, prekrivanju i prikrivanju maglom nelagodne realnosti zhivota. To je Pandzhu poticalo da u svoju poeziju unese motive nemirenja sa okruzhenjem, ali i neke tihe rezignacije povodom uzaludnosti suprotstavljanja okolini. Izmedju predjenog puta i teshkoc'e prilagodjavanja tudjem svijetu odvijala se pjesnikova lichna drama emancipacije u vremenu i epohi u kojima je zhivio i stvarao. Ipak, opshte je mishljenje kritike da Pandzho nije ostavio vec'i broj do kraja iskristaliziranih i objedinjenih pjesama, ciklusa pogotovo, koji bi jasno ocrtale njegovu pjesnichku vjechnost. Lichna povuchenost, nepretencioznost, neskrivena averzija prema nametnutom modernizmu i novim stremljenjima u literaturi, mozhda i odredjeni nedostatak intimne ambicije, kao i potrebe za drushtvenim nametanjem na ljestvici javnih zbivanja – vjerovatni su razlog tome. Misaona senzibilna ogoljenost njegovih pojedinih pjesama i precizna lirska rezigniranost stajale su na putu nekom prihvatljivijem i izvedenijem izrazu; no, versifikacijska zaokruzhenost i sklad intenziteta iznoshenih osjec'anja vec'eg dijela njegove lirike su neshto shto je neprolazno izdvojilo njegovo pjesnichko umijec'e. Lishavajuc'i se patetichne kontemplativnosti, zaumne apstraktnosti i hladne, racionalne artificijalnosti neprikladnog stila Pandzho je stvorio sopstveni izrazhaj smatrajuc'i da su sugestivnost i vjernost lichnom osjec'anju neshto shto treba da bude glavno obiljezhje svakog umjetnika bez obzira na vrijeme i uvjete u kojima stvara. Iako na tom putu nije uvijek nailazio na razumijevanje (neki kritichari su smatrali da bi Pandzhina poezija bolje izgledala kada bi se izdvojili pojedini dijelovi iz cjeline, ne shvac'ajuc'i da bi se takvo neadekvatno shvatanje moglo primijeniti bilo gdje i prema bilo kome) pjesnik je u svom lirskom dnevniku uspio stvoriti niz jasnih, istanchanih pjesama, melanholichnih i iskrenih zapisa u kojima mu nije pretjerano stalo do bilo kakve apelizacije i velikoljudskih poruka protkanih kroz oporu dogmatsku uskogrudost kojoj su mnogi njegovi savremenici bili itekako skloni. Spontanost i pristupachnost pjesnichkih slika spadaju u vrh interesovanja poetskog nemira Shukrije Pandzhe, a jednostavnost i istinitost izraza je ujedno i njegova najefikasnija odlika, dok su tradicionalno pjesnishtvo vezanog i proznog stiha i vjernost univerzalnim motivima elegichne poezije, vrac'anja svom nepovratnom iskonu i raskoshna jezichko-stilska imaginativna osobenost i specifichnost izoshtrila njegovu akcentovanu autentichnost.
Kreirajuc'i svoj neveliki novelistichki opus Shukrija Pandzho je bio jedan od posljednjih predstavnika diskretnog, c'udorednog i, nadasve, lokalnog narativnog izraza. Kao takav naslanjao se na strukturu i istanchanost svojih prethodnika kojima je trajno obogac'ena bosanskohercegovachka pripovijedna kasta. I u prozi Pandzho nije izbjegao strogi sud kritike koja je oprechno i pretenciozno podcrtavala njegovo pripovijedanje kao zakashnjelo i anahrono. S druge strane, zaboravljalo se da je tradicija u pripovijednom izrazu bila je nezaobilazan materijal i centralni oblik literarnog izrazhavanja chitavog niza predratnih i poslijeratnih pjesnika i prozaista u Bosni i Hercegovini; a ako bi se naslijedje kao nenadoknadiva, i u nashoj literaturi, stalna pojava bogohulno uklonila iz djela Ive Andric'a, Meshe Selimovic'a, Hamze Hume, Borivoja Jevtic'a, Hasana Kikic'a, Zije Dizdarevic'a, Isaka Samokovlije, Branka C'opic'a, Petra Kochic'a, Novaka Simic'a, Maka Dizdara, Dervisha Sushic'a i drugih pisaca starije ili novije generacije teshko da bi se mogao zamisliti bosanskohercegovachki knjizhevni univerzum, prepoznatljiv upravo po tom sluzhenju tradicionalnim narativnim elementima, relativno prisutnim, lajtmotivski ili matrichno u poetikama vec'ine nashih knjizhevnika.
|
S lijeva: Gustav Krklec, Ahmet Hromadzhic', Safet Burina i Shukrija Pandzho
|
|
Ne rachunajuc'i pripovijedni opus napisanim za djecu, Pandzho je iza sebe ostavio samo dvije nevelike zbirke novela Ljudi smo (Sarajevo, 1958.) i Na kraju puta (Sarajevo, 1979.). U njima je, gotovo brutalno naturalistichki, prikazan svijet iskonske tragike i bijede, sveden u svom obliku i nemilosrdan po svojoj sudbini. Siromashni i dekadentni svijet sela i grada, primitivni obichaji i uskogruda shvatanja pojedinaca pisac stoichki prihvata sa biblijskim ponosom, ali i pokorom ubogih. U svojim prichama on je predochio surovu egzistenciju raznovrsne galerije likova koja chesto ide samim rubom josh vec'e nesrec'e koja im predstoji, kao jedan kulminativni i teshko promjenljivi zhivotni impuls. Suzheno i izbliza pisac prati teshke sudbine svojih junaka u njihovom intimnom i strahotnom svijetu, slijedec'i njihov put, ne zaobilazec'i, pritom, poetsku sushtinu bez obzira na ostvarenu tematsku nit pripovijednih cjelina. Pandzhine novele su jednostavne, chitljive, obimom nevelike, sa zanimljivom temom zhivljenja u bosanskohercegovachkim specifichnom ambijentu i njegovim ljudima napushtenim u beskrajnom vrtlogu zhivota. Ostajuc'i vjeran do kraja svom intimistichkom subjektivitetu nadogradjujuc'i svoje lichno iskustvo protkano literarnim darom, svjedochec'i o jednom, vec' prezhivljenom svijetu zahuktalog vremena i chovjeku kao takvom, slikajuc'i hroniku sudbinskog deshavanja, tezhinu divljine u prirodi i dogadjaje koji su prelazili i prelamali se preko izvijenih ledja njegovih likova sublimirajuc'i njihovu dramatiku i prisutni, ali i uzaludni otpor zlom usudu. Osnovni idejni motiv Pandzhine knjizhevne rijechi je istinitost, i to gotovo pretjerano ogoljena do te mjere da, ponekad, dodatno opterec'uje stil i deskriptivnu percepciju chitaoca. Odbacujuc'i suvishnu imaginaciju i hiperboliranu pjesnichku senzualnost, pisac svodi svoje priche u jedan uzani ram ne zhelec'i svoj iskaz da obogati i dodatnom pripovijednom dekoracijom, smatrajuc'i, vjerovatno, da bi time donekle pomutio izravnu boju naracije kojoj je prvenstveno tezhio pokazujuc'i time mjeru senzibiliteta stvarnosti koja fabulativno koriguje njegov unutarnji lirski afinitet. Njegovi likovi se chesto odlikuju odredjenom unutrashnjom statikom, no bez obzira na taj izostanak iz narativne dinamike oni nisu poshtedjeni sile stradanja i pomora epohe u kojoj su se zadesili. Brda i krsh prirode i sela su uobichajeni prostorni motivi Pandzhine strukturne novelistike. Zhivot i zbilja gorshtaka, sumorni dani shkolovanja, otudjenost u nesrodnom svijetu, subjektivna retrospektiva njegovih junaka, ratna i socijalna tematika, mitoloshki folklor i proshlost legendi, te grad i njegovi elementi - uglavnom su motivacijski predmeti Pandzhinog pripovijednog interesovanja u kojima ne odstupa od autobiografskih reminiscencija i njihovog utapanja i uklapanja u kompoziciju priche. Upadljiva osobina njegovog pripovijedanja je zhivopisna jezichko-sintaksichka riznica, stilski noviteti i pravolinijska sizhejno-fabularna nit koja se ne prekida, chini se, i nakon tekstualnog epiloga. Chesta je sinteza realnog pripovijednog diskursa i pjesnichke deskripcije shto za rezultat ima, mozhda i oksimoronsku percepciju izrazhaja. Naturalistichki impulsi, posebno zapazheni u pripovijetkama Njegova pricha o sestri, Za dvadeset minuta ili Dzhemper otkrivaju nam jednog istanchanog, iskusnog novelistu sa precizno zacrtanim ciljem i jasno uokvirenom mishlju. Bez patetichnih nanosa i sentimentalnih izliva prilikom opisa karaktera ili pojava u prichi, bez pretjerane leksichke frazeologije, uprkos chinjenici da se obilato koristio bujnim i sochnim vokabularom. I humor kao poetski preliv ima svoje, dodushe, sporedno mjesto u Pandzhinoj prozi koji, s vremena na vrijeme, izranja iz naracije stapajuc'i se sa osnovnom pripovijednom niti, osvjezhavajuc'i bazichni tok fabule.
Slozhenost psiholoshkih preliva kao u prichi Iza kanata (Za koju je Midhat Begic' rekao da podsjec'a na razradu neke stare narodne balade) daje nam jednu osebujnu sliku porodice i polozhaja zhene, (ili bolje recheno zhenâ) koja iza visokih zidova i taraba u edenski opisanom vrtu prozhivljava svoju hermetichki zatvorenu dramu teshkog zhivota u josh tezhem svijetu. Mrzhnja, ona iskonska, tipichno ljudska, koja se na momente granichi sa psihotichnim izljevima bijesa i nenavisti pokushava da probije teshke zidove Latife-hanuminog svijeta, uzaludno dekorisanog prividnim bogatstvom i bljeshtavom ljepotom sharolikog avlijskog cvijec'a s obzirom da intimna surovost i pokora suzhnjih stoje kao vjechni antipodi da se susretnu samo u konachnom trijumfu jednog nad drugim. Pricha, iako gradska ipak ne odbacuje elemente prirode, ali ovaj put kao sporedni, zaumni motiv jednog zlog svijeta sa nezheljenom, ali istrajnom sudbinom.
Prepletenost naizgled, heterogenih, motiva chesto okonchava detaljnom elegijom opisivanog predjela. Opisi pejzazha i kolorita prirodnih boja su kompoziciono funkcionalni i literarno uoblicheni, a prochishc'enost poetskog izraza i jezichka prepoznatljivost jedinstvena su paradigma usmjerenog stila i bitan primjer zaokruzhenosti jezika i totaliteta Pandzhine knjizhevne poetike.
Na zhalost, ta poetika josh uvijek nije cjelovito i adekvatno vrednovana, pa stoga nije u stanju da osvijetli njegov opus u cjelini, da nam pruzhi jedan relativan osjec'aj upotpunjenosti, jer, bez obzira na sve predrasudne opaske i postulate iz proshlosti, Pandzhina knjizhevnost nezaobilazan je fenomen u ukupnom komparativnom prouchavanju knjizhevnog svijeta Bosne i Hercegovine. Za zhivota Pandzho je dobijao i takve dobronamjerne savjete kojima je trebao da se definitivno opredijeli za samo jedan knjizhevni rod, i to onaj vezan za knjizhevnost posvec'enu najmladjim, s obzirom da je ostatak njegovog opusa dugo vremena zaobilazhen od strane kritike. Osporavanja su neminovan dio zhivota, pogotovo zhivota umjetnika. Ipak, mozhemo rec'i da vremenom njegova djela, zastupljena u dvadesetak knjiga raznih antologija i zbornika, postepeno pronalaze svoje mjesto u bosanskohercegovachkoj knjizhevnoj riznici.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-07-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|