|
Slovo ovo počinjem bez prve rečenice, drugom trećom, bez unaprijed razrađenog plana, zbrda-zdola, neuredno o redu i radu, neozbiljno o ozbiljnom, uzdajući se, možda i uzalud, da će me od opravdane kritike zaštititi pjesnička sloboda, izvući poneka razigrana riječ, stilska figura il’ misao. Moja odluka tvrdoglavo ostaje uz taj potez i rizik.
Zašto se u ovom slovu ne pridržavati ustaljenih okvira, šablona i klišeja? Zašto ne poći od sadržaja knjige koju držim u ruci, proći kroz nju kao putopisac nekim krajem, uz pomoć knjige sagledati prošlost – dalju i bližu, omeđiti mjesta ovog mikroprostora, pobosti vertikalu kroz milenijska razdoblja, pratiti tragove čovjeka ovog kraja na zemlji, pod zemljom i nad zemljom, pomoći čitatelju da je bolje razumije i shvati...
Ne, neću tako. Bojim se da bih u ovom kratkom slovu pošao, a ne došao, započeo, a ne dovršio, bezdušno udušio dušu, ne osjetio osjetila koja je pisac S Vidoške gradine morao otvoriti i uvrstiti u djelo ove vrste, iskačući iz ustaljenog, odustajući od stereotipnog. Je li to obala do koje lakše plivam, je li to slamčica za koju se laćam? Neka je, pa šta! Moram otvoriti čula tamo gdje ona moraju biti otvorena, vidjeti, čuti i dotaknuti neodoljivo, omirisati i okusiti ponuđeno, za pokazano ljudstvo uljudno reći bravo, zadrhtati od uzbuđenja, ostati zabezeknut il’ zadivljen ljepotom…
Svejedno mi je gdje se ljepota nalazi – u tekstu ili u fusnotama. Da, fusnotama. Kakvo se bogatstvo u njima krije! Zrnca života sabijena kao u šipku, sve vrvi kao u mravinjaku.
|
Stipo Manđeralo: S Vidoške gradine
|
|
Od 32 gradine u livanjskom kraju 9 ih je na prostoru ove knjige – Vidoška, Ivića, Gradac u Tribnju, Gredine više Vrbovnika, Klačine iznad Zagoričana, Gradac iznad Potočana, gradine na Begovači i kod Tušnice. Najznačajnija među njima je Vidoška gradina.
Pisac kaže:
”Sudbina je htjela da budem rođen baš uz samu gradinu, da na njoj i oko nje odrastam i upoznajem svijet. Bez te činjenice ne bi bilo ni ovakve knjige.
Stotine i stotine puta stajao sam na Vidoškoj gradini i promatrao predio i nikad se do kraja nisam nauživao tih vidika. (…) Milina tog ugođaja za cijeli me život zarobila.
Desetljećima, radoznalo, hodio sam rodnim krajem: promatrajući, osluškujući, ispitujući. Kao dug svima koji su gazili ovu istu zavičajnu nam zemlju skupio sam ovo nešto podataka da ostane bar kakav trag koji će svjedočiti da se ovdje već milenijima smjenjuju naraštaji, a da čovjek (takav kakav jest) traje.”
Manđeralo ima izvanredno oko da zapazi. On sa Kamešnice promatra Tušnicu, sa Nuhbegovića gradine ide u pohode Kraljevu guvnu u Tribnju – bajkovitom vidikovcu – i na putu prede cijela polja zelenkade.
Poslušajte ovo. Orao na Radovićima već postariji čovjek Nine Mišić ”Čokalo” iz Sturbe, odličan pjevač koji je uživao u ustresavici. Volovi lagano vuku plug. Tišina. Najednom začuje Nine kako Pauša, žena Nikole Manđerala iz Vidoša, vrsna pjevačica ustresavice, zapjeva gore daleko i visoko na Vidoškoj gradini. Naredi on volovima: ”Ohooo!” Volovi stadoše. Nine će ti goniču volova: ”Predahnimo malo, brate! Da se u miru Katine pisme nauživamo”.
Danas se rijetko doživljavaju zadovoljstva kakva su znali osjetiti domaćini dok promatraju polje kad godina dobro ponese. Malo je s čim tako lijepim i sadržajno punim usporedivo domaćinovo osjećanje koje bi ga obuzimalo u trenucima kad bi u praznično besposleno popodne obilazio svoje njive, pa, hodeći travnatim ”mejašima” promatrao kako se, kao more, talasaju njegova žita. Nešto bi antejsko tad u njemu odzvanjalo. No mnogo je i gorkog bilo u tom težačkom životu.
Godina 1917. – sušna i nerodna. Posljedica toga je bila strahovita glad u ovom kraju.
Godina 1948. – godina rezolucije Informbiroa. Pamti se to vrijeme i po oskudici u mnogočemu. Jedva se disalo. Ni kruha nije uvijek dovoljno bilo. Pogotovo one sušne i gladne 1951.
Znate li šta su lambori? Ne znate. U stara vremena prozori nisu bili ostakljeni. Umjesto stakla na njima su bill lambori – tanka osušena janjeća kožica, temeljito ostrugana, kroz koju se probijalo koliko-toliko svjetla da osvijetli prostoriju.
Preko sredstava za osvjetljenje može se promatrati hod civilizacije. Idemo redom: jelova luč, lućerde (limene svjetiljke petrolejke), lojanice, svijeće sa staklenim cilindrom, ”felari”, karbituše, električna struja. Električnu struju najprije je imala Tušnica (1946), potom Vidoši (1952), a posljednji Krivići u Tušnici (1978).
Poslovi u kući i izvan nje strogo su se dijelili na muške i ženske. Izuzeci: Delfa Pištelek iz Potočana bila je zidar i kao svaki kvalificirani zidar muškarac radila je 50-ih i 60-ih godina u livanjskom građevinskom poduzeću. Među muškarcima bili su rijetki koji su kratili vrijeme izrađujući goblene. Ljupko Tabak s Drinove Međe već petu godinu zabavlja se vezenjem Posljednje večere i nikako da je dovrši. Dogotovio je sve osim Judina lika. Na njemu je, priča on, poodavno zapeo. Mnogo puta se nagonio da posao okonča, ali igla kao da ga ne sluša, kao da je Judin lik odbija, kazuje on u šali. No savladat ću ja i Judu – odlučan je Ljupko.
Brižljivo načinjene i ukrašene uplitnjake u svojoj ”sejseni” mlada je donosila u mladoženjinu kuću i darovala odrasle muškarce (rodbinu i susjede). Kad se, npr., iz Osićana 1887. god. u Vidoše udavala Ivka Vidović za Stipu Manđerala, donijela je na dar uplitnjake ne samo za momke iz Vidoša nego i za one u susjednom selu Sturbi, među njima i sedmorici Ormanovih momaka. Nikada pouzdano i sasvim konkretno neće se znati broj ratova koji su pustošili ovaj kraj, niti koje su pobude navodile jedne da ratuju protiv drugih, kakvi su sve ishodi tih sukoba bili, kakve su se sve pojedinačne ratne drame ovdje izdogađale. ”Ispod Beča sva zemlja proječa / od koraka bosanskih momaka.”
|
|
Za minulo stoljeće i pol ovdje se skoro svaka generacija rađala u drugoj državi (Otomansko Carstvo, Austrougarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, NDH, SFRJ, pa današnji provizorij BiH). Sasvim je neobična priča Ive Šeremeta iz livanjskog sela Kablića. Za austrougarske uprave odselio je u Ameriku. Tamo mu se rodio sin Tomo, koji je u Drugom svjetskom ratu bio pilot američke avijacije. Zapalo ga je da bude među pilotima koji su u tom ratu bombardirali Livno. Šezdesetih godina prošlog st. dolazio u Kabliće vidjeti očevu kuću i dobro govorio hrvatski jezik.
|
|
U svakodnevnoj oskudici ovdje se stoljećima skromno živjelo. Teško se moglo smoći novca za kupovinu i najnužnijih životnih potrepština. Kad se početkom 20. st. u ovom kraju saznalo za mogućnost odlaska u Ameriku, krenuli su oni koji su smogli skupiti dovoljno novca za prevelike putne troškove do tog dalekog svijeta. Ameriko, k vragu ti dolari / kad su naši otišli bećari – pjevale su djevojke.
Anto ”Madžar” Vukić iz Dobrog otišao je u Ameriku 1911., a vratio se 1928. sa ogromnom svotom novca. Cijelu ušteđevinu (226.000 dinara) – cijena vola tada je bila 1000 dinara – odmah je po povratku (1.11.1928.) dao na štednju u Hrvatsku trgovačku banku i štedionicu dioničarskog društva u Livnu uz kamatu od 10%, koja se postupno smanjivala i 1936. spala na 2%. Te je godine na štednji imao 310.200 dinara. Kad je banka bankrotirala, Vukić je izgubio sav novac radi kojeg se mnogo čega odricao radeći diljem Amerike 17 godina i najteže poslove (svu dokumentaciju i danas čuvaju njegovi potomci). Može li se ovo usporediti i sa sudbinom mnogih današnjih štediša!
Između svjetskih ratova išlo se u Belgiju, Francusku, Luksemburg. Najviše ih je bilo zaposleno u ”Kokrili” – topionicama cinka. Radili su teško i naporno. Živjeli u barakama u kojima je jedan krevet dijelilo po 2-3 radnika. Kazivali su kako se njihove postelje nikada nisu hladile: jedan bi se odlazeći na posao ustajao, drugi bi, vraćajući se iz svoje smjene, na njegovo mjesto lijegao. Vidoški župnik fra Bono Grebenarović u Ljetopisu vidoške crkve zabilježio je da je 1928. (teške i nerodne godine) iz ove župe u Belgiju otišlo vrlo mnogo ljudi. Bilo ih je tada tamo najmanje 300.
RMU Tušnica ima značajnu ulogu u razvoju ovog kraja. Radio je i u Drugom svj. ratu. U svom Dnevniku (4.2.1943.) Vladimir Nazor je zabilježio: Zavirio sam u rudnik. Dobar kameni ugljen (to potvrđuje moja pećnica) (…) Eksploatacija primitivna.
Šezdesetih godina u tušničkom rudniku radilo je i preko 600 radnika. Zanimanje za rad u rudniku jenjava kad je šezdesetih godina radnicima omogućen odlazak u Njemačku.
Rudarsko naselje Kolonija u Tušnici imalo je svoju menzu, gostionicu, brijačnicu, prodavaonicu mješovite robe s mesnicom, trafiku, opću i zubarsku ambulantu. U Koloniji je radila i osnovna škola dok nije otvorena novoizgrađena škola na Mejdanu. Prvi televizor u livanjskom kraju montiran je u Koloniji (1960).
Tadija Repov s Grgurića, ne računajući svećenike, najstariji poznati pismeni čovjek u ovom kraju, pisao je bosančicom (1816. godine). Pionirski posao u opismenjavanju puka pripada fra Lovri Karauli (1832/33). Prva državna škola u ovom kraju napravljena je 1930. u Smričanima i nazvana Mješovita državna narodna osnovna škola u Lopatincu. Iako je napravljena na Čečurinom zemljištu u Smričanima, nazvana je tako jer je to bila volja tadašnjeg seoskog kneza Nike Pervana, koji je bio iz Lopatinca.
|
|
Početkom pedesetih poštari listonoše bili su nepismeni starci, seoski poljari. U pošti bi im službenik dao pojedinačno svako pismo i rekao kome će ga uručiti. Oni bi nepogrešivo upamtili gdje su čije pismo stavili – u lijevi ili desni džep, u njedra, zadjenuli za čarap lijeve ili desne noge, za šal na glavi, itd. Od nepismenih ljudi ovog kraja do magistara i doktora znanosti čekalo se nekoliko decenija. I dočekalo.
|
|
Pogledajte fotografije u ovoj knjizi – Pogled iz Vidoša (korice), Vidoška gradina, Stara Kelavina (nekada Huskića) kuća u Dobrom, Stara Bandovljeva kuća u Doli, Ognjišće pok. Anđe i Frane Jozić iz Vidoša, Kamena sinija porodice Bandov iz Dole (stara 150 godina – opsega 6 m), Garića polje uz razlivenu Sturbu, Kosci na Kruzima, Nina Kožica vozi slamu, Vršaj obitelji Vukić i Lujić, Nekadašnji Bušatlijin, danas Puškarov mlin na izvoru Sturbe, Na Studencu iznad Zagoričana, Kupači u Crnoj stini, Na paši u polju ispod Potočana, Konji na pojilu, Pogled iz aviona na Tribanj…, Ribič na Mandeku, Makadamski put u G. Sturbi, Odrna Ilije Manđerala u Vidošima, Posljednji snijeg znoji se na suncu, Ispod čerge, Pogled s Ivića gradine na Čaer na Gospojinu 2002. godine, Dio nekropole na Golobrdu kod Potočana, Kuća neimara Stipe Perkovića u Glavicama, panorame svih sela u ovoj knjizi, Borba konja (dobila međunarodno priznanje)… Pogledajte sve ove fotografije, pogledajte pa se testirajte: Ko nad njima ne uzdiše – nema duše.
Knjigu su uljepšale i umjetničke slike slikara iz ovog kraja: Zdravka Anića, Ivice Vlašića, Ante Pervana, Gorana Sučića, Zdravka i Milana Mihaljevića, Slaviše Mišića…
Najbolja Tagorina knjiga pjesama zove se Gradinar. To je knjiga ljubavi – prema ženi, zemlji, prema čovjeku i svijetu. I knjiga S Vidoške gradine je gradinar – obrađen vrt rodnoga kraja, zasađen velikom ljubavlju gradinara.
____________________
P.S.
Ovu bi knjigu odmah trebalo uvrstiti u program livanjskih škola – obavezno u škole u vidoškom kraju, Mejdanu, Dobrom, Potočanima i Zagoričanima. Jer, šta i koliko mi znamo o svom kraju/zavičaju? Malo, tek malo, posve malo.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-07-04
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|