|
Svi tekstovi su poredani u dvadeset poglavlja a prema zahtjevima kompozicije svakog. I pjesme, i priche i mudre misli nanizani su kao biserna ogrlica pa se ljepota doima kao pejsazh livade u rano proljec'e kada sve procvjeta i nabuja svojom ljepotom. Ljepota rijechi uljepshana je ljepotom reprodukcija nashih i svjetskih naivnih slikara medju kojima su Josip Generalic', Ivan Rabuzin, Mijo Kovachic', Mirko Virius, Ivan Vechenaj, Janko Brashic' i drugi.
Stvarajuc'i ovo, zashto ne rec'i remek djelo, autor se, pored lichne opsesije i zaljubljenosti u chistu i netaknutu prirodu i straha od njenog unishtenja i zagadjenosti, rukovodio i tvrdnjom Karla Marksa da niko nije vlasnik, vec' samo korisnik zemlje, te ju chistu i netaknutu moramo ostavljati pokoljenjima koja dolaze poslije nas. Kroz nekih 500 stranica prelijepog sadrzhaja Milan R. Markovic', kao da je slijedio chuveno pismo poglavice Plemena Sietla iz 1854. godine upuc'eno predsjedniku Sjedinjenih Americhkih Drzhava Franklinu Pirsu. U pismu se izmedju ostalog kazhe:
,,… Morat c'ete uchiti djecu, isto kao shto smo mi uchili svoju, da nam je zemlja mati. Shto snadje zemlju, snadje i njenu djecu. Pljuje li chovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada chovjeku. Chovjek pripada zemlji. (…)”
Isto tako ili slichno, u ”Strahu od buduc'nosti” velika poetesa Desanka Maksimovic' zapisala je i ovaj stih:
Bezhimo
dokle josh koga ima,
rakete opasuju zemlju
oblacima ognja i dima
sve gushc'im i vec'im,
otrovom trave poje…
Puna je knjiga ovakvih misli i upozorenja i bilo bi divno da istu imaju i potpisnici Rezolucije u Kjotou o smanjenju zagadjenja prirode od neodgovornog chovjeka.
Prvo izdanje ”Plastichne planete” ugledalo je svjetlost dana u izdanju ”Prosvjetnog lista”, Sarajevo, u kome je Markovic' bio novinar i urednik. I ”Prosvjetni list”, i autor i knjiga nisu imali srec'e. Knjiga se pojavila na pochetku 1992. godine kada je Bosnu i Hercegovinu ubila politika zla. Tako da mali broj ljubitelja lijepe i dobre literature zna za taj podatak.
I ovo, novo, izdanje u velikoj mjeri izmijenjeno i dopunjeno koje plijeni pazhnju svojom cjelinom, autor nije dochekao. Srce ga je napustilo, ali je vjerovao da c'e se nac'i prijatelji koji c'e rukopisu nac'i izdavacha. Uporan je bio i uspio u tome profesor Djuro Svrdlin. I izdavachkoj kuc'i, Zavodu za udzhbenike Istochno Sarajevo, kapu dole. Svaka chast za reprezentativnu antologijsku knjigu.
Da knjigu Plastichna planeta, koja je neophodna svima, ne prati planetarna duhovna pustinja ista bi bila prisutna u svim shkolama i na fakultetima, a posebno u rukama onih koji uche mlade ochuvanju chovjekove okoline od rushiteljskog uticaja chovjeka.
April, 2007.
|