|
Kako je to izgledalo, pokazac'u na nekim, za mene vazhnim, primjerima.
Jednog novembarskog dana, 1998. godine, stajao sam u Spomen sobi poginulih ratnika u posljednjem ratu, dok se, u tim trenucima, u mojoj dushi odvijala jedna bolna, teshko podnoshljiva bura. Stajao sam, gotovo sam, medju pet stotina sedam stradalnika, koji su, tako mi se chinilo, zheljeli da im odgovorim zashto sloboda nije onakva kakvu su je zamishljali dok su se borili i davali svoje zhivote za nju. Osjec'ao sam da me gledaju sa fotografija sa prijekorom kao da sam i ja kriv za sve to shto se dogodilo i shto se dogadja nakon zavrshetka rata.
Kao da sam se probudio iz nekog chudnog stanja i prvo chega sam se sjetio bila je Shantic'eva Pesma invalida.
Aleksa Shantic', pjesnik nacionalnih zanosa i pregnuc'a, chija je pjesma Mi znamo sudbu proglashena sonetom srpske istorije, jer je u njoj, potpunije nego i jedan drugi pjesnik, izrazio sushtinu srpske vjekovne borbe, kao borbe za slobodu, koju im je dao Bog, a koju drugi, nasilnici, zulumc'ari, tirani i porobljivachi, neprestano kradu i otimaju – napisao je, 1923. godine, jednu chemernu pjesmu u kojoj je otkrio bolnu istinu da su se srpski heroji iz Prvog svjetskog rata, nakon pobjede, pretvorili u prosjake. Bila je to Pesma invalida. Pjesma malo shtampana i analizirana, malo uchena u shkolama i recitovana na priredbama, sadrzhi gorko nalichje borbe za slobodu – za koje bi se trebalo znati prije nego se krene u borbu. Mozhda bi se, tako, mogla sprijechiti zloupotreba pobjede, da se, nakon nje – rdje srebrom pokrivaju. Pojavljivanje Pesme invalida u mome sjec'anju dozhivio sam, tada, kao Shantic'evu podrshku i ohrabrenje za ono shto sam izrazio u svojoj pjesmi Spomen soba.
Drugi primjer je iz vremena rata.
Jednog dana, na frontu, do mene je doprla vijest da su Mostarci spomenik Aleksi Shantic'u – bacili u Neretvu. Prva moja reakcija bila je chudjenje: kako je neko mogao da baci u nabujale vode rijeke onaj divni spomenik koji je zadrzhao, u bronzi, jedan uochljiv osmijeh radosti za svakog ko mu dodje, kao potvrdu da upravo njega najvishe voli i da je, zato, sa nestrpljenjem chekao njegov dolazak. A onda, nakon tih prvih trenutaka nevjerice, znao sam: nashi protivnici, da ne kazhem neprijatelji, u ludilu koje ih je tada bilo zahvatilo, kao shto je, uostalom, bilo zahvatilo i nas, koje su nas dozhivljavali, kao shto smo i mi njih, za svoje protivnike, da ne kazhem neprijatelje, povjerovali su da je Shantic', srpski pjesnik, takodje protiv njih i da, zbog toga, njegov spomenik, koji smo ranije zajedno podigli, ne mozhe ostati na mjestu na kome je do tada bio. U istorijskim burama i nepogodama poremete se sve vrijednosti, pa se izgubi i potreba da se za ljude, pa i kad su nam protivnici, da ne kazhem neprijatelji, (pod uslovom da ne prestanu da budu ljudi), uvijek mora imati razumijevanje, kao shto je to pokazao Shantic' u pjesmi Beg Rashid-beg, koju je napisao 1911. godine, u vremenu kada se, nezaustavljivo, rushilo tursko carstvo na Balkanu. Na pochetku te pjesme Rashid-beg se sjec'a svoje mladosti, svoga srec'nog zhivota, zashtic'enog carskim nizamima i hordama. On vidi ”s mjesecom barjake zelene i gorde” i chuje ”borija turskih… jasne zvuke”. Iz zanosa ga budi ”djaurska truba” koja ”pisnu nedje”. Pjesma se zavrshava slikom Rashid-bega koji ”se prenu, trzhe, guste skupi vedje”, a zatim ”obori glavu medju suhe ruke”. Shantic' koji je, tada, slavio oslobodilachku borbu srpskog naroda i njegove pobjede, sa toplinom saosjec'a, u ovoj slici, sa Rashid-begom, koji tuguje za proshlim srec'nim vremenima, Rashid-beg nije, ovdje, simbol jednog carstva pod kojim su Srbi robovali, nego chovjek koji vidi da zauvijek nestaje sve ono shto ga je chinilo srec'nim. Shantic' ga je razumio i pokazao da i protivnici, da ne kazhem neprijatelji, mogu da pate i da i sa njima treba – saosjec'ati i da im patnju ne treba uvec'avati i nad njima likovati. Tako je Shantic', preko podsjec'anja na pjesmu Beg Rashid-beg, odbranio, toga dana, u mojoj dushi, one koji su njegov spomenik – bacili u Neretvu. Povjerovao sam: ispravic'e oni svoju greshku chim, ponovo, sve stvari zauzmu svoje pravo mjesto. Nakon rata to se i ostvarilo: Mostarci su na isto mjesto postavili Shantic'ev spomenik, izliven u Beogradu, u istom kalupu, kao i ranije, sa istim osmjehom radosti za sve ljude kada mu dodju.
Kao trec'i primjer zhivotvornosti Shantic'eve poezije naveshc'u jednu njenu karakteristiku, izuzetno znachajnu za Hercegovce. Za sve ratno i poratno vrijeme u mojoj dushi izuzetno snazhno pulsiraju poruke koje dolaze od Shantic'evih pjesama u kojima je opisao tezhak zhivot u Hercegovini, kao i od onih u kojima moli Hercegovce, bolje rec'i, u kojima ih preklinje da se ne sele sa rodnog tla. Te Shantic'eve poruke, koje me neprestano obuzimaju, dolaze, zapravo, sa mjesta na kome se te pjesme dodiruju i, na prvi pogled, iskljuchuju. Jer, djeluje veoma paradoksalno, shto je Shantic' pored pjesama: Na ubogom polju… Pred kolibama, O klasje moje, Kovach, Ugljari, Hljeb, Veche na shkolju, (da navedem samo neke od Shantic'evih socijalnih pjesama), napisao i pjesme: Ostajte ovdje i Seoba, koje djeluju kao molitve da se ostane tamo gdje se pati. Kako to razumjeti i prihvatiti? Shta to u kamenitoj Hercegovini ima, pored teshkog zhivota, shto se na drugim prostorima ne mozhe nac'i? O ovom Shantic'evom paradoksu knjizhevna kritika se nije bavila, iako je i sada veoma aktuelan. I sada se, naime, u Hercegovini teshko zhivi, i sada se Hercegovci iseljavaju na sve strane svijeta u potrazi za boljim zhivotom, a nema pjesnika da ih ubijedi da nije dobro shto to chine, kao shto je Shantic' uspio da ubijedi svoje komshije Muslimane da ne idu u Tursku, a Srbe Hercegovce da ne odlaze u Srbiju, a neznatan broj Hrvata u Mostaru i onaj vec'inski iz zapadne Hercegovine da ne odlaze prema Hrvatskoj i dalje. Zato je vazhno da se vidi kako je to Shantic' uspio da mu se povjeruje da se ni na jednom drugom mjestu ne mozhe nac'i zamjena za sve ono shto je ostalo u zavichaju.
Pjesmu Ostajte ovdje Shantic' je napisao 1896. godine, kada su se mostarski (i hercegovachki) Muslimani masovno iseljavali u Tursku. Uvjerljive razloge zbog kojih ne treba da to chine, Shantic' je izlozhio, poetski na efektan nachin. On je, najprije, poistovjetio rodno tlo sa majkom, a potom je retorskim pitanjem: ”Od svoje majke ko c'e nac'i bolju?!” – obesmislio sve ono radi chega bi trebalo seliti. Jer, ko mozhe da ode i ostavi majku samu da plache za svojim chedom? Ko mozhe da napusti zavichaj u kome ga ”svako poznaje i voli” i ode u daleku zemlju u kojoj ga ”niko poznati… nec'e”? Ko mozhe da ode odavde gdje nam ”svako bratski ruku stezhe” i ode u tudji svijet gdje za njega ”pelin cvjeta”? Zato treba ostati na rodnom tlu, jer ”sunce tudjeg neba” ne grije kao ovo u zavichaju, jer su gorki ”zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije…” Svi ovi razlozi, kojima Shantic' zheli da zaustavi odlazak, izrecheni, u pjesmi, jednim ritmom koji budi i osvjeshc'uje, istichu vrijednost ljubavi kojom smo okruzheni u svom krshevitom zavichaju. Tako je Shantic', zaobishavshi logiku stomaka, probudio logiku srca, kojoj, zatim, nije bilo teshko da otkrije da oskudni zalogaji zavichajnog hljeba, natopljeni toplinom i ljubavlju onih sa kojim zhivimo, nashih majki i ocheva, brac'e i sestara, nashih komshija i svih drugih ljudi sa kojima radimo, sa kojima se druzhimo i koje susrec'emo, predstavljaju vrijednost koja se ne mozhe nac'i ni u jednoj drugoj zemlji. Tu vrijednost, zato, ne treba napushtati, nego se za nju boriti. Ovaj zahtjev Shantic' je izlozhio, poetski, takodje na efektan nachin, u pjesmi Seoba, koju je napisao 1902. godine povodom namjere nevesinjskih Srba da se isele u Srbiju, sa kojima su zheljeli da odu, zajedno, i nevesinjski Muslimani (Shta je to kasnije krenulo po zlu, pa je u takvu moguc'nost, sada, teshko povjerovati?). Ova pjesma sadrzhi iste slichne razloge zbog kojih ne treba napushtati rodna ognjishta, kao i pjesma Ostajte ovdje, s tim shto je Shantic' ovdje stavio tezhishte na srpsku borbu za slobodu: odlaskom Srbi bi izdali tu borbu i na njih bi pala Brankovic'a ljaga, najvec'e prokletstvo koje ih mozhe zadesiti. Oni bi bili krivi za nestanak Srba na ovim prostorima. Zbog toga treba da ostanu: da svojom mushkom snagom i viteshkim rukama, svojom smrti i svojim mukama, svojom vjerom u konachnu pobjedu, dopru do buduc'nosti gdje – ”tamo daleko, nasha zora spava…” Smisao zhivljenja u Hercegovini, kako ga Shantic' shvata, jeste ostanak u krshevitom zavichaju i borba za slobodu. A sloboda je ljubav bez ogranichenja – za svoga blizhnjeg, za chovjeka. I josh: ona je i borba da se to postigne.
(nastavlja se)
[Trec'i dio teksta]
|