|
Nije se mogla nikako preobraziti da ne vidi. Chedno svjesna svoje pohote, kojom ju je on punio kroz jedan jedini dugi pogled, istrajala je u nakani da obamre. Sve se deshavalo, prigusheno zvucima glasova oko stola i muzikom, starogradskom, pa sevdalinkom i opet tako. Ali, bili su samo njih dvoje, okruzheni sjenkama i svjesni prozhdiruc'e zhelje za drugim u kojoj su se, svako za sebe ogledali.
Nije im bilo toliko stalo da dadnu dio svoje nutrine, vec' ih je oboje, podjednako, neka strahovita sila, nikla u zamrshenom ropcu njihovih prenaglashenih strasti, gonila da chine strashne previde.
On je golicao svoju mashtu strahovitim naznakama buduc'ih uzbudjenja, koja su bila stvarna, onoliko kolikim ih je on smatrao moguc'im. Ona, suzdrzhano rasprshena u svojoj osebujnoj putenosti nije dozvoljavala ishitrenim mislima da poprime oblik putokaza. Taman u tolikoj mjeri, u kojoj je podrazumijevala da on bude iskren, odluchila je da se pretvara. Nije se predavala lako, uporna da se bori za svoju lazh. To joj se chinio jedini moguc'i put da opet otkazhe ishod onog shto ju je godinama stavljalo suchelice strahovima koje nije htjela da razgrne. Nije smjela, ne bar u tom momentu, dok je hvatala svoj odraz u svemu shto je htjela da osudi kod njega. Kako joj je samo neizrecivo teshko bilo priznati da jednako strasno zheli da iscrpi samu sebe do dna neljudske, svirepe strasti koju joj je on osvjetljavao, gorec'i u istom paklu.
Optuzhivala ga je kasnije da nikada nije pozhelio nju, vec' samog sebe i da u tom razularenom i nepojmljivo chulnom momentu nije bilo mjesta za bilo koga, do njegovog sopstvenog odraza.
 Pretakala se u njega i on je to znao. Ogledalo mu se u njenim ochima, chije su povrijedjene zjenice zjapile inatom i fizichkom nedodirljivoshc'u, dok ju je u sushtini posjedovao tachno onoliko koliko je i ona u tom momentu posjedovala samu sebe. Bio je jednako ophrvan tjeskobom njenog chvora u koji ga je uvukla, slutec'i da je to i njegov chvor
Neman od chiste strasti se pokrenula, dok ju je gledao kompletno obuchenu sa cigaretom medju izrazito crvenim usnama, grabio ju je rukama i pritiskao svojim chvrstim tijelom, trazhec'i da mu i na trenutak, svojim zjenicama pokazhe put. Ali, ona je uzmakla, mada je i dalje lezhala pod njim na krevetu sa tamnom mrljom od crnog vina i netom prosute kafe, koju joj je spremio, chekajuc'i.
Odbijanje je punilo sobu i on je ponovo bio zbunjen, kao i koji chas ranije, dok ju je chvrsto drzhao u zagrljaju, obuzet neizrecivom zheljom da je posjeduje, kako bi napokon mogao da ovlada onim vjechno nezadovoljenim dijelom svog bic'a koji je zjapio prazan. Ali, ona mu je okrenula ledja, a potom, privuchena njegovim rukama, lezhala satima, naizgled mirno, pripijena uz njega. I osjetio je, bash kao i zhena, u chiju je kosu uronio lice da su nacheli po njih opasnu igru, koja je pochinjala da rushi sve kulise, kojima su se do tada tako vjeshto zagrtali.
Kada je uzmakla iz njegovog zagrljaja, bio je gotovo pobozhno nesretan, a ona je govorila da c'e zakasniti na avion, ako istog momenta ne pochne da se oblachi. Gledao ju je optuzhivachki dok je nedugo potom sjedila na ivici kreveta, i oprezno i slavodobitno ga gledajuc'i, jer, znao je, osjec'aj moc'i joj nije pruzhala pobjeda nad njim, vec' nad sopstvenim strastima.
Naredne dane i mjesece, vec' tada je znao, mutic'e mu zhelja za njom ali nije joj josh htio priznati koliko je bio nespreman da razbije ne samo to, vec' sva ogledala kojima se okruzhivao cijelog zhivota.
A ona ga je izazivala, nanosec'i samoj sebi bol u zhelji da se porodi iz svog zashtic'enog jajeta. I desilo se, jer je porod svoje sopstvene nutrine bio poniranje, smrt i pochetak.
Kada se okrenula da ga josh jednom pogleda sa ulice, oslonjenog na ivicu balkona, osjetila je da je u njemu boli, sve ono shto je u njoj vec' odavno bio bol. Taksista joj je otvorio vrata i nebo se tada, prvi put u tom miholjskom ljetu otvorilo, da bi pustilo velike kishne kapi da se slijevaju niz prozore automobila.
A on je tvrdoglavo istrajavao u inatu da je kazni, povrijedjujuc'i samog sebe. Sa istom strashc'u kojom su bili neraskidivo povezani, opet su se mimoilazili. I upravo ih je ta protkanost plashila do te mjere, da su izabrali da odglume posljednju zajednichku rolu.
Stajala je u dnu sale, kada ju je spazio, u groznichavom nagovjeshtaju neprestanih dvojbi. Nije mogao, mada je htio da je zaobidje, kao shto je to ona uchinila neshto ranije, kada ga je ugledala i jednostavno nestala. Pojavila se tek poslije, naizgled mirno, upuc'ujuc'i mu tek pokoji pogled. Kada joj je poslije prishao, te zjenice su kao crne rupe u svemiru prijetile da ga povuku u njegov sopstveni bezdan ili oslobadjanje. Nije znao zashto se nije usudio, ali nije, dok je lagano prelazio prstima preko njenog vrata. Nikada nije vishe volila ono djechije u sebi do tad, hvatajuc'i mu pogled, zbunjen i nevin, koji se nije usudjivao.
Znala je, uzmac'i c'e, jer nije znao kako, a ona mu nije htjela pomoc'i da je pronadje. Zaronila je u sebe. Bili su obuzeti svojim odrazima koji su ih ogranichavali, istovremeno ih spajajuc'i u neraskidivi obruch.
Sretali se nisu nikada vishe, ali su rijechi pljushtale s kraja na kraj telefonske zhice. Odbijala je svaku njegovu namjeru da u njoj chuje svoj eho, ali je bila svjesna da ne mozhe uzmaknuti. U protivnom, bilo bi to isto kao pocijepati se na dva dijela. Moralo je tako ostati i kada je njegovo zemno tijelo u jednostavnoj urni pokriveno crnim mermerom. Samo je naprslo ogledalo.
(Sarajevo-Pariz-Beograd, 1996/97.)
|