|
Kako je to izgledalo, pokazaću na nekim, za mene važnim, primjerima.
Jednog novembarskog dana, 1998. godine, stajao sam u Spomen sobi poginulih ratnika u posljednjem ratu, dok se, u tim trenucima, u mojoj duši odvijala jedna bolna, teško podnošljiva bura. Stajao sam, gotovo sam, među pet stotina sedam stradalnika, koji su, tako mi se činilo, željeli da im odgovorim zašto sloboda nije onakva kakvu su je zamišljali dok su se borili i davali svoje živote za nju. Osjećao sam da me gledaju sa fotografija sa prijekorom kao da sam i ja kriv za sve to što se dogodilo i što se događa nakon završetka rata.
Kao da sam se probudio iz nekog čudnog stanja i prvo čega sam se sjetio bila je Šantićeva Pesma invalida.
Aleksa Šantić, pjesnik nacionalnih zanosa i pregnuća, čija je pjesma Mi znamo sudbu proglašena sonetom srpske istorije, jer je u njoj, potpunije nego i jedan drugi pjesnik, izrazio suštinu srpske vjekovne borbe, kao borbe za slobodu, koju im je dao Bog, a koju drugi, nasilnici, zulumćari, tirani i porobljivači, neprestano kradu i otimaju – napisao je, 1923. godine, jednu čemernu pjesmu u kojoj je otkrio bolnu istinu da su se srpski heroji iz Prvog svjetskog rata, nakon pobjede, pretvorili u prosjake. Bila je to Pesma invalida. Pjesma malo štampana i analizirana, malo učena u školama i recitovana na priredbama, sadrži gorko naličje borbe za slobodu – za koje bi se trebalo znati prije nego se krene u borbu. Možda bi se, tako, mogla spriječiti zloupotreba pobjede, da se, nakon nje – rđe srebrom pokrivaju. Pojavljivanje Pesme invalida u mome sjećanju doživio sam, tada, kao Šantićevu podršku i ohrabrenje za ono što sam izrazio u svojoj pjesmi Spomen soba.
Drugi primjer je iz vremena rata.
Jednog dana, na frontu, do mene je doprla vijest da su Mostarci spomenik Aleksi Šantiću – bacili u Neretvu. Prva moja reakcija bila je čuđenje: kako je neko mogao da baci u nabujale vode rijeke onaj divni spomenik koji je zadržao, u bronzi, jedan uočljiv osmijeh radosti za svakog ko mu dođe, kao potvrdu da upravo njega najviše voli i da je, zato, sa nestrpljenjem čekao njegov dolazak. A onda, nakon tih prvih trenutaka nevjerice, znao sam: naši protivnici, da ne kažem neprijatelji, u ludilu koje ih je tada bilo zahvatilo, kao što je, uostalom, bilo zahvatilo i nas, koje su nas doživljavali, kao što smo i mi njih, za svoje protivnike, da ne kažem neprijatelje, povjerovali su da je Šantić, srpski pjesnik, takođe protiv njih i da, zbog toga, njegov spomenik, koji smo ranije zajedno podigli, ne može ostati na mjestu na kome je do tada bio. U istorijskim burama i nepogodama poremete se sve vrijednosti, pa se izgubi i potreba da se za ljude, pa i kad su nam protivnici, da ne kažem neprijatelji, (pod uslovom da ne prestanu da budu ljudi), uvijek mora imati razumijevanje, kao što je to pokazao Šantić u pjesmi Beg Rašid-beg, koju je napisao 1911. godine, u vremenu kada se, nezaustavljivo, rušilo tursko carstvo na Balkanu. Na početku te pjesme Rašid-beg se sjeća svoje mladosti, svoga srećnog života, zaštićenog carskim nizamima i hordama. On vidi ”s mjesecom barjake zelene i gorde” i čuje ”borija turskih… jasne zvuke”. Iz zanosa ga budi ”đaurska truba” koja ”pisnu neđe”. Pjesma se završava slikom Rašid-bega koji ”se prenu, trže, guste skupi veđe”, a zatim ”obori glavu među suhe ruke”. Šantić koji je, tada, slavio oslobodilačku borbu srpskog naroda i njegove pobjede, sa toplinom saosjeća, u ovoj slici, sa Rašid-begom, koji tuguje za prošlim srećnim vremenima, Rašid-beg nije, ovdje, simbol jednog carstva pod kojim su Srbi robovali, nego čovjek koji vidi da zauvijek nestaje sve ono što ga je činilo srećnim. Šantić ga je razumio i pokazao da i protivnici, da ne kažem neprijatelji, mogu da pate i da i sa njima treba – saosjećati i da im patnju ne treba uvećavati i nad njima likovati. Tako je Šantić, preko podsjećanja na pjesmu Beg Rašid-beg, odbranio, toga dana, u mojoj duši, one koji su njegov spomenik – bacili u Neretvu. Povjerovao sam: ispraviće oni svoju grešku čim, ponovo, sve stvari zauzmu svoje pravo mjesto. Nakon rata to se i ostvarilo: Mostarci su na isto mjesto postavili Šantićev spomenik, izliven u Beogradu, u istom kalupu, kao i ranije, sa istim osmjehom radosti za sve ljude kada mu dođu.
Kao treći primjer životvornosti Šantićeve poezije navešću jednu njenu karakteristiku, izuzetno značajnu za Hercegovce. Za sve ratno i poratno vrijeme u mojoj duši izuzetno snažno pulsiraju poruke koje dolaze od Šantićevih pjesama u kojima je opisao težak život u Hercegovini, kao i od onih u kojima moli Hercegovce, bolje reći, u kojima ih preklinje da se ne sele sa rodnog tla. Te Šantićeve poruke, koje me neprestano obuzimaju, dolaze, zapravo, sa mjesta na kome se te pjesme dodiruju i, na prvi pogled, isključuju. Jer, djeluje veoma paradoksalno, što je Šantić pored pjesama: Na ubogom polju… Pred kolibama, O klasje moje, Kovač, Ugljari, Hljeb, Veče na školju, (da navedem samo neke od Šantićevih socijalnih pjesama), napisao i pjesme: Ostajte ovdje i Seoba, koje djeluju kao molitve da se ostane tamo gdje se pati. Kako to razumjeti i prihvatiti? Šta to u kamenitoj Hercegovini ima, pored teškog života, što se na drugim prostorima ne može naći? O ovom Šantićevom paradoksu književna kritika se nije bavila, iako je i sada veoma aktuelan. I sada se, naime, u Hercegovini teško živi, i sada se Hercegovci iseljavaju na sve strane svijeta u potrazi za boljim životom, a nema pjesnika da ih ubijedi da nije dobro što to čine, kao što je Šantić uspio da ubijedi svoje komšije Muslimane da ne idu u Tursku, a Srbe Hercegovce da ne odlaze u Srbiju, a neznatan broj Hrvata u Mostaru i onaj većinski iz zapadne Hercegovine da ne odlaze prema Hrvatskoj i dalje. Zato je važno da se vidi kako je to Šantić uspio da mu se povjeruje da se ni na jednom drugom mjestu ne može naći zamjena za sve ono što je ostalo u zavičaju.
Pjesmu Ostajte ovdje Šantić je napisao 1896. godine, kada su se mostarski (i hercegovački) Muslimani masovno iseljavali u Tursku. Uvjerljive razloge zbog kojih ne treba da to čine, Šantić je izložio, poetski na efektan način. On je, najprije, poistovjetio rodno tlo sa majkom, a potom je retorskim pitanjem: ”Od svoje majke ko će naći bolju?!” – obesmislio sve ono radi čega bi trebalo seliti. Jer, ko može da ode i ostavi majku samu da plače za svojim čedom? Ko može da napusti zavičaj u kome ga ”svako poznaje i voli” i ode u daleku zemlju u kojoj ga ”niko poznati… neće”? Ko može da ode odavde gdje nam ”svako bratski ruku steže” i ode u tuđi svijet gdje za njega ”pelin cvjeta”? Zato treba ostati na rodnom tlu, jer ”sunce tuđeg neba” ne grije kao ovo u zavičaju, jer su gorki ”zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije…” Svi ovi razlozi, kojima Šantić želi da zaustavi odlazak, izrečeni, u pjesmi, jednim ritmom koji budi i osvješćuje, ističu vrijednost ljubavi kojom smo okruženi u svom krševitom zavičaju. Tako je Šantić, zaobišavši logiku stomaka, probudio logiku srca, kojoj, zatim, nije bilo teško da otkrije da oskudni zalogaji zavičajnog hljeba, natopljeni toplinom i ljubavlju onih sa kojim živimo, naših majki i očeva, braće i sestara, naših komšija i svih drugih ljudi sa kojima radimo, sa kojima se družimo i koje susrećemo, predstavljaju vrijednost koja se ne može naći ni u jednoj drugoj zemlji. Tu vrijednost, zato, ne treba napuštati, nego se za nju boriti. Ovaj zahtjev Šantić je izložio, poetski, takođe na efektan način, u pjesmi Seoba, koju je napisao 1902. godine povodom namjere nevesinjskih Srba da se isele u Srbiju, sa kojima su željeli da odu, zajedno, i nevesinjski Muslimani (Šta je to kasnije krenulo po zlu, pa je u takvu mogućnost, sada, teško povjerovati?). Ova pjesma sadrži iste slične razloge zbog kojih ne treba napuštati rodna ognjišta, kao i pjesma Ostajte ovdje, s tim što je Šantić ovdje stavio težište na srpsku borbu za slobodu: odlaskom Srbi bi izdali tu borbu i na njih bi pala Brankovića ljaga, najveće prokletstvo koje ih može zadesiti. Oni bi bili krivi za nestanak Srba na ovim prostorima. Zbog toga treba da ostanu: da svojom muškom snagom i viteškim rukama, svojom smrti i svojim mukama, svojom vjerom u konačnu pobjedu, dopru do budućnosti gdje – ”tamo daleko, naša zora spava…” Smisao življenja u Hercegovini, kako ga Šantić shvata, jeste ostanak u krševitom zavičaju i borba za slobodu. A sloboda je ljubav bez ograničenja – za svoga bližnjeg, za čovjeka. I još: ona je i borba da se to postigne.
(nastavlja se)
[Treći dio teksta]
|