|
Pored Sosira ovim problemom bavili su se i drugi poput Vilhelma fon Humbolta, Augusta Leskina, Karla Brugmana, Bodunea de Kurtenea, Nikolaja Krushevskog, pripadnika prashke shkole, te Romana Jakobsona chiji pristup ovoj problematici c'e biti u centru rada. Svakako ne smijemo zaobic'i ni antichku Grchku jer je josh u Aleksandriji postojala filoloshka shkola. U slijedu dogadjaja ovaj termin je narochito vezan za nauchni pokret koji je osnovao Fridrih August Volf 1777. godine. Vrac'ajuc'i se pochecima dolazimo i do starih Indijaca chiji je gramatichki poduhvat ostao usko nacionalan, indijski. Potom mozhemo govoriti i o Arabljanima, i o Jevrejima chiji je znachaj usko vezan za jezik svetih knjiga.
Prema tome, interesovanje za jezichke probleme, a posebno fonetske i fonoloshke javljaju se od najstarijih istorijskih vremena. Svakako, oni su posmatrani iz razlichitih uglova, s akcentom na razlichitim pojmovima, oblastima, imenima eminentnih struchnjaka za pojedine oblasti,itd.
Ovaj rad je koncipiran tako da c'u se prvo osvrnuti na izuchavanje odnosno mjesto fonetike i fonologije do pojave Romana Jakobsona a potom govoriti o znachaju Romana Jakobsona za dalji razvoj fonoloshkih i fonetskih studija. Pokushac'u da iz bogate gradje lingvistichkih radova izvuchem samo ono shto je tema moga rada, te da neke tvrdnje potkrijepim i konkretnim primjerima, sve u cilju izvrshavanja postavljenog zadatka. Bez obzira shto su josh od antichkih vremena fonetika i fonologija bile preokupacija brojnih lingvista, ova tematika nije prevazidjena shto znachi da je i dalje predmet izuchavanja. U slijedu dogadjaja, nadam se da c'e i ovaj rad dati mali doprinos ili makar otvoriti moguc'nost za dalje istrazhivanje.
Fonetika i fonologija do pojave Romana Jakobsona
U rasvjetljavanju ovog problema mozhemo poc'i od antichke Grchke i starih Indijaca. Naime, Grci su udarili temelje filoloshkim studijama, a Indijci su se uspjeshno bavili glasovnim vrijednostima (koje postoje kao jedinice odredjenog jezichkog sistema u sluzhbi obiljezhavanja razlike u znachenjima rijechi), odredjivanjem numerichkih odnosa rijechi i slogova u jednom tekstu. Prvi u svijetu pazhnju poklanjaju artikulacionim momentima. Gramatichki poduhvat Indijaca ostao je usko nacionalan. Tako je svjetska nauka o jeziku poshla iz druge, a ne njihove kolijevke. Oni su zbog izolacije ispustili slavu. Pored mnogih imena pominje se Patanjali (II vijek prije n.e.) i Bharthari (VII vijek nashe ere), predstavnici one gramatichke shkole koja je izgradjivala teoriju o stalnom, neizmjenljivom supstratu svih izgovornih varijacija moguc'ih u okviru jednog datog jezika. Konkretno imala se u vidu invarijantna glasovna vrijednost koja je tek u XX vijeku nazvana fonemom. Stari Indijci su se bavili i fonetskim opisima poklanjajuc'i pazhnju artikulacionim momentima.
Iako se josh od antichkih vremena radilo na ispitivanju glasova, fonetske studije dobijaju ozbiljan znachaj tek pochetkom XIX vijeka. To je vrijeme kada fonetika uspostavlja egzaktan metod analize zahvaljujuc'i pomoc'i tehnichkih instrumenata i kada je njen razvoj bio uvjetovan razvojem fizike. Dolazi i do podjele fonetike na akustichku i artikulacionu. Vec'ina fonetichara XIX vijeka pri analizi se sluzhi instrumentima. To se nastavlja i u XX vijeku kada je fonetika dozhivjela neobichan uspon.
Najvec'i teoretichar lingvistike XIX vijeka, Nijemac Vilhelm fon Humbolt, za artikulaciju kazhe da je nachin smislene i razumljive organizacije govora. Dalje kazhe da je jezik ”trajno obnavljanje rada duha, koji artikulirane glasove osposobljava za izrazhavanje misli”.2 Da bi dokazao ”da je jezik samo ponavljanje onoga shto smo chuli”3 navodi primjer djece koja uche govoriti. ”Uchenje govora kod dece nije odmereno davanje rechi, talozhenje u pamc'enju i ponavljano tepanje usnama, nego je povec'avanje sposobnosti govora odrastanjem i vezhbanjem.”4 Dalje istiche da je jezik utemeljen u duhovnoj prirodi chovjeka. Ne mozhe se opisati njegova osobina nego samo njegovo proizvodjenje. Razlog nije u nedostatku nashe sposobnosti vec' u njegovoj prirodi. Navodi primjer gluhonijemih, kod kojih je zatvoren svaki pristup njima preko uha. Medjutim oni uche da to shto je izgovoreno razumiju po kretanju govornikovog govornog orudja, dok sami govore tako shto se usmjerava polozhaj i kretnje njihovih govornih orudja. To se dogadja zahvaljujuc'i upravo sposobnosti za artikulaciju. Ton koji mi chujemo njima se otkriva posredstvom polozhaja i kretanja organa. Humbolt ne poriche postojanje veze izmedju glasa i njegovog znachenja, ali potpunu osobinu te veze rijetko je moguc'e pokazati, moguc'e je naslutiti, ali rijetko odgonetnuti. Dalje istiche da je glasovna forma izraz koji jezik stvara za misao. ”Ali na nju se mozhe gledati kao na ljusku u koju se jezik, u neku ruku, ugradjuje.”5 Zahvaljujuc'i glasovnoj formi utemeljene su razlike medju jezicima. To lezhi u njihovoj prirodi, poshto jedino stvarno uoblicheni glas zaista sachinjava jezik, ”a taj glas takodje dopushta vec'u raznovrsnost tih razlika nego shto je to moguc'e kod unutrashnje jezichke forme, koja nuzhno sobom nosi vishe jednakosti”.6
Humbolt govori i o nachinu izgovora konsonanata, o obrazovanju sloga, istichuc'i da je njegova podjela na konsonant i vokal vjeshtachka. ”Slog chini jedinstvo glasa, ali on postaje rech tek kad sam stekne znachenje, za shto je chesto potrebno vishe slogova.”7
Sedamdesetih godina XIX vijeka grupa lingvista okupljena pod imenom mladogramatichari izbjegava filozofsko razmatranje jezika. Istichu princip izuchavanja jezika na osnovu usmenog govora i na osnovu djelovanja fonetskih zakona i analogije. O zakonitosti fonetskih promjena govorili su prvi i najvishe slavista August Leskin i indoevropeista Karl Brugman.
U isto vrijeme, dva Poljaka, Boduen de Kurtene i njegov uchenik Nikolaj Krushevski, inache poznati u lingvistici kao predstavnici kazanjske shkole iznose progresivna shvatanja o fonemi. Smatra se da su upravo oni odigrali najznachajniju ulogu u pripremanju terena fonologiji. U pochetku je Kurtene smatrao da se glasovne vrijednosti iskorishtavaju za diferenciranje znachenja, da bi kasnije odustao od ovakve koncepcije foneme. Pod uticajem psihologizma u lingvistici odluchuje se za psiholoshku definiciju foneme. Dalje istiche da je fonema mentalna slika glasa ”koja se, kao invarijantna kategorija suprotstavlja varijabilnoj – konkretnoj fiziofonichnoj realizaciji mentalne slike, tj. konkretno me glasu”.8 Krushevski je, pak, razradjujuc'i njegovu ideju, insistirao na tome ”da su foneme fonetske jedinice sa posebnom funkcijom u sporazumevanju”.9 Najvec'i znachaj kazanjske shkole je u tome shto su za nju znali i iz njenih ideja primali podsticaje prazhani i Ferdinand de Sosir.
Iako po vremenu zhivota Sosir pripada XIX vijeku ili pak lingvistima koji su na prelazu iz XIX u XX vijek, po sushtini lingvistichkog uchenja, po uticaju koje je to uchenje vrshilo na lingvistiku XX vijeka, on pripada upravo tom vijeku. U nauci o jeziku poznat je kao tvorac tzv. zhenevske shkole.
Mozhemo rec'i da se on podjednako bavi i fonetikom i fonologijom. Istiche da je fonetika najprije oznachavala, a to treba i dalje da oznachava, prouchavanje razvoja glasova. Smatra je historijskom naukom jer ona analizira dogadjaje, promjene i ”krec'e se u vremenu”.10 Za fonologiju kazhe da je izvan vremena, poshto je mehanizam artikulacije uvijek manje ili vishe isti. Te dvije oblasti istrazhivanja ne samo da se ne podudaraju, vec' se one ne mogu chak ni suprotstaviti jedna drugoj.
Fonetika predstavlja jedan od osnovnih dijelova nauke o jeziku, a fonologija je samo pomoc'na disciplina koja proizlazi iz govorenja, smatra Sosir. Ako pratimo izgovaranje glasova neophodnih za rijech, uochavamo da su glasovni organi izvan jezika. Sosir ih ovdje poredi sa elektrichnim aparatima koji sluzhe za transkripciju Morzeove azbuke koji su takodjer izvan te azbuke, a fonacija, tj. izvrshenje akustichkih slika, uopc'e ne utiche na sam sistem. Podjeli fonacije i jezika mozhda c'e se suprotstaviti fonetske transformacije, promjene glasova koji se izgovaraju u rijechi i koji imaju snazhan uticaj na sudbinu samog jezika. Ako utichu na jezik kao sistem znakova, to je samo indirektno putem promjene interpretacije koja iz njega proizlazi, no ta promjena nema nicheg fonetskog. Prouchavanje govora podrazumijeva dva dijela: jedan sushtinski – ima za predmet jezik koji je drushtveni u svojoj biti, nezavisan od pojedinca i drugi sekundarni – ima za predmet individualne dijelove govora tj. individualno rijech podrazumijevajuc'i i fonaciju. Prvo prouchavanje je samo psihichko a drugo je psihofizichko. Bez sumnje ta dva predmeta su povezana i zavise jedan od drugog.
Chemu bi sluzhili ti fonacioni pokreti, ako jezik ne bi postojao, pita se Sosir, i kada se objasne svi pokreti glasovnog aparata potrebni da se proizvede akustichki utisak, to ne znachi da je objashnjen i problem jezika. Jezik je sistem zasnovan na psihichkoj opoziciji tih akustichkih utisaka. Sosir odbacuje moguc'nost vezivanja za fonacioni chin, tj. za produkciju glasa putem organa (grla, usta, itd.) pri chemu se zapostavlja akustichka strana, (za shto se iskljuchivo vezuju mnogi fonolozi.) Tu metodu smatra nepravilnom: ne samo da je utisak izvrshen na uho isto tako neposredan kao i slika organa u pokretu, vec' on zapravo predstavlja i prirodnu osnovu svake teorije. Sosir govori i o klasifikaciji glasova prema usnoj artikulaciji, iako se oni obichno klasifikuju prema mjestu njihove artikulacije. Dakle Sosirova polazna tochka bila je drugachija. ”Ma kakvo bilo mesto artikulacije, ono uvek predstavlja izvestan stepen otvorenosti, izmedju dve krajnje granice: potpune okluzije i maksimalne otvorenosti.”11 Iduc'i od minimalne ka maksimalnoj otvorenosti glasovi se mogu podijeliti u sedam kategorija: nulta otvorenost (okluzivi), otvorenost 1 (frikativi ili spiranti), otvorenost 2 (nazali), otvorenost 3 (likvide), otvorenost 4 (i y [lat. y]), otvorenost 5 (e o oe), otvorenost 6 (a, maksimalna otvorenost).
(nastavlja se)
[Trec'i dio teksta]
____________________
1 Sosir, Ferdinand, de (1996) Kurs opshte lingvistike, Izdavachka knjizharnica Zorana Stojanovic'a, Sremski Karlovci; Novi Sad, str. 53.
2 Humbolt, Vilhelm, fon (1988) Uvod u delo o kavi jeziku i drugi ogledi, Knjizhevna zajednica Novog Sada: Dnevnik, str. 12.
3 Navedeno djelo, str. 119.
4 Navedeno djelo, str. 118.
5 Navedeno djelo, str. 138.
6 Navedeno djelo, str. 139.
7 Navedeno djelo, str. 131.
8 Ivic', Milka (2001) Pravci u lingvistici, Biblioteka XX vek, Beograd, str. 180.
9 Navedeno djelo, str. 180.
10 Sosir, Ferdinand, de (1996) Kurs opshte lingvistike, Izdavachka knjizharnica Zorana Stojanovic'a, Sremski Karlovci; Novi Sad, str. 53.
11 Sosir, Ferdinand, de (1996) Kurs opshte lingvistike, Izdavachka knjizharnica Zorana Stojanovic'a, Sremski Karlovci; Novi Sad, str. 62.
|