|
Treba pomenuti i lingvistichko uchenje nazvano neososirijanstvo odnosno shkola glosematichara (tip strukturalizma). Paralelno sa postojanjem evropskog strukturalizma postojala je i strukturalna epoha americhke lingvistike na Jelskom univerzitetu. Ova strukturalistichka shkola poznata je pod nekoliko termina: jelska shkola, blumfildovci i distribucionalisti. Amerikance kao i glosematichare, sa kojima imaju najvishe dodirnih tachaka, interesuje raspored jezichkih jedinica – distribucija.
Najznachajniji dogadjaj u proshlosti americhke lingvistike, bio je dolazak najeminentnijeg prazhanina Romana Jakobsona u Ameriku. Harvardski centar je postao najreprezentativnije uporishte prazhana. Razlike izmedju jelske i harvardske shkole su bile izrazite. Prazhani su osim insistiranja na prvorazrednoj vrijednosti prouchavanja distinktivnih obiljezhja, priznavali i primjenjivali distribucionalne kriterije u jezichkoj analizi. Amerikanci su ostajali pri kriteriju distribucije, pokushavajuc'i chak i fonoloshka prouchavanja postaviti na tu bazu.
Polazec'i od fundamentalnih postavki F. de Sosira i prazhana francuski lingvista A. Martine izgradio je svoj pogled na jezik. Tako je uochavanje fonema kao distinktivnih jedinica stalno prisutno u njegovim lingvistichkim razmishljanjima, zatim artikulacija (smatra da se jezik odlikuje dvostrukom artikulacijom). Uvodi pojam moneme i sinteme te sintematike kao grane funkcionalne lingvistike.
Znachaj Romana Jakobsona za dalji razvoj fonoloshkih studija
Pojava Romana Jakobsona u lingvistici predstavlja najznachajniji dogadjaj u proshlosti lingvistichkog strukturalizma. Pripadao je prashkoj lingvistichkoj shkoli. Zajedno sa Trubeckim smatra se zachetnikom filologije. Jakobson je poznat, prije svega kao teoretichar distinktivnih obiljezhja. Pod ovim pojmom ”treba razumeti ono svojstvo jednog glasa na osnovu kojeg taj glas stoji u fonoloshkoj opoziciji prema drugom glasu”.1 Dakle Jakobsonu distinktivna obiljezhja sluzhe da obiljezhe razliku u znachenju. Kad slushalac u jednom engleskom drushtvu prilikom upoznavanja prvi put chuje, iako govori engleski, neko ime npr. Ditter, on taj neprekidni zvuchni tok rastavlja na odredjeni broj sukcesivnih jedinica. Tako chetiri uzastopne jedinice svodi na /d/+/í/+/t/+/ə/. Svaka od ovih jedinica pruzha mu odredjeni broj parnih alternativa koje imaju diferencijalnu vrijednost u engleskom jeziku. S obzirom da u Njujorku postoje porodichna imena slichna navedenom, poput Pitter, slushalac uochava razliku. Par /pítə/ i /dítə/ ilustruje dvije minimalne razlike koje se zajednichki pojavljuju: gravisnost nasuprot akutnosti i napetost nasuprot opushtenosti.
Lingvistichka analiza svodi kompleksne govorne jedinice na morfeme kao najmanje nosioce znachenja a potom na nedjeljive komponente zvane distinktivna obiljezhja pomoc'u kojih se morfeme medjusobno razlikuju. Dakle, treba razlikovati dva nivoa jezika i lingvistichke analize: semantichki nivo i nivo distinktivnih obiljezhja. Prvi ukljuchuje i jednostavne i znachenjske jedinice a drugi ”sve one jednostavne i kompleksne jedinice koje sluzhe prosto za to da se pomoc'u njih medjusobno razlikuju, izdvoje ili dovedu do punog izrazhaja mnogostruke znachenjske jedinice”.2 Bilo koje distinktivno obiljezhje uzeto zasebno namec'e izbor izmedju dva chlana jedne date opozicije. ”Tako se, na primjer, gravisni glasovi suprotstavljaju akutnima u percepciji slushaoca po tonalnosti kao glasovi (relativno) niske tonalnosti glasovima sa (relativno) visokom tonalnoshc'u; gledano iz fizichkog aspekta, oni stoje u opoziciji po odgovarajuc'oj distribuciji energije na krajevima spektra, a iz motorichnog – po odgovarajuc'em obimu i obliku rezonatora.”3
Da bi pojasnio upotrebu termina opozicija, Jakobson navodi sluchajeve kada samo jedna od dvaju povezanih alternativa odgovara poruci oko koje je slushalac u nedoumici /bítə/ ili /dítə/. Medjutim kada se prilikom izgovora u neposrednoj blizini nadju dvije jedinice tipa /pi/ dolazi do kontrasta gravisnosti i akutnosti. U sekvenci /tu/, takodjer, imamo kontrast ali obrnutim redom. Termini opozicija i kontrast su dvije razine manifestacije istog principa polarnosti chija je uloga u organizovanju jezichkih jedinica sa distinktivnom funkcijom znachajna.
Kad slushalac primi poruku, on je povezuje s kodom koji ukljuchuje sva distinktivna obiljezhja i sve njihove medjusobne kombinacije realizovane u skupu obiljezhja nazvanih fonema kao i sva pravila za ulanchavanje fonema u sekvence. Tako na primjer, kada ”lice koje govori samo engleski chuje ime kao shto je /zítə/, ono ga identifikuje i asimilira bez teshkoc'e chak ako ga i nije nikad ranije chulo”.4 Medjutim ta ista osoba c'e kad chuje rijech /ktítə/, biti sklona da je iskrivi zbog neprihvatljive konsonantske grupe ili recimo, rijech /mýtə/ ”gdje druga po redu fonema sadrzhi distinktivno obilezhje nesvojstveno engleskom jeziku”.5
U raznim prilikama distinktivno opterec'enje fonema se smanjuje u odnosu na slushaoca, te je govornik oslobodjen od izgovora svih glasovnih distinkcija koje bi inache morale biti prisutne u datome iskazu. Tako na primjer, prilikom nejasnog govora prilichan je broj zanemarenih obiljezhja, ispushtenih fonema i uproshc'enih sekvenci. Odnosno, usmenom saopc'avanju zvukovna strana jezika mozhe biti isto toliko eliptichna koliko i sintaksichka konstrukcija. Ali, isto tako, taj eliptichni izraz govornik mozhe lahko prebaciti u eksplicitan govorni oblik. Jakobson navodi kako ”vec'ina Amerikanaca obichno ne razlikuje /t/ i /d/ u poziciji izmedju naglashenog i nenaglashenog vokala u engleskom jeziku, ali ih jasno izgovara kada se javi opasnost da dodje do zbrke zbog homonima: Gospodin Bitter /bítə/ ili Bidder /bídə/?”
Jakobson potom govori o lingvistichkoj disciplini nazvanoj na engleskom fonemika (ili na puritanskom fonematika), te u Evropi fonologija ili funkcionalna fonetika. Nazivu fonologija Jakobson daje prednost radi lakshe primjene na sve vrste lingvistichkih funkcija koje obavlja glas; dok je naziv fonemika pogodan za oznaku glavnog dijela fonologije koji se bavi distinktivnom funkcijom glasova. Dolazimo i do pojma fonetika. Naime, ona nastoji da prikupi detaljna obavjeshtenja o cjelokupnom glasovnom materijalu u pogledu njegovih fizioloshkih i fizichkih osobina da bi fonemika i fonologija primjenom lingvistichkih kriterija odabrale i klasificirale taj prikupljeni materijal. Stvarno lingvistichko prouchavanje ovih invarijanti pochelo je sedamdesetih godina XIX vijeka a razvilo se poslije Prvog svjetskog rata paralelno sa shirenjem principa invarijantnosti u prirodnim naukama. 1939. godine pojavili su se radovi Trubeckog i van Vijka u kojima se daju osnove opc'e fonologije.
Presudno pitanje za uzajamnu povezanost i razgranichenje fonologije i fonetike je pitanje prirode odnosa izmedju fonoloshkih fenomena i zvuka. Jakobson navodi Blumfildovo vidjenje fonema jednog jezika u kojem stoji da to nisu samo glasovi vec' prosto elementi tih glasova koji se realizuju u nekakvim skupovima. Govornik je nauchio da pravi pokrete koji proizvode glas tako da su sva distinktivna obiljezhja prisutna u zvuchnim talasima, a slushalac je nauchio da ih izdvaja iz ovih talasa. Ovaj unutrashnji pristup, koji odredjuje mjesto distinktivnim obiljezhjima i njihovim skupovima unutar izgovorenih glasova, najprikladnija je premisa za fonemske operacije, iako ga stalno dovode u pitanje spoljashnji pristupi koji na druge nachine izdvajaju foneme od konkretnih glasova.
Osim distinktivnih obiljezhja, govorniku stoje na raspolaganju i konfigurativna obiljezhja koja signaliziraju podjelu izraza na gramatichke jedinice, narochito rechenice i rijechi, te ekspresivna (ili emfatichna) obiljezhja koja stavljaju naglasak na razne dijelove iskaza ili na razlichite iskaze i ukazuju na emocionalni stav govornika.
Pored navedenog, glasovna strana daje izvjesne podatke o samom govornom licu; o porijeklu, stepenu obrazovanja i drushtvenom polozhaju. Prirodne osobine glasa omoguc'uju identifikovanje spola, doba starosti, psihofizioloshki tip poshiljaoca poruke i konachno, prepoznavanje poznanika.
Dakle, pitamo se, u kakvom su odnosu fonema i glas?
(nastavlja se)
____________________
1 Ivic', Milka (2001) Pravci u lingvistici, Biblioteka XX vek, str. 190.
2 Jakobson, Roman (1966) Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, str. 219.
3 Jakobson, Roman (1966) Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, str. 219.
4 Navedeno djelo, str. 220.
5 Navedeno djelo, str. 221.
|