|
Pored Sosira ovim problemom bavili su se i drugi poput Vilhelma fon Humbolta, Augusta Leskina, Karla Brugmana, Bodunea de Kurtenea, Nikolaja Kruševskog, pripadnika praške škole, te Romana Jakobsona čiji pristup ovoj problematici će biti u centru rada. Svakako ne smijemo zaobići ni antičku Grčku jer je još u Aleksandriji postojala filološka škola. U slijedu događaja ovaj termin je naročito vezan za naučni pokret koji je osnovao Fridrih August Volf 1777. godine. Vraćajući se počecima dolazimo i do starih Indijaca čiji je gramatički poduhvat ostao usko nacionalan, indijski. Potom možemo govoriti i o Arabljanima, i o Jevrejima čiji je značaj usko vezan za jezik svetih knjiga.
Prema tome, interesovanje za jezičke probleme, a posebno fonetske i fonološke javljaju se od najstarijih istorijskih vremena. Svakako, oni su posmatrani iz različitih uglova, s akcentom na različitim pojmovima, oblastima, imenima eminentnih stručnjaka za pojedine oblasti,itd.
Ovaj rad je koncipiran tako da ću se prvo osvrnuti na izučavanje odnosno mjesto fonetike i fonologije do pojave Romana Jakobsona a potom govoriti o značaju Romana Jakobsona za dalji razvoj fonoloških i fonetskih studija. Pokušaću da iz bogate građe lingvističkih radova izvučem samo ono što je tema moga rada, te da neke tvrdnje potkrijepim i konkretnim primjerima, sve u cilju izvršavanja postavljenog zadatka. Bez obzira što su još od antičkih vremena fonetika i fonologija bile preokupacija brojnih lingvista, ova tematika nije prevaziđena što znači da je i dalje predmet izučavanja. U slijedu događaja, nadam se da će i ovaj rad dati mali doprinos ili makar otvoriti mogućnost za dalje istraživanje.
Fonetika i fonologija do pojave Romana Jakobsona
U rasvjetljavanju ovog problema možemo poći od antičke Grčke i starih Indijaca. Naime, Grci su udarili temelje filološkim studijama, a Indijci su se uspješno bavili glasovnim vrijednostima (koje postoje kao jedinice određenog jezičkog sistema u službi obilježavanja razlike u značenjima riječi), određivanjem numeričkih odnosa riječi i slogova u jednom tekstu. Prvi u svijetu pažnju poklanjaju artikulacionim momentima. Gramatički poduhvat Indijaca ostao je usko nacionalan. Tako je svjetska nauka o jeziku pošla iz druge, a ne njihove kolijevke. Oni su zbog izolacije ispustili slavu. Pored mnogih imena pominje se Patanjali (II vijek prije n.e.) i Bharthari (VII vijek naše ere), predstavnici one gramatičke škole koja je izgrađivala teoriju o stalnom, neizmjenljivom supstratu svih izgovornih varijacija mogućih u okviru jednog datog jezika. Konkretno imala se u vidu invarijantna glasovna vrijednost koja je tek u XX vijeku nazvana fonemom. Stari Indijci su se bavili i fonetskim opisima poklanjajući pažnju artikulacionim momentima.
Iako se još od antičkih vremena radilo na ispitivanju glasova, fonetske studije dobijaju ozbiljan značaj tek početkom XIX vijeka. To je vrijeme kada fonetika uspostavlja egzaktan metod analize zahvaljujući pomoći tehničkih instrumenata i kada je njen razvoj bio uvjetovan razvojem fizike. Dolazi i do podjele fonetike na akustičku i artikulacionu. Većina fonetičara XIX vijeka pri analizi se služi instrumentima. To se nastavlja i u XX vijeku kada je fonetika doživjela neobičan uspon.
Najveći teoretičar lingvistike XIX vijeka, Nijemac Vilhelm fon Humbolt, za artikulaciju kaže da je način smislene i razumljive organizacije govora. Dalje kaže da je jezik ”trajno obnavljanje rada duha, koji artikulirane glasove osposobljava za izražavanje misli”.2 Da bi dokazao ”da je jezik samo ponavljanje onoga što smo čuli”3 navodi primjer djece koja uče govoriti. ”Učenje govora kod dece nije odmereno davanje reči, taloženje u pamćenju i ponavljano tepanje usnama, nego je povećavanje sposobnosti govora odrastanjem i vežbanjem.”4 Dalje ističe da je jezik utemeljen u duhovnoj prirodi čovjeka. Ne može se opisati njegova osobina nego samo njegovo proizvođenje. Razlog nije u nedostatku naše sposobnosti već u njegovoj prirodi. Navodi primjer gluhonijemih, kod kojih je zatvoren svaki pristup njima preko uha. Međutim oni uče da to što je izgovoreno razumiju po kretanju govornikovog govornog oruđa, dok sami govore tako što se usmjerava položaj i kretnje njihovih govornih oruđa. To se događa zahvaljujući upravo sposobnosti za artikulaciju. Ton koji mi čujemo njima se otkriva posredstvom položaja i kretanja organa. Humbolt ne poriče postojanje veze između glasa i njegovog značenja, ali potpunu osobinu te veze rijetko je moguće pokazati, moguće je naslutiti, ali rijetko odgonetnuti. Dalje ističe da je glasovna forma izraz koji jezik stvara za misao. ”Ali na nju se može gledati kao na ljusku u koju se jezik, u neku ruku, ugrađuje.”5 Zahvaljujući glasovnoj formi utemeljene su razlike među jezicima. To leži u njihovoj prirodi, pošto jedino stvarno uobličeni glas zaista sačinjava jezik, ”a taj glas takođe dopušta veću raznovrsnost tih razlika nego što je to moguće kod unutrašnje jezičke forme, koja nužno sobom nosi više jednakosti”.6
Humbolt govori i o načinu izgovora konsonanata, o obrazovanju sloga, ističući da je njegova podjela na konsonant i vokal vještačka. ”Slog čini jedinstvo glasa, ali on postaje reč tek kad sam stekne značenje, za što je često potrebno više slogova.”7
Sedamdesetih godina XIX vijeka grupa lingvista okupljena pod imenom mladogramatičari izbjegava filozofsko razmatranje jezika. Ističu princip izučavanja jezika na osnovu usmenog govora i na osnovu djelovanja fonetskih zakona i analogije. O zakonitosti fonetskih promjena govorili su prvi i najviše slavista August Leskin i indoevropeista Karl Brugman.
U isto vrijeme, dva Poljaka, Boduen de Kurtene i njegov učenik Nikolaj Kruševski, inače poznati u lingvistici kao predstavnici kazanjske škole iznose progresivna shvatanja o fonemi. Smatra se da su upravo oni odigrali najznačajniju ulogu u pripremanju terena fonologiji. U početku je Kurtene smatrao da se glasovne vrijednosti iskorištavaju za diferenciranje značenja, da bi kasnije odustao od ovakve koncepcije foneme. Pod uticajem psihologizma u lingvistici odlučuje se za psihološku definiciju foneme. Dalje ističe da je fonema mentalna slika glasa ”koja se, kao invarijantna kategorija suprotstavlja varijabilnoj – konkretnoj fiziofoničnoj realizaciji mentalne slike, tj. konkretno me glasu”.8 Kruševski je, pak, razrađujući njegovu ideju, insistirao na tome ”da su foneme fonetske jedinice sa posebnom funkcijom u sporazumevanju”.9 Najveći značaj kazanjske škole je u tome što su za nju znali i iz njenih ideja primali podsticaje pražani i Ferdinand de Sosir.
Iako po vremenu života Sosir pripada XIX vijeku ili pak lingvistima koji su na prelazu iz XIX u XX vijek, po suštini lingvističkog učenja, po uticaju koje je to učenje vršilo na lingvistiku XX vijeka, on pripada upravo tom vijeku. U nauci o jeziku poznat je kao tvorac tzv. ženevske škole.
Možemo reći da se on podjednako bavi i fonetikom i fonologijom. Ističe da je fonetika najprije označavala, a to treba i dalje da označava, proučavanje razvoja glasova. Smatra je historijskom naukom jer ona analizira događaje, promjene i ”kreće se u vremenu”.10 Za fonologiju kaže da je izvan vremena, pošto je mehanizam artikulacije uvijek manje ili više isti. Te dvije oblasti istraživanja ne samo da se ne podudaraju, već se one ne mogu čak ni suprotstaviti jedna drugoj.
Fonetika predstavlja jedan od osnovnih dijelova nauke o jeziku, a fonologija je samo pomoćna disciplina koja proizlazi iz govorenja, smatra Sosir. Ako pratimo izgovaranje glasova neophodnih za riječ, uočavamo da su glasovni organi izvan jezika. Sosir ih ovdje poredi sa električnim aparatima koji služe za transkripciju Morzeove azbuke koji su također izvan te azbuke, a fonacija, tj. izvršenje akustičkih slika, uopće ne utiče na sam sistem. Podjeli fonacije i jezika možda će se suprotstaviti fonetske transformacije, promjene glasova koji se izgovaraju u riječi i koji imaju snažan uticaj na sudbinu samog jezika. Ako utiču na jezik kao sistem znakova, to je samo indirektno putem promjene interpretacije koja iz njega proizlazi, no ta promjena nema ničeg fonetskog. Proučavanje govora podrazumijeva dva dijela: jedan suštinski – ima za predmet jezik koji je društveni u svojoj biti, nezavisan od pojedinca i drugi sekundarni – ima za predmet individualne dijelove govora tj. individualno riječ podrazumijevajući i fonaciju. Prvo proučavanje je samo psihičko a drugo je psihofizičko. Bez sumnje ta dva predmeta su povezana i zavise jedan od drugog.
Čemu bi služili ti fonacioni pokreti, ako jezik ne bi postojao, pita se Sosir, i kada se objasne svi pokreti glasovnog aparata potrebni da se proizvede akustički utisak, to ne znači da je objašnjen i problem jezika. Jezik je sistem zasnovan na psihičkoj opoziciji tih akustičkih utisaka. Sosir odbacuje mogućnost vezivanja za fonacioni čin, tj. za produkciju glasa putem organa (grla, usta, itd.) pri čemu se zapostavlja akustička strana, (za što se isključivo vezuju mnogi fonolozi.) Tu metodu smatra nepravilnom: ne samo da je utisak izvršen na uho isto tako neposredan kao i slika organa u pokretu, već on zapravo predstavlja i prirodnu osnovu svake teorije. Sosir govori i o klasifikaciji glasova prema usnoj artikulaciji, iako se oni obično klasifikuju prema mjestu njihove artikulacije. Dakle Sosirova polazna točka bila je drugačija. ”Ma kakvo bilo mesto artikulacije, ono uvek predstavlja izvestan stepen otvorenosti, između dve krajnje granice: potpune okluzije i maksimalne otvorenosti.”11 Idući od minimalne ka maksimalnoj otvorenosti glasovi se mogu podijeliti u sedam kategorija: nulta otvorenost (okluzivi), otvorenost 1 (frikativi ili spiranti), otvorenost 2 (nazali), otvorenost 3 (likvide), otvorenost 4 (i y [lat. y]), otvorenost 5 (e o oe), otvorenost 6 (a, maksimalna otvorenost).
(nastavlja se)
[Treći dio teksta]
____________________
1 Sosir, Ferdinand, de (1996) Kurs opšte lingvistike, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, str. 53.
2 Humbolt, Vilhelm, fon (1988) Uvod u delo o kavi jeziku i drugi ogledi, Književna zajednica Novog Sada: Dnevnik, str. 12.
3 Navedeno djelo, str. 119.
4 Navedeno djelo, str. 118.
5 Navedeno djelo, str. 138.
6 Navedeno djelo, str. 139.
7 Navedeno djelo, str. 131.
8 Ivić, Milka (2001) Pravci u lingvistici, Biblioteka XX vek, Beograd, str. 180.
9 Navedeno djelo, str. 180.
10 Sosir, Ferdinand, de (1996) Kurs opšte lingvistike, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, str. 53.
11 Sosir, Ferdinand, de (1996) Kurs opšte lingvistike, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci; Novi Sad, str. 62.
|