|
Nasha. Tvoja i moja.
Izgleda da nam pola(h)ko istiche vrijeme, prijatelju – maleni leptir svom jaranu reche, i srushi se u potok te vecheri, zimske. A onaj drugi, samo zamishljeno promrlja – Jakako. I desi se njemu istovjetni scenario. Samo to ne bjeshe potok, vec' kroshnja oblizhnje jele, ili vrbe, ne sjec'am se vishe.
Chemu ova ”kroki” pricha? Bez razloga. Ikakvog.
Izgleda da nam pola(h)ko istiche vrijeme, prijatelju, zalaja komshijin pas u smjeru moga vuchjaka. Petnaestogodishnjaka. I spusti svoju umornu glavu medju prednje shape. Zaspavshi. Da se ne probudi. A moj ti cuko veli zamishljeno – Jakako. Spustivshi glavu uchini isti stvar. Zaspa. Da se ne probudi.
Chemu ova ”kroki” pricha? Bez razloga. Ikakvog.
Izgleda da nam pola(h)ko istiche vrijeme, prijatelju, promrmlja, kroz ono malo zuba shto ostade mu, Ahmed pogledavshi Milana snenog. I spusti glavu izdahnuvshi na klupi u parku. Jakako – veli Milan. I pridruzhi se ahbabu svome.
Chemu ova ”kroki” pricha? Sa razlogom. Itekakvim.
Da pokazhe svu stupidnost priche. Kao takve.
Jer chemu prichati kada umiremo. Svi.
I tamo nas ne cheka nishta.
Osim vjere da jesmo bili. Zhivi.
Sada i ovdje.
Nekada.
____________________
1 Pricha za sva vremena
|