|
San me doveo pred vrata pravednijeg svijeta.
Ogromna, nevidljiva, a dobro znana, otvarala su se i zatvarala propushtajuc'i unutra samo karusele probranih dusha. Zaustavio sam se pred portom pravednosti. Nisu me pushtali unutra. Na nemushto ochajnichko pitanje ”zashto”, odnekud je u eteru prolebdio odgovor ”nije doshio tvoje vrijeme”. U odgovoru sam josh naslutio da moja dusha josh nije zrela. Trebalo je prozhivjeti do kraja shkolu nepravde i bola da bi se kapija otvorila i pokazala savrshenstvo.
Ljutit na ustrojstvo lupio sam poput zemljotresa nogom u jedno odshkrinuto krilo vrata medu svjetovima. Chinilo se da su se granice uzdrmale i pomjerile, a praiskonska bol u slomljenom palcu lijeve noge doprla je do utrnula mozga kroz uzdrhtalu koshtanu srzh.
Budjenje je bilo bolno, a kuc'a je poskochila od udarca palca u tvrd zid.
Ne vrijedi, izgleda, udarati ni glavom (ni nogom) u zid sudbine. Izgleda da je naka nafaka sniti i chekati da se zid sam srushi. A vjechnost cheka dugovjeka dushu chovjeka do vijeka, pa ko docheka.
|