|
Naša. Tvoja i moja.
Izgleda da nam pola(h)ko ističe vrijeme, prijatelju – maleni leptir svom jaranu reče, i sruši se u potok te večeri, zimske. A onaj drugi, samo zamišljeno promrlja – Jakako. I desi se njemu istovjetni scenario. Samo to ne bješe potok, već krošnja obližnje jele, ili vrbe, ne sjećam se više.
Čemu ova ”kroki” priča? Bez razloga. Ikakvog.
Izgleda da nam pola(h)ko ističe vrijeme, prijatelju, zalaja komšijin pas u smjeru moga vučjaka. Petnaestogodišnjaka. I spusti svoju umornu glavu među prednje šape. Zaspavši. Da se ne probudi. A moj ti cuko veli zamišljeno – Jakako. Spustivši glavu učini isti stvar. Zaspa. Da se ne probudi.
Čemu ova ”kroki” priča? Bez razloga. Ikakvog.
Izgleda da nam pola(h)ko ističe vrijeme, prijatelju, promrmlja, kroz ono malo zuba što ostade mu, Ahmed pogledavši Milana snenog. I spusti glavu izdahnuvši na klupi u parku. Jakako – veli Milan. I pridruži se ahbabu svome.
Čemu ova ”kroki” priča? Sa razlogom. Itekakvim.
Da pokaže svu stupidnost priče. Kao takve.
Jer čemu pričati kada umiremo. Svi.
I tamo nas ne čeka ništa.
Osim vjere da jesmo bili. Živi.
Sada i ovdje.
Nekada.
____________________
1 Priča za sva vremena
|