|
Interludij
80.
u Antverpenu morskoj luci ja se sjec'am
da sam hodao ne bih li nashao ladju
koja bi me na valu odnijela u daljinu
potrazhiti Novi Svijet i otkriti
ono shto mi u djetinjstvu bi chezhnjom
otkad je san njegova hrana
chinovnik agencije u svojem je autu
mene odvezao na molo puno snijega
gdje je chekala sva nagrizhena hrdjom
ladja koja c'e me odnijeti na more
81.
spushtajuc'i se rijeka pravi jedan veliki
zavoj gdje nestaju svjetla grada
uspravljen i posve sam na ladji koja odmiche
ja detaljiziram shirec'i ochne kapke
sve ono shto u svom mirnom spustu
rijeka dopushta vidjeti kad se nalazish na ladji
nash stari kargo se udaljavao od luke
klizec'i shirokim ushc'em rijeke ”dodjite!”
reche mi stari mornar chim sam doshao
na mjesto otkud se promatra manevriranje
82.
pilot je odrjeshito izdavao zapovijedi
kretanja za okrenuti kormilo
chasnik ih je istog chasa prenosio
da bi izbjegao nasukivanje ladje
na brojne sprudove ljepljivog blata
kojima je nasha rijeka posvuda prosharana
isto tako i chovjek ako hoc'e izbjec'i
nasukati se na sprudove smrdljivog blata
treba dobro paziti da vijuga izmedju njih
da bi lakshe izishao na slobodnu puchinu
83.
zimska je noc' prozhdirala chitavu rijeku
ja se vratih u svoju tijesnu kajitu
jer iscrpljen promatranjem manevara
pozhelio sam usnuti ali strojevi se
nenadani zaustavishe na vodenom putu
jedan krhki chamac dodje do ladje
uze pilota i brzo se vrati
kao da bjezhi iz zarazhene zone
poshto nas uputi izic'i na More
vec' mu nash izgled presta biti zanimljiv
84.
noc' je josh vladala kad nash pramac
prodrije nanos zemaljskih valova
(jer kad rijeka povrac'a svoju slinu
u more u svojoj ispraznoj jarosti
nachini jedan vir kojeg se naziva
nanos) nasha ladja pun smjelosti
podje protiv vira i tako spretno ga probi
da uzprkos jakom udaru More posta
nashim i stroj otpochevshi svoj boj
izbaci nas prema znatno vishim valovima
85.
uspinjali smo se Sjevernim Morem
da bi nashli neshto za dopuniti teret ladje
u jednoj nizozemskoj luci zatvorenoj
bodljikavim zhicama zatim najzad
slobodni zaplovismo sa svom
europskom privrzhenoshc'u prema
jugu svijeta dalekom od ove zime
ispunjene snijegom koji se otapa
po kejovima dobijajuc'i blagost najtoplijih
mora mi vrlo sretni pochinjemo broditi
86.
kad oluja pade na nas ljuljasmo se
tijekom tri dana i tri noc'i kao kakvi
fetusi potisnuti virovima koje je jaka
oluja jarosno podizala ja se popeh
na zapovjednichki most da vidim ladju
kako razdire vodu svojim chelichnim pramcem
a za to vrijeme ladja chvrsta i ponosna
prosijecala je kroz razdvojeno more
nakon tri noc'i i tri dana tog pakla
mi prodrijesmo u izbrazdane vode
87.
chudno ali shutljivo lice velikih valova
koji su dolazili do nas nosilo je dugo
veoma chudne bore iz kojih su izlazile
letec'e ribe koje su nas promatrale
svojim prestrashenim ochima po tome paf!
zabadale su se u duge mlijechne mase
(to shto smo mislili da je mlijeko tih
bizarnih valovitih talasa tjeralo nas je
misliti na mlijechnu vodu koja izlazi iz stapa
nakon shto smo stavili punomasno mlijeko)
88.
po tome nastade zagushljiva
vruc'ina dajuc'i dojam da se
nalazimo u pec'nici odkud se
chinilo nemoguc'im da nas strojevi
izvedu vibrantnih okretima elise kojima
su nas potiskivali shto dalje otic'i ali imajuc'i
izgled da se vrte u sred nishtavila koje
c'e nas prozhderati u sushnoj srdzhbi-
u shto sam gotovo povjerovao kad
nenadano neki sjaj prsnu u praznoj noc'i
89.
vec' je zasijala zora po baricama
rasprskavala pokrove noc'nog doba
i ne moguc'i kao i obichno spavati
od kormila ja se tiho uspeh
promatrali smo dolazak te smedje zore
koja se chini nije nishta novo donosila-
iznenadno jedna munja i po tome druga
uslijedi u polumraku a mi se priblizhismo
otoku Fernando jednom uzhasnom
stijenju koje je najavljivalo Novi Svijet
90.
na uzvisini je podignut svjetionik
koji je u ravnomjernim razmacima bacao
te munje da se nasha ladja ne bi
skrshila na stijenama tada smo
znali da je nash krmanosh dobro
drzhao pravac shto je bilo potvrdjeno
nekoliko noc'i kasnije kad smo
ugledali svjetla jednog grada
kako se odbijaju od crnih oblaka
i najavljuju blizinu Brazilije
91.
na ulazu u Santos mi ostadosmo
tri dana na vezu prije no shto c'emo
proc'i deltu chije slatke vode pokazuju
biljke koje su iznikle na plutajuc'im
odpatcima protekla tri dana vrtec'i se
oko sidra po volji vjetra – kad uzmogosmo
prodrijeti naprijed vidjesmo izroniti
visoke kule koje su na ulazu u zaljev
slichile velikim konopcima koji
aklamiraju dolazak nashih ljubavi
92.
vruc'ina sunce svjetlost jasni osmijeh
velikog crnog chovjeka koji se uspeo
(nash pilot) chini se da je ponovio ono
shto se u toj prilici obichno kazhe molo
je brujalo od mnoshtva chija sposobnost
da se bude sretan odgovara najljepshim
bajkama mi se upinjemo ploviti poput
bika koji se upinje u svim barovima
sljubljenim uz luku iz kojih opijeni od
pic'a mi se rastuzheni uspinjemo na ladju
93.
(usprkos mojoj chetverodnevnoj bradi
jedna je zhena htjela da ju obljubim
obcharanje Europom chije stablo
staro i granato sanjari da mu se
vrati sok u jednu jedinu proshlost
kao da kroz ljubav tjelesa ideja
mozhe biti ostvarena
u spazmima danih tijekom zanosa
ja odbih – zhena malo postidjena
ipak se nasmijeshila svojim bijelim zubima)
94.
ladja je ponovo zaplovila ushc'em
(glave pokrivene rubom koshulje
dokeri su se izlezhavali izvan otvorenog
trbuha shkvera lishenog robâ)
i brzo se uspe prema sivim valovima
starog oceana koji nas je chekao
juzhno ljeto poput ogromnog baldahina
prekri nas svojom nezdravom kapom
ali dupini chini se nisu prezirali njegovu
zaparu i plesahu po toj kadi
95.
vidjeli smo njihove hrptove prosijecati vodu
kad su poskachuc'im jatima dolazili
gledati nasheg ogromnog kita
pokrivena zheljezom i smradnim dimom
”ali gdje su sad oni?” na chas je banda
crnih tjelesina bila nestala
na nemilosrdnom i golom obzorju
mi iznova upinjemo mrzovoljne bionjache
ochekujuc'i da nam u dogled pristigne
nova luka za zabiti nash pramac
96.
noc'u gledam kako se u nebu pojavljuju
sazvijezhdja meni potpuno nepoznata
na tim morima gdje karavela stalno
drzhi pramac prema Juzhnom Krizhu
sveta zastava kojoj sjaj najjuzhnije
tochke probija svjetlost jednog napushtenog
svijeta kad smo hodali ispod tih ureshenih
znakova chesto smo osjec'ali svoje obrve
natopljene obilnim suzama
svojih ochiju koje ti upuc'uju svoje molitve
* * * * * * * * * *
Fragmenti
* * * * * * * * * *
|