|
Poshtujuc'i volju roditelja, prvo u opshtini, a onda u dzhamiji sklopishe brak Ramiz i Sajma. Bogme, lijepo se i proveselishe i rodbina i svi prijatelji iz Kahve. Sajma nije bila obavezivana ni za kakav miraz. Ona je ushla u svoju punu kuc'u i dobila lijepa, poshtena i vrlo ozbiljna muzha.
Pri prvom susretu i dogovoru ponashali su se kao da su se dobro poznavali, dopali se jedno drugom na prvi pogled.
U h. Hasanovoj porodici u lichne zhivote, ne daj Bozhe, nekog tezheg problema, niti jedan od brac'e, niti roditelji nisu se mijeshali jedni drugima. Druzhenja su bila svake hefte, svi kod jednog brata i tako redom, a kod roditelja u svako doba. Sinovi i stariji unuci ishli su u dzhamiju, a u Kahvu, josh uvijek samo otac. Uglavnom su u njoj bili stariji ljudi. Rijetko bi zashao i neko mladji.
Sajma, kao prava sretnica, odmah je preuzela kuc'u kao da je u njoj oduvijek boravila. Sredila je sve, najljepshe kako je znala, na svoj nachin. Ni u shta u kuc'i se nije mijeshao Ramiz. Nije joj dao da drzhi ni kravu, jedino je imala petnaestak grahorki koka i velikog crvenog horoza. Ali, zato je radila chesto u vrtu oko kuc'e, a najdrazhi joj je bio boravak u cvijetnjaku. Pod njenim prstima i trava je cvala.
Da ne bi ishla svaki dan po mlijeko kod djevera i jetrve, zamoli Ramiza, a on joj ispuni zhelju, kupi jednu kozu. Tako se ona zabavila malo i oko nje, a imala svoje mlijeko za kahvu. Kako su prolazile godine ona bi je zamijenila mladjom kozom, a staru prodala, i sve tako.
Ramiz je odlazio svako jutro na posao lijepo uredjen i chist, bash kao da bi ishao i na kakvo sijelo.
Radno odijelo nosio u jednoj vehtijoj tashni u kojem je radio. Do dinara donosio je zaradu i davao Sajmi. Bez ikakva straha, Sajma je smjela pomoc'i svojim roditeljima, pa chak i sestrama ako bi zatrebalo.
Vec'i dio vremena provodila je Sajma u cvijetnjaku pred kuc'om. Sve, sve je cvjetalo oko kuc'e.
Javila bi se srdachno svakom poznatom ko prodje, a i njoj prolaznici. Uvijek je bila ozbiljna, ne dozvoljavajuc'i bilo kome da joj se puno priblizhi. Isto to vazhilo je i za njene sestre i jetrve. Izgledalo je kao da s cvijec'em razgovara. A, cvijetnjak joj obgrlio kuc'u. Na vrtu joj je pozavidio svaki prolaznik, znan i neznan. Sve vrtne biljke imale su svoj red, zalutati se ni noc'u ne bi moglo, niti zamijeniti jedno povrc'e, drugim.
Najstariji Ramizov brat je sijao samo pshenicu. Za njih dvoje bilo je dovoljno koliko god od njega uzmu, a kukuruz je sijala Sajma, da ima kazhe koji pechenjak.
Proticale jedna za drugom godine brzo. Dijete se nije pojavljivalo. Gdje bi otishla, niko od rodbine nije pokushavao zapochinjati razgovor o tome. Pomalo se govorkalo uokolo, nachula to od jedne sestre Sajma, kako je ona udata kao starija djevojka, pa je to razlog, te bi joj trebalo rec'i da pije ovo i ono, pa sve do ljekara. Ni jednu jedinu rijech na sve to, rekla-kazala, Sajma nije progovarala niti je ishta takvo radila. Ako su kome Sajma i Ramiz i otishli na sijelo u mahali, odavali su za primjer skladan brak, spremni chesto i na shalu na svoj rachun.
Kad je proteklo petnaestak godina pomrijeshe roditelji ubrzo i u jednog i u drugog. Podugo je vladala tuga u njihovoj kuc'i. Sad su josh cheshc'e brac'a, sestre i snahe odlazili jedni drugima. Najstariji brat umjesto oca poche ulaziti i u Kahvu i sijeliti malo sa sebi ravnima i onim starijim shto su ostali iza njegova oca. Sajmina majka je umrla tiho teshkajuc'i starijim kc'erima: ”Da hoc'e mi dragi Bog obradovati Sajmu...” - mislec'i na dijete.
Pratec'i u zhivotu shto smrtne sluchajeve, shto udadbe i zhenidbe djeverovske i sestrinske djece, minu dvadeset pet godina braka Sajmi i Ramizu.
Jedno jutro Sajma istrcha iz kuc'e plachuc'i i dozivajuc'i djeverove: – Umro mi moj Ramiz, u snu.
Ljekari su konstatovali da je vec' duzhe vrijeme imao slabo srce i da je umro od infarkta. Plakala je Sajma vishe nego za roditeljima. Duboko u noc', nakon odrzhanih tevhidova, gorjelo joj je svjetlo. Uchila je svom Ramizu Jasine svaku noc'.
Na jedvite jade, nagovorili su je prvo djeverovi i jetrve, a onda i njene sestre, da izidje malo medju svijet. Tako je htio Bog i moralo je biti.
Ishlo je teshko. Nikad je niko nije mogao nagovoriti da sluchajno zanoc'i, koje god je doba vrac'ala se svojoj kuc'i. Bez obzira na obichaj da zhena ne posjec'uje muzhevljev mezar, ona je Ramizov kradom odmah zasadila cvijec'em i to svim vrstama koje je imala pred njihovom kuc'om.
Malo, pomalo, bavec'i se shto vrtom, shto cvijec'em, te malo vishe izlascima kod jetrvi i sestara, proshiri se krug i kod komshinica. One njoj i ona njima.
Samo shto prodje jedna godina, pocheshe se Sajmi nazivati prosci. Neki su se mogli prochitati odmah kao lovci na imanje, a neki na prolazan zhivot, jer je Sajma izgledala samo malo starija i drugachija od djevojke kakva se udala. Dobro ochuvana. Ispod tanke shamije samo se u pletenicama nazirala poneka sijeda vlas.
Bogme, pricha danas, sutra, o udaji i shteti da ostane sama, javi se ozbiljna mushterija. Rasim iz susjedne mahale. Sa shezdesetak svojih godina nije daleko bio od izgleda kakva je bila i Sajma. Zhena mu umrla nema ni shest mjeseci, otac petoro djece, tri kc'eri i dva sina. Sve mlado i ozhenjeno i udato. On sam u kuc'i. Imanja i ugleda bash kao shto je i h. Hasan, Sajmin otac. Samo ovaj mladji chovjek, pun snage. Chesto je i u Kahvi spominjao da mu je potrebna solidna zhena.
Chuvshi po onom rekla-kazala od zhena, da joj se nashao mushterija, Sajma je na to shutjela. Ranije je sve takve ponude glatko i ljuto odbijala. Stidjela se djeverova i njihove vec' odrasle djece. Svijet je sve vishe spominjao ovu vezu, a i Rasim ostao uporan. Takvu zhenu je vrijedilo imati.
Naposlijetku on upita njenog najstarijeg djevera o tome, a ovaj mu nije nishta odgovorio. Prepustio je to svojoj snahi Sajmi i Rasimu. Na kraju, Rasim sa svojom najstarijom kc'erkom dodje u kuc'u Sajmi da je upita o udaji. Dok su popili kahvu nije Sajma rekla ni da ni ne, niti je pogledala u ochi Rasima. Poznavala je ona njega, bez obzira na godine, dosta je zavodnichki izgledao, privlachan zhenama. Ne budi lijen, Rasim odmah upita ponovo sve Sajmine djeverove i ovi, ne bash lahko, daju svoj pristanak da se uda, zhelec'i joj srec'u. Svi su tom prilikom plakali,kao da c'e Sajma umrijeti Veoma su je voljeli.
Iste hefte, uz isprac'aj svih Ramizovih, Sajma predje da zhivi kod Rasima. Vjenchanje c'e se obaviti dok se srede papiri oko smrti njihovih brachnih drugova. Uz veliku tegobu Sajma zakljucha svoju kuc'u i jedan kljuch dade najstarijem djeveru. Dok se drugachije ne rijeshi i ona prenese neke svoje stvari kod Rasima, da on nadgleda kuc'u. Obzirom da su oboje i pobozhni i od pameti i rijechi, brak se zakljuchi u Rasimovoj kuc'i pred seoskim hafizom. Tom chinu je prisustvovao samo najmladji djever i njegova zhena i Sajmine sestre sa muzhevima, te Rasimova djeca.
Kc'eri Rasimove su za ovu prigodu pripremile lijepu vecheru kao da je mevlud. Sajma im se odmah dopala, a i otac im se smirio. Svi su bili zadovoljni i veselo razgovarali. Sajma i Rasim su izgledali kao da im je ovo prvi brak i kao da su jedva chekali da se prisutni razidju.
Ranije, nego obichno, poranila je Sajma. Dok je Rasim josh lezhao, polahko ustala, okupala se, klanjala sabah, pristavila kahvu i krenula po kuc'i. Izgledalo je kao da je sama sve ostavila na mjesto, kakva i jest okretna. Noc' iza nje uljepshala joj je lice i stavila rumenilo na dva obraza, usne zadrzhavale radosni osmijeh. Uskoro je ustao i Rasim, josh radosniji. Sajma je krila ochi od njega, a on ih je trazhio. Imao je i razlog, za Sajmu bi i mladji nezhenja ulozhio podebeo ulog. Ruku na srce, sve je imala, ali je u bolje ushla. A, uz Sajmu kakva je, nec'e nishta faliti ni Rasimu.
Do podne su je posjetile njene jetrve i sestre. Bilo je tu suza radosnica i zhalosnica. Ipak su otishle sretne, jer je i Sajma izgledala veoma sretna.
Rasim nije propustio klanjanje dzhume u dzhamiji, a Sajma se pozabavila ruchkom. Kasnije je izishla i u vrt i cvijetnjak, koji nije bio ni nalik njenom, da malo razgleda. Odmah je isplanirala kako c'e to sve urediti, narochito cvijetnjak. Poneshto je odmah i zapochela kopkati i prekinula kad se pomolio Rasim na avlijskim vratima. Nakon ruchka ponovo se nashla u cvijetnjaku.
Aksham su klanjali zajedno u kuc'i, a jaciju je Rasim uvijek klanjao u dzhamiji, pa je i sad krenuo.
Rekao je Sajmi da c'e samo malo svratiti u Kahvu medju ahbabe. Nekoliko vecheri pred zhenidbu nije nikako bio s njima. I zaista na njegovu pojavu, uskliknuli su radosni njegovi prijatelji.
– Evo nasheg Rasima, vidi, vidi, kako je veseo, bogme se sav usjo kako se ozheni, nekako svano…
On, i sam radostan, pridje hastalu, sjede i viknu kafedzhiji da donese kahve svima, smijuc'i se i grlec'i se s njima.
– Kako i ne bih bio, pa ja sam sretan chovjek. Ja sam dobio pravu djevojku, reche, ne osvrc'uc'i se po kafani.
Iz jednog c'oshka kafane ustade neopazhen chovjek i izidje. Bio je to Sajmin najstariji djever. Zhurio je pognute glave. Morao je proc'i pokraj Rasimove kuc'e. A, Sajma omrkla u cvijetnjaku, jedan po jedan cvijet sredjuje. Prepoznade djevera, uspravi se, u nadi da c'e joj se javiti. On ne bi ni mukajet, gleda u zemlju i prolazi. Ona potrcha i viknu ga:
– Husejne, stani, Husejne, – i izletje iz avlije.
On stade ko ukopan, ali jednako gleda u zemlju, vidno ljut i uvrijedjen.
– Pa, pobogu, shta je, vi ste svi meni odobrili da ovo uradim – mislec'i na udaju.
– Jah, jesmo, ali nismo ochekivali da nam obrukash brata.
– Kako? – skoro viknu Sajma.
– Pa, nisi morala rec'i odmah kakav nam je brat bio… Tebi fala za sve i mi te svi volimo i poshtujemo, ali cijela kafana je ostala smijuc'i se.
– O chemu ti to – opet c'e Sajma, vukuc'i ga za rukav – shta je bilo?
– Rasim eno u Kahvi fali se ahbabima, kako je moj brat bio nesposoban, i da je on dobio pravu djevojku, – reche, stavljajuc'i ruku na chelo i vrtec'i glavom.
Sajma mu bez rijechi ispusti rukav i uletje u avliju, a on produzhi.
U tren oka pokupi neshto svoje haljinke i zlatninu u gole ruke, te tako nekako pritvori samo kuc'na vrata i skoro trchec'i krenu putem kojim je proshao i njen djever. Pravo prema svojoj kuc'i. Otkljucha, nogom gurnu vrata, baci ono shto je nosila na sec'iju i poche glasno plakati, lomec'i prste na rukama.
Nije proshlo mnogo vremena pokuca neko na vrata, odmah ih i otvori i udje. Bio je to Rasim.
– Shta je? Shta je? – prenerazhen upita Sajmu i podje prema njoj.
Sajma pruzhi ruke prema njemu, rashirenih shaka u znak da stane gdje je, da ne prilazi.
– Hajmo kuc'i, zashto plachesh, shto si otishla? – opet c'e on.
– Nikad vishe, Rasime. Shto je bilo lijepo, bilo je. Vrati se, nek si sretan. Nikad me vishe ne trazhi, niti se javljaj, nikad, upamti…
Ja sam svog Ramiza poshtovala kao prava zhena i pokrivala ga dvadeset i pet godina, i niko na svijetu nije nishta znao…
A, ti, ti nisi mene mogao da pokrijesh pred svijetom samo jednu noc'…
|