|
U silnoj savremenoj poplavi pjesnika i pjesništva nije nam poznato da ima izdignutijeg, samosvojnijeg, stvaralački intenzivnijeg i inventivnijeg pjesnika, koji je nadživio i natkrilio nekoliko pjesničkih generacija i koji je u stalnoj stvaralačkoj tenziji kao što je pjesnik Žarko Đurović. Isto tako, iznimni su slučajevi da nakon pedeset i više godina stvaranja, sam pjesnik napravi antologijski izbor svoje poezije, a to je zbirkom ”Pčelinjaci mašte” uradio Žarko Đurović. I poklonike njegove poezije i naj širi čitalački auditorijum ovim izborom stavio je pred svršen čin, odnosno pred enigmu i neizvjesnost. Naime, praveći izbor iz četrdeset i više zbirki svoje poezije i svodeći dvije hiljade pjesama (uslovno uzimamo tu brojku, a možda ih je i više) na svega dvjesta i četrdeset, koliko ih sadrži ova knjiga, čitalac se mora zapitati: koji su i kakvi bili tako strogi kriterijumi da se izvrši ovakva redukcija, budući da nam pjesnik nije ponudio nikakvu napomenu, osim što je pjesme razvrstao u pet ciklusa.
I predgovor ove knjige, koji je napravio izvrsni poznavalac književnosti Branko Popović, takođe se ne bavi neposredno koncepcijom antologije, nego osobenostima Đurovićeve poezije uopšte, svakako podrazumijevajući prije svega pjesme iz ove zbirke. Predstoji, dakle, i kritičaru i promotoru jedina mogućnost da se suoči sa samom zbirkom pjesama i da prema svojim moćima i afinitetima, uđe u njihove zavodljive staze i lavirinte, kako bi došao do iole prepoznatljivih naznaka o odlikama i kvalitetima ove poezije.
Dakle, iščitavajući pjesme i cikluse ove zbirke, dolazi se do određenih parametara iz kojih se ona konstituiše i na kojima počiva, poput ovih: obilje i jedinstvo pjesničkog svijeta, strujanje misaono-spoznajnog diskursa, ekspliciranje poetike i estetike pjesničkih riječi odnosno pjesme, te evidentnost pjesničkog subjekta u oformljenju svega rečenog.
Iako je svaka pjesma ponaosob cjelina i svijet za sebe, nije slučajno što ih je pjesnik svrstao u određeni poredak, podijelio na cikluse i izdvojio naslove ciklusima i cijeloj zbirci iz naslova pojedinih pjesama, te su te pjesme samim tim dobile privilegovani status u tome svijetu. Naime, naslovi ciklusa sugerišu njihovu tematsko-motivsku izvornost i okosnicu, iz koje proističu i supstituišu se i drugi elementi toga svijeta. Naslov prvog ciklusa ”Gde zvezde noće” emituju zavičajne influence, naslov drugog ”Cvetanje čula” žar i snagu ljubavi prema voljenom biću, dok naslovi ciklusa ”Da sni budu plivači”, ”Mene i opsene”, ”Od vida do nevida” upućuju na sveobuhvatnost i raznolikost pjesničkog svijeta i ukazuju na sudbinska ishodišta čovjeka uopšte, pjesnika i pjesništva napose. Izvjesno, naslov cijele zbirke ”Pčelinjaci mašte”, uzet iz istoimene pjesme trećeg ciklusa, ustvari je supstrat i indikator svega onoga što nosi i nudi ovaj antologijski izbor. On je tako pogođen i tako sugestivan da nas namah podsjeti na Njegoša, koji u jednom pismu svom pjesničkom učitelju Sarajliji upoređuje svoje i svako drugo pjesničko stvaranje sa radom pčela i mrava, a čiji rad je upodobljen sa zakonitostima stvaranja Svestvoritelja.
I zaista, pjesnički svijet Žarka Đurovića, ostvaren u pojedinim pjesmama i datim ciklusima, predstavlja bogate pčelinjake i po tome kako je stvaran i kako je međusobno povezan. A stvaran je jednim snažnim inspirativnim spontanitetom koga vodi moćna i sugestivna pjesnikova mašta i na koju se on često poziva. Zbog toga je i njeno ime prirodno došlo u naslov zbirke.
Kosmos toga svijeta je veličanstven i po prostranstvu i brojnosti simbola subjekata. Prostranstvo obuhvata sav pojavni svijet u sva tri vremenska toka i onaj ništa manje prostraniji i značajniji svijet snova i snoviđenja, te svijet inspirisan drugim umjetnostima i drugarstvom i poznanstvom pjesničke sabraće i prijatelja. Teško bi bilo ovom prilikom predstaviti nedogledne i neprebrojne učesnike i saučesnike toga svijeta, ali ćemo ukazati na neke karakteristične: priroda i sve njene vremenske i druge promjene i varijacije (jutro, dan, veče, noć), zavičaj i sve pojavnosti i vezanosti za njega (djetinjstvo, majka, toponimi, drveća, livade, voćnjak, jablan, vrbe, imanje, Ostrog); ljubav i mnogoliki vidovi i njene snovne naznake (slut, imenovanje, udvojišta, omama, seansa, igra, mjesečina, pobuna čula, čarna noć i sl.); svijet konkretnog i apstraktnog, snenog i mitološkog (Adam, oluja, ptica, avans prošlosti, Tin, Heraklit, Pikaso, Dali, Lubarda, pepeo, Crno jezero na Durmitoru, istorija, agresija, vizuelni madrigali, matrica nebesa, samoća, uspomene, oči, stihija, noć, pustoš, dan umiranja, bezdani, preci, tajne kruga, život, sile, đavo, omrklice, lavlja čeljust, krik, gluvo doba, smrtna ura, čarolija bilja, momento i dr.).
Životvornost i živopisnost ovoga svijeta ogleda se u njegovom intenzitetu, povezanosti i uzajamnosti. I kao što pčele u košnici po prirodnim datostima imaju tačno utvrđen ritam života i rada, tako i pjesme Žarka Đurovića posjeduju svoje fiksirano mjesto i funkciju u svoj fluid sa drugim pjesmama, što omogućava jedinstvo i koherentnost toga svijeta. Kao da se taj svijet sam od sebe stvara i povezuje i kao da djeluje, poput pčela, po nekim njemu svojstvenim datostima i uputima.
Međutim, uočljiva je jedna naoko ne transparetna ali istrajno prisutna povezujuća nit toga svijeta, koju smo nazvali misaoni diskurs. Ta misaono-saznajna nit nekad je uvijena u oblande ljepote, a nekada je izričita i namah dokučiva. Obratićemo pažnju upravo na pjesme ove druge vrste. Prvo ćemo se pozabaviti pjesmama iz kojih su proistekli naslovi.
U prvoj od njih ukazuje se na zavičaj kao ”veličanstveno saznanje” i ”najdraža čulna botanika”, u drugom ciklusu (”Odsjaj igre”) zagovara se misao ”koja prođe kroz milion sita”, u trećoj snena misao vodi u ”začaran krug besa”, u ”put kao rajber smrti”, tako da sve postaje ”hirovito razaranje”, u četvrtom se naznačava stanje ”kad se čula zasite mena i opsena” i dođe na pomisao pjesnički subjekt ”nekud da odmaglim”, dok se u petom ciklusu pjesnički subjekt kreće ka putu ”od vida do nevida”, dolazeći do poražavajuće zapitanosti ”Zar smo u podaništvu paranoje?” Očigledno, pjesnikov saznajni diskurs kreće se od odzvezdanih predjela zavičajnih i cvjetnih polja ljubavi do paranojinih i hirovitih razaranja, do rajbera smrti. Pjesnik zna ”da u mislima ljepota brže uzleće” pa se u snovima kretao i ”iza rubova sveta” kako bi prevladao vakum vremena i smrti, ali je uvidio da đavo neprekidno ”plete očajanju rukavice”, da ”sve je svemu nalik”, da uspomene ”uspava smrt”. Sačinjavao je upitnik da odgonetne tajne svijeta i čovjeka, ali mu se na tome neizvjesnom saznavalačkom putu stalno ukazivala smrt ”bez lika i upitnika”. Zato u pjesmi ”Pamćenje” poentira: ”Ceo život - jedan srkut / Ceo život – jedan prhut!”
|