Pjesma
Zašto pišemo pjesme
A zašto i ne bi?
Akumuliramo vrijednosti
Nakupljene u nama
Tijekom života
Izražene kroz pjesmu
One odišu ljepotom i snagom
Da, svestrani oblik sopstvene vizije pjesničkog umijeća odsjaju teži u liku mlađahnog Pavla Čulića unutar knjige poezije ”Prepredeni anđeo” u izdanju HKD ”Napredak” iz Splita, Anno domini 2005. Težeći definisanju gorljivih istina, iako relativno mlad (šta je u ovim turbulentnim vremenima mlado a šta staro, prepustimo sudu vremena da odluči) sa svojih dvadeset i devet godina, Pavle se ne dvoumi već žestoko i iskreno progovara:
Opet sam sinoć napustio tijelo
Sve je bilo bijelo
Kao nehotice čuo sam pjev ptica
Slijedio je netremice
U dolinu srama, straha
Dan za danom, dan uzdaha plaha
nastavivši
Krila mu pokidaše
Kao novinske stranice
Staviše ga na pozadinu
Kovanice
I pjev se više ne čuje
Jer se metal glasom
Ne može glasati
i zaključivši
Sad drži svijet u šaci
I ta će šaka izgorjeti
Kad njeno stigne vrijeme
Neka će nova šaka
Zauzet Njeno mjesto
U smiraj dana će oči kose
Mijesiti posljednje tijesto.
Kakva je ovo čudna vizija generacije izgubljene mladosti, netom odrasle unutar bezličja Planine krvi što Balkanom nazvaše. I ni ne treba drugačije očekivati jer umjesto radosti ljubavi i promicanja razvoja sopstvenog bića unutar pretpostavki kulturnog i društvenog razvoja, Čulić, kao dio jedne zaista izgubljene ali još uvijek nepronađene generacije, samo preslikava riječju ono što zaista i živi. Društvo bez ljubavi, sreće, radosti, budućnosti… Očit je pesimizam igrokaz svojevrstan. Pjesme su britke, uobličene unutar obrnute piramide misli gdje mi čitaoci, zaista žarko želimo vidjeti kraj pjesme koji jeste i njen početak. Uspijeva mu održati smislenost izričaja pesimističnog viđenja Svijeta i sebe u njemu:
Čekam dan kada ću
Iskašljati svoja pluća van
Čekam noć kad ću vraga
Pozvati u pomoć
Prizivat ću duhove koji će moći
Donijeti sreću
Tada će ova mora proći
Othrvat ću se ovom smeću
A možda i neću.
Pavle Čulić zaista secira svirepu stvarnost (čak i jedna pjesma nosi taj naziv) britkim perom pravednika što izlaza ne vidi:
Sve moje riječi gube se
U praznini moje duše
I moj život je još jedino ime
Na nadgrobnoj ploči,
ali ponekad pokuša vidjeti svjetlo na kraju tunela koje samo na trenutak zatreperi kao u pjesmi ”Ponosni ljudi” pišući o mornarima (čak je i sam jedno vrijeme bio dio njih) što plove morima Svijeta mada već u slijedećem trenutku kaže:
U mulju i smogu
Galebovi se za ribu tuku
Umor u kostima
Mrtvo more
Na peristilu prijatelj
Ubija dosadu
Na brodu umor
Ubija posadu
Casablanca!
Da, senzibilitet njegovog pjesničkog odsjaja se ogleda i u kratkoći stiha/pjesme, toj zaista nezahvalnoj i prezahtjevnoj pjesničkoj formi:
I raste plod
Moje mašte
U tvojoj utrobi.
Ovo je cijela pjesma naziva ”Nagon” koja snagom misli zaista stvara najavu snažnog viđenja ljubavne stvarnosti u kojoj Pavle obitava. I kao da ponekad, plovivši morima predodređene ljubavi, pokušava pronaći izlaz iz situacije koju odslikava i u pjesmi ”Stid”:
Prijatelju nauči
Da medvjeda ne smiješ tući
Već idi kući
Koliko si puta dosad
Probijao glavom zid
Zar te nije stid.
Očajno pokušava ostaviti trag u pijesku pred olujom pogrešnih namjera – ljudskih, jer i sam kaže:
Bez obzira na ishod
Ove moje pjesme
I dalje će teći voda
Iz obližnje česme
Za sad.
Mada tračak nade u njemu tinja ipak je razočaran težinom organizirane anarhije koja egzistira u društvu koje smatra svojim:
Mi ljudi iskrivljene percepcije
Mi djeca betonskih blokova
Mi ćelave glave vojnih rokova
Pozdravljamo vas
Vas svinjske njuške u crnim automobilima
Vas trule kruške na trulim granama
Vas maske sa živim maskama
Dođite na asfalt
Posjetite nas.
Da li nam alternativu ostavlja ponekad eksperimentirajući i sa rimom ali i bez nje. U knjizi ”Prepredeni anđeo ima svega napretek. I izvanrednih misaonih cjelina, ali i ponekad neizbrušenih rima. No, cjelina, kao djelo mlađahnog autora što sebe traži u svijetu bezizlaza, zadovoljava kriterije kvalitetnog napisa. Književnog, prije svega.
|