|
U silnoj savremenoj poplavi pjesnika i pjesnishtva nije nam poznato da ima izdignutijeg, samosvojnijeg, stvaralachki intenzivnijeg i inventivnijeg pjesnika, koji je nadzhivio i natkrilio nekoliko pjesnichkih generacija i koji je u stalnoj stvaralachkoj tenziji kao shto je pjesnik Zharko Djurovic'. Isto tako, iznimni su sluchajevi da nakon pedeset i vishe godina stvaranja, sam pjesnik napravi antologijski izbor svoje poezije, a to je zbirkom ”Pchelinjaci mashte” uradio Zharko Djurovic'. I poklonike njegove poezije i naj shiri chitalachki auditorijum ovim izborom stavio je pred svrshen chin, odnosno pred enigmu i neizvjesnost. Naime, pravec'i izbor iz chetrdeset i vishe zbirki svoje poezije i svodec'i dvije hiljade pjesama (uslovno uzimamo tu brojku, a mozhda ih je i vishe) na svega dvjesta i chetrdeset, koliko ih sadrzhi ova knjiga, chitalac se mora zapitati: koji su i kakvi bili tako strogi kriterijumi da se izvrshi ovakva redukcija, buduc'i da nam pjesnik nije ponudio nikakvu napomenu, osim shto je pjesme razvrstao u pet ciklusa.
I predgovor ove knjige, koji je napravio izvrsni poznavalac knjizhevnosti Branko Popovic', takodje se ne bavi neposredno koncepcijom antologije, nego osobenostima Djurovic'eve poezije uopshte, svakako podrazumijevajuc'i prije svega pjesme iz ove zbirke. Predstoji, dakle, i kriticharu i promotoru jedina moguc'nost da se suochi sa samom zbirkom pjesama i da prema svojim moc'ima i afinitetima, udje u njihove zavodljive staze i lavirinte, kako bi doshao do iole prepoznatljivih naznaka o odlikama i kvalitetima ove poezije.
Dakle, ishchitavajuc'i pjesme i cikluse ove zbirke, dolazi se do odredjenih parametara iz kojih se ona konstituishe i na kojima pochiva, poput ovih: obilje i jedinstvo pjesnichkog svijeta, strujanje misaono-spoznajnog diskursa, ekspliciranje poetike i estetike pjesnichkih rijechi odnosno pjesme, te evidentnost pjesnichkog subjekta u oformljenju svega rechenog.
Iako je svaka pjesma ponaosob cjelina i svijet za sebe, nije sluchajno shto ih je pjesnik svrstao u odredjeni poredak, podijelio na cikluse i izdvojio naslove ciklusima i cijeloj zbirci iz naslova pojedinih pjesama, te su te pjesme samim tim dobile privilegovani status u tome svijetu. Naime, naslovi ciklusa sugerishu njihovu tematsko-motivsku izvornost i okosnicu, iz koje proistichu i supstituishu se i drugi elementi toga svijeta. Naslov prvog ciklusa ”Gde zvezde noc'e” emituju zavichajne influence, naslov drugog ”Cvetanje chula” zhar i snagu ljubavi prema voljenom bic'u, dok naslovi ciklusa ”Da sni budu plivachi”, ”Mene i opsene”, ”Od vida do nevida” upuc'uju na sveobuhvatnost i raznolikost pjesnichkog svijeta i ukazuju na sudbinska ishodishta chovjeka uopshte, pjesnika i pjesnishtva napose. Izvjesno, naslov cijele zbirke ”Pchelinjaci mashte”, uzet iz istoimene pjesme trec'eg ciklusa, ustvari je supstrat i indikator svega onoga shto nosi i nudi ovaj antologijski izbor. On je tako pogodjen i tako sugestivan da nas namah podsjeti na Njegosha, koji u jednom pismu svom pjesnichkom uchitelju Sarajliji uporedjuje svoje i svako drugo pjesnichko stvaranje sa radom pchela i mrava, a chiji rad je upodobljen sa zakonitostima stvaranja Svestvoritelja.
I zaista, pjesnichki svijet Zharka Djurovic'a, ostvaren u pojedinim pjesmama i datim ciklusima, predstavlja bogate pchelinjake i po tome kako je stvaran i kako je medjusobno povezan. A stvaran je jednim snazhnim inspirativnim spontanitetom koga vodi moc'na i sugestivna pjesnikova mashta i na koju se on chesto poziva. Zbog toga je i njeno ime prirodno doshlo u naslov zbirke.
Kosmos toga svijeta je velichanstven i po prostranstvu i brojnosti simbola subjekata. Prostranstvo obuhvata sav pojavni svijet u sva tri vremenska toka i onaj nishta manje prostraniji i znachajniji svijet snova i snovidjenja, te svijet inspirisan drugim umjetnostima i drugarstvom i poznanstvom pjesnichke sabrac'e i prijatelja. Teshko bi bilo ovom prilikom predstaviti nedogledne i neprebrojne uchesnike i sauchesnike toga svijeta, ali c'emo ukazati na neke karakteristichne: priroda i sve njene vremenske i druge promjene i varijacije (jutro, dan, veche, noc'), zavichaj i sve pojavnosti i vezanosti za njega (djetinjstvo, majka, toponimi, drvec'a, livade, voc'njak, jablan, vrbe, imanje, Ostrog); ljubav i mnogoliki vidovi i njene snovne naznake (slut, imenovanje, udvojishta, omama, seansa, igra, mjesechina, pobuna chula, charna noc' i sl.); svijet konkretnog i apstraktnog, snenog i mitoloshkog (Adam, oluja, ptica, avans proshlosti, Tin, Heraklit, Pikaso, Dali, Lubarda, pepeo, Crno jezero na Durmitoru, istorija, agresija, vizuelni madrigali, matrica nebesa, samoc'a, uspomene, ochi, stihija, noc', pustosh, dan umiranja, bezdani, preci, tajne kruga, zhivot, sile, djavo, omrklice, lavlja cheljust, krik, gluvo doba, smrtna ura, charolija bilja, momento i dr.).
Zhivotvornost i zhivopisnost ovoga svijeta ogleda se u njegovom intenzitetu, povezanosti i uzajamnosti. I kao shto pchele u koshnici po prirodnim datostima imaju tachno utvrdjen ritam zhivota i rada, tako i pjesme Zharka Djurovic'a posjeduju svoje fiksirano mjesto i funkciju u svoj fluid sa drugim pjesmama, shto omoguc'ava jedinstvo i koherentnost toga svijeta. Kao da se taj svijet sam od sebe stvara i povezuje i kao da djeluje, poput pchela, po nekim njemu svojstvenim datostima i uputima.
Medjutim, uochljiva je jedna naoko ne transparetna ali istrajno prisutna povezujuc'a nit toga svijeta, koju smo nazvali misaoni diskurs. Ta misaono-saznajna nit nekad je uvijena u oblande ljepote, a nekada je izrichita i namah dokuchiva. Obratic'emo pazhnju upravo na pjesme ove druge vrste. Prvo c'emo se pozabaviti pjesmama iz kojih su proistekli naslovi.
U prvoj od njih ukazuje se na zavichaj kao ”velichanstveno saznanje” i ”najdrazha chulna botanika”, u drugom ciklusu (”Odsjaj igre”) zagovara se misao ”koja prodje kroz milion sita”, u trec'oj snena misao vodi u ”zacharan krug besa”, u ”put kao rajber smrti”, tako da sve postaje ”hirovito razaranje”, u chetvrtom se naznachava stanje ”kad se chula zasite mena i opsena” i dodje na pomisao pjesnichki subjekt ”nekud da odmaglim”, dok se u petom ciklusu pjesnichki subjekt krec'e ka putu ”od vida do nevida”, dolazec'i do porazhavajuc'e zapitanosti ”Zar smo u podanishtvu paranoje?” Ochigledno, pjesnikov saznajni diskurs krec'e se od odzvezdanih predjela zavichajnih i cvjetnih polja ljubavi do paranojinih i hirovitih razaranja, do rajbera smrti. Pjesnik zna ”da u mislima ljepota brzhe uzlec'e” pa se u snovima kretao i ”iza rubova sveta” kako bi prevladao vakum vremena i smrti, ali je uvidio da djavo neprekidno ”plete ochajanju rukavice”, da ”sve je svemu nalik”, da uspomene ”uspava smrt”. Sachinjavao je upitnik da odgonetne tajne svijeta i chovjeka, ali mu se na tome neizvjesnom saznavalachkom putu stalno ukazivala smrt ”bez lika i upitnika”. Zato u pjesmi ”Pamc'enje” poentira: ”Ceo zhivot - jedan srkut / Ceo zhivot – jedan prhut!”
|